MOJ DEČKO IMA DISKRETNU DJEVOJKU
Moj dečko ima diskretnu djevojku.
Ona nije ja.
Ne znam tko je ona.
Ni ona ne zna tko sam ja.
Ona za mene ne zna, ja za nju znam.
Ili barem mislim da ona za mene ne zna.
Moj dečko živi vrlo organizirano,
što se na prvi pogled ne bi činilo.
On dolazi kod mene u pravilnim razmacima,
kao drumski razbojnik s adresarom
i planerom.
Dolazi bez puno riječi.
Ljubi me gladno već na pragu,
prije toga se nasmiješi
iz čega zaključujem
da mu je drago što me vidi.
Pokazuje mi osmijehom da se poznajemo.
Ja ne znam tko je on,
jer mi nikada o sebi nije rekao ništa
osim da će otići od mene prvom prilikom.
Neprestano me zastrašuje pričama o odlasku,
jer su mu neobično važne.
Nešto sam načula o njegovim pretpovijesnim traumama
pa mu djelomično odbijam na nesreću.
Ipak, velik dio toga
čista je okrutnost
koja je za mene
neophodni sastojak
svake ljubavi.
***
MOJ DEČKO MENE OSTAVLJA
Moj dečko mene ostavlja nježno i strastveno.
Točnije, nikada nije bio nježniji
nego kad me je
ostavljao.
Mogu sjesti blizu tebe?
– pitao me je.
Došao sam prekinuti s tobom.
– rekao je sav uzbuđen.
Ništa ga ne uzbuđuje kao rastanci,
prekidi, najave prekida,
priče o kraju.
On me je ostavljao
toliko predano, strastveno i divno
da mi je došlo da uživam
zbog njega.
***
MOJ DEČKO MISLI DA SAM KOMUNIST
Šalje mi tekst kojim se potvrđuje
da ljevičarski film nije dovoljno i dosljedno ljevičarski.
Njemu je stalo do takvih stvari
i ima prijatelje istomišljenike u tome.
On nema pojma da su mene iznjedrile ustaše,
da je komunizam u mojem djetinjstvu značio
isto što i Sotona,
da sam ja izrod vlastite obitelji
jer se bavim Srbima, recimo.
(ne spominjem da se družim s pederima.)
Ništa to moj dečko ne zna.
On ne postavlja pitanja,
njega ne zanimaju stvari u vezi mene,
ni gdje sam rođena,
ni kako sam odrastala,
ni što volim,
ni što me muči,
ni tko me je sve napustio,
ni je li mi živ ćaća.
Drumski razbojnik ne postavlja pitanja.
On uzima ono što hoće,
on je slijep, gluh
i tako često glup.
Neobaviješten je
kao narod.
______________________________________________________________________________
DUBRAVKA BOGUTOVAC (1981) predaje srpsku književnost zagrebačkim studentima. Pjesme piše obično kad ima kakvog posla s muškarcima. Piše znanstvene članke i narodnjake. Radi kao geštalt psihoterapeutkinja. Pandemiju provodi na ladanju čitajući.
čovjek-časopis 