GLEDAM DA SE UBIJEM
Ja ujutro jedem smokve
i sirove marelice.
A ja ujutro gledam da se ubijem.
Za ručak onda dam tikvice na salatu.
Dodam i lan i vrhnje i zob.
A ja za ručak gledam da se ubijem.
E, onda predvečer
uzmem malo krekere
i pazim da ne jedem previše.
E, a za večeru
ja eto
guram glavu u plinsku pećnicu.
…
Vikendom zajedno kuhamo i gledamo televiziju:
poslije zapalimo džoint.
Subotom vješam štrik o strop
i kroz omču provlačim vrat.
Ponedjeljkom malo radimo u vrtu
donesemo kući
ciklu, brokvu, rotkvu.
Ponedjeljkom satima stojim na mostu
i tražim najpodesnije mjesto!
Ljeti putujemo na Sardiniju.
Ljeti šetam Saharom
u nadi da ću napokon svisnuti.
Zimi pazimo da Božić proslavimo u krugu obitelji.
Zimi gol
putujem na Sjeverni pol.
Jako mi je važna sloboda…
i to da ljudi oko mene nisu agresivni.
Meni je najvažnije da se najedem tableta za spavanje
i ne probudim skoro nikada.
Kupili smo stan.
Dobili smo povoljan kredit.
Ja sam danas u pet
baš otišao skočiti pod vlak.
Bilo nam je teško prve godine.
Poslije je već bilo bolje.
Ja sam se ubio već prvi dan
i poslije sam spavao čitavu vječnost
i ponovo se probudio
i ponovo se ubio
i proveo praznike na teškim drogama ležeći ispod četrdeset tona posteljine od betona
i otišao u dućan
i skočio niz stepenice
i držao glavu četiri godine pod vodom
javio se na telefon
i stavio si najlonsku vrećicu na nos samo da bi me prekosutra pronašli u istoj pozi.
Zatim sam kupio priručnik
pažljivo ga proučio
i samog sebe mumificirao
pa da barem živim kao statua
kad već živ
nisam imao kud.
ALEKSANDAR HUT KONO (Vinko Hut, 1982, Požega)
čovjek-časopis 