Pitam dragog Boga, tako.
Da li je Isus Krist stvarno njegov sin.
A on kaže.
A nije mi kćerka.
Pitam ga da li je čitao.
Majstora i Margaritu od Bulgakova.
O da čitao sam, divna knjiga.
Pitam ga da li postoji život poslije smrti.
Kaže, saznat ćeš na vrijeme.
Pitam ga kako je to tehnički izveo s Marijom.
Bog se nasmješi, kaže, s ljubavlju.
Shvatio sam da je besmisleno.
Postavljati pitanja.
Čovjeku koji zna sve odgovore.
Šutjeli smo tako do zore.
Koji put smo se smješkali.
Koji put grohotom smijali.
Pred zoru ja sam zaspao.
A on je tiho otišao.
– iz zbirke pjesama “Gmünd”, Durieux, Zagreb, 2004.
***
Sanjam o danu.
U kojem ću se zarediti.
Moram biti snažan.
Jer ne vjerujem u Boga.
Svejedno me čeka.
Zamorna ispovijed.
I nježna molitva.
Za svaki slučaj posebno.
No nisam posve siguran.
Da ne vjerujem u Boga.
Na nebu ili u sebi.
Neznanje i plaši i tješi.
A vrijeme kao što znate.
Donosi ipak samo jad.
Kažu gore i nije loše.
Od obitelji bivše treba.
Upoznati sve ponaosob.
Vremena ima nek leti.
I razumijevanjem prijeti.
Jer ništa nije okrutno.
Kao beskrajna blagost.
Prema grijesima smrtnim.
Prostrano ništavilo čeka.
Tamo ćemo se odmoriti od zla.
Tamo ćemo se redom.
Jedni drugima ispričati.
Jer život nam nije dao mira.
Jer prelijepo do kraja svira.
– iz zbirke pjesama “Nula nula”, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb, 2006.
čovjek-časopis 