SATI MUBERE PAŠIĆ
A gle – umjesto Mubera Pašić
Htjedoh napisati
Dan kad se ubila Virginia Woolf
Ili: Dan kad se ubila Sylvia Plath
Žene koje je prevodila
Mubera Pašić
vestalka
s jezika žene na jezik žene
Ali istine radi, pišem:
Dan kad se ubila Mubera Pašić
niko neće zapisati kao
poetički presudno važan
Pa šta ako su usred Beograda
bezdomnoj pjesnikinji iz Sarajeva
nasred ulice oteli tašnicu
u kojoj je čuvala rodni grad
i njegovu nesreću
Potom su je srušili na zemlju i tukli
Tog dana je u stvari Mubera Pašić
izvršila samoubistvo
gurnula glavu u rernu
zaronila u dubok vodeni vir
nestala s mape pjesnikinja
Poslije je umirala mjesecima
u zagrljaju svoje ljubavi
koja ju je na zemlji držala
Ali kome je to važno?
Pjesnikinja nije pripadala nikom
ni državama nacijama grupama pokretima
posebno ne književnim
osim ženama
u tegobnoj povijesti
imanja svega i nemanja ničega
Eto
Nisam ja žena bez korijena u svijetu
ovom surovom,
bez sjaja
u krvavocrvenom sjaju malih naroda
Mubera je prevodila Virginiju
prevodila Sylviju
Sebe
Sebi
za mene
za žene
I ako ne vidiš ništa
Znaj da je ljubav živa.
I da se može dalje.
I da se baš zato
ne može.
Ne govori nikad
pesmu noću.
Dan je da ubijaš.
Noć da budeš ubijen.
***
ŽENSKO PISMO
Muškarcima
Jučer si me toliko naljutio
Da mi se tlak digao do neba, na oči
Mi je pala gusta crvenkasta magla
Kao u mrazna jutra –
Pjesniku zanimljiva ali pacijentu opasna
A neka, rekla sam sebi, on od mene čini pjesnika
koliko i pacijenta!
Da se s vremena na vrijeme tako žestoko
Ne posvađamo
U meni bi presahnula pjesnikinja
A ostao bi tek nedovršen pjesnik s visokim tlakom
Koji bi te tukao zato što nadahnuće u njemu sahne
Koji bi te usahnuo zato što nadahnuće u njemu tuče
Kao srce pred udar:
Znoji se u meni prestrašen
Pjesnik na rubu pameti
Gleda te ispod oka, zavidi ti na zdravlju koje si očuvao
Jer njegovi su živci loše večeras
Njegovi živci su loše
I niko ga više ne priznaje
A on je svima njima toliko dao
Dok Pjesnikinja u meni u tvojim rukama cvate
I veli: Ljuti me! Ljuti me koliko hoćeš!
Neka se tlak diže!
Nek srce udara kao prvoga dana ljubavi!
Jer ćemo se poslije danima miriti
I grlit ćeš me kao bogataš skupu kinesku vazu
A ja ću o tome pisati oduševljene pjesme
Baš kao Walt Whitman kad je napravio prvi korak.
______________________________________________________________________________
FERIDA DURAKOVIĆ (1957, Olovo; Sarajevo), pjesnikinja, autorica kratkih priča, kolumnistica, spisateljica za djecu. Diplomirala književnost i srpskohrvatski jezik na Univerzitetu u Sarajevu, davno. Objavila 15 knjiga poezije, proze, prevoda s engleskog i književnosti za djecu. Između ostaloga, objavila Srce tame (poezija), Vjetrov prijatelj (bajka), Putnici kroz (ne)vrijeme – 50 godina Sarajevskih dana poezije (koautorstvo), Pokret otpora (kolumne i eseji). Između ostalih, nagrađena nagradom Hellman-Hammet Fund for Free Expression 1992. godine, a za pjesničku knjigu Heart of Darkness (White Pine Press, Fredonia, New York, 1999) dobila nagradu Vasyl Stus Freedom-to-Write-Award, koju dodjeljuje PEN New England, SAD. Nagrađivana za poeziju i dramske tekstove. Knjige pjesama objavljene u SAD, Bugarskoj i Italiji. Poezija prevođena na dvadesetak jezika. Do 2013. godine radila kao izvršna direktorica PEN Centra u BIH.
čovjek-časopis 