
KLIN
Nikada nije videla ovakve tapete. Svetloplave, sa tankim uzdužnim prugama, a između njih neki minijaturni dezen, nije dobro razaznavala, pet godina nikako da odredi novu dioptriju. Na tren joj se činilo da je to boja očiju nedonoščeta, ili boja prerano rođene ljubavi, a onda, opet, da više liči na isprani čaršav, preko kojeg su se trljale stidne dlačice kurvi iz malog hotela u Barseloni, seća se da je to bila treća poprečna ulica u odnosu na Ramblas, odmah uz ofucanu berbernicu ispred koje je uvek sedela rano ostarela žena u invalidskim kolicima. Jednom je, prolazeći, pomislila da bi pitala jednu od tih devojaka da spava s njom, samo da bi se zarazila. Gonorejom ili ljubavlju, svejedno, to mu dođe na isto, kad ste trajno imuni na osećanja. Plavo joj nikad nije bila omiljena boja, više joj je izazivala gađenje zbog svoje providnosti, čak ni pogled u nebo nije u njoj pomerao baš ništa, ništa, ništa, vodilo je u beskraj.
Možda je zato sad, opčinjena, zurila u te tapete, jer sa kreveta na kom je uspravno i krotko sedela, činilo se da te tanke uzdužne pruge daju neki okvir, utiskuju preko potrebne granice u njen život, u vizuru tog života, čineći ga manje rasplinutim, opipljivijim, izvesnijim.
Sitan dezen mogle su biti latice nekog orijentalnog cveta, ili zrnca morske soli, ili klice iz tuberkuloznog kašlja majčine prijateljice koja je pre trideset godina skončala na Kipru, do kraja žudeći da jednom vidi Indiju. I danas se sećala njenih ogromnih hipnotičkih očiju i ruke koja drhtavo nanosi krvavo crveni ruž na tanke usne, dok na ogromnom prstenu ostaju lepljivi tragovi nesigurnosti. Glorija se zvala, a njena bolesna mršavost je ipak poštedela najlepše grudi severne polulopte, čak su joj i u smrti, pričalo se, bradavice još jedno vreme bile vrlo žive, pa su tinejdžeri bili opčinjeni, a agnostične meštanke se krstile, objašnjavajući to njenim spiritualnim vezama sa guruima i onima koji su to mogli biti i za malo para se za to i izdavali.
Krevet je bio namešten. Nije želela da ga kvari, iako je za tren poželela da se uvuče u zategnuti prekrivač, skoro neprimetno, onako kako bi se uvukla i u misli nekog muškarca, ne kvareći im raspored, ali ostavljajući iza sebe utisnute obrise, što u većini slučajeva, više žulja. Mogla je tu nelagodu da iskoristi. Nikad nije. Volela je da pretpostavlja.
Došla je vozom, u ovo malo mesto, ophrvano mirisom uvelih ljubičica. Nikakav poseban izbor. Haljina na kopčanje, koja je mogla biti majčina, cipele s niskom petom, jeftine hulahopke neutralne boje. Prazne ulice, hotel sa lošim stepeništem, drvenim privescima za ključeve i urednim sobama. Mala mesta drže do reda. To je vrsta izvesnosti da će sutra doći i da će i život biti na istom mestu, tačno tamo gde se završavaju snovi.
Ona već duže vreme nije sanjala ništa. Tako život nije znao gde tačno treba da bude.
Na plavom zidu, visoko do prozora, visio je kalendar. Na lošem papiru pisalo je Februar, iako je već počeo juni. Možda je neko od predhodnih gostiju želeo da se podseti kad je platio poslednju ratu za kredit, koji je to tačno bio dan u nedelji kada je nazvao ženu, da proveri kad je ročište, a u stvari samo da joj čuje glas, ili da li godišnji kači i dane vikenda, ili koliko je tačno prošlo od poslednje menstruacije. Ili, a to joj se činilo verovatnije, u ovoj plavoj sobi sa urednim krevetom mesecima niko nije odseo, a sobarica je ulazila tek jednom nedeljno da provetri, ne gledajući u kalendar, a i zašto bi, kad su dani svi isti.
Zurila je sad već satima u zid i u kalendar. Iako slabovida, uočila je da je ekser ispod kalendara masivniji nego što je bilo potrebno za nošenje dvanaest papirnih obećanja. Tu je sigurno nešto drugo stajalo, pomislila je, a kalendar su obesili da zabašure sećanje i prekriju tamnu prašnjavu fleku. Uvek je tako. Ono što je izloženo suncu i svetu vremenom bledi, i zbog uočljivosti postaje nevidljivo, a stvari koje pokrivamo i prećutkujemo postaju mračne i ostavljaju trag. Onda nas žuljaju, bodu, grebu i peku dok ih u nedrima nosimo kao zalutalo popino prase. Kao železni klin u krhkom zidu egzistencije.
Možda je tu visio veliki portret vlasnika ove stare spratne kuće dok još nije bila hotel, nekog brkatog plećatog muškarca koji je propio budućnost, pa su zbog dugova naslednici prodali kuću preduzetniku u pokušaju. Ili porodična uspomena, neko melanholično ulje na platnu sa teškim kitnjastim ramom. Ili ikona. Ili krst. Ili ogledalo, napuklo po dijagonali i žuto na rubovima, klopka u kojoj su sačuvani svi neželjeni i pohotni odrazi. “Možda” uvek ima tu solidnu težinu koja traži gvozdeni klin.
Odjednom je bila mokra između nogu. Nije umela da odredi da li od znoja ili žudnje, ili se upiškila. Moglo je biti bilo šta od ta tri i bilo joj je svejedno. Uzroke i posledice godinama već nije uspevala da razabere.
U plavoj sobi svetlost je bivala sve slabija i onaj sitni dezen više se nije nazirao. Kao da joj je malo laknulo.
Ustala je, otišla do zida, lagano se propela na prste, skinula kalendar, našla stranicu za juni i položila ga na krevet. Onda je svukla mokre hulahopke. I pre nego što će od njih napraviti omču i vezati je za klin, olovkom za usne zaokružila je u junu broj tri i iznad sitnim rukopisom napisala svoje ime i dodala: u 18:47.
________________________________________________________________
TATJANA VENČELOVSKI (1965, Sremska Mitrovica) diplomirala je glumu na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti. Objavila četiri knjige: Tamo u životu (pesme, Brankovo kolo 2004), Isidorin šal (lirske priče, Biblioteka Danilo Kiš Vrbas, 2012. I 2016), Ošišano sunce (pesme, Presing 2016) i Osveta nežnih (pesme, Nova POETIKA, jun 2020). Živi i radi u Beogradu.