Kako prihvatiti da ležiš pod hladnom zemljom na Zahir-o-dowleh groblju Bijele puti i crne kose, zatvorenih očiju U vječnom snu o dječaku kojeg ti nisu dozvolili da vidiš Kako prihvatiti kraj tebe pjesnikinjo? „U redu je voljeti ono što ne možemo imati“ „U redu je voljeti ono što ne možemo držati“ U redu je!
Prognani Ali se pretvaramo da smo otišli svojom voljom Šta to znači biti stranac? Šta to znači kada u sebi nosim istinu o tome kako sam bezbroj puta hodala ulicama Beča pokušavajući da sakrijem suze No, tekle su i dalje, postajući imitati radosnica
Klovnovi plaču Ali, jesi li voljena Gelsomina? Sve ima svoju svrhu, pa i ovaj kamen, rekla si Ne, niko ne voli Gelsominu osim tebe koji si došao prekasno koji sjediš u svojoj kuli od straha i zatvaraš oči na hladnom vjetru
Samoća u zagrljaju prašnjavog stana Duhovi smo naših nadanja, odrastanja i razočarenja Naših napuštenih starih roditelja na planini između posvađanih svjetova Pobogu, ubili su dječaka u šumi u kojoj sam provodila djetinjstvo Zašto?
Oduvijek pišem tebi Dok se blistava šuma podiže u nebo i svetlucave sjene pjevaju o tome kako je sve moglo da bude Zora dođe u strahu i spusti se na lice uplakane žene klovna Ne, to nisu nikakve suze radosnice Oboje to znamo
***
PJESMA SA STEPENIŠTA NEGDJE U ALEPU
Davno vrijeme obasjano suncem U tom vremenu djevojčica stoji na stepeništu nedovršene kuće svojih roditelja Glava joj je nakrivljena u stranu, lice spremno na plač Ali suze ne dolaze
Pored nje je starija sestra u plavoj prevelikoj haljini Sa osmjehom punim nade sa princezačkim naklonom prema kameri
Otac je fotograf Mlad je, neustrašiv i vječan Sunce, zaslijepljujuće sunce Kome je potrebno više od toga Kome je potrebno ono što drugi imaju u dalekim zemljama
A sada san Te buđenje uz okrutni zvuk snajpera Padaju bombe moćnika Hodničko ogledalo se lomi od potresa
Jedna sestra odlazi daleko Druga ostaje da na stepeništu sanja i ne dosanja Ni jedna od njih neće pronaći sreću
***
NIKO NE VIDI
Tri je poslije ponoći Bergmanov sat je vuka Sa police pored tv-a iz devedesetih gleda me slika djeda kojeg ne poznajem Ubili ga sa dvadeset i sedam, kažu zbog neke žene Pored je kičasta maketa kule Od kada ga vojnici ne opkoljavaju ovo kao da više i nije grad
Čedo spava na kauču A ja posljednjih dana mislim o pjesnikinji O njenoj lijepoj plavokosoj glavi u rerni Dok sobu ispunjava miris gasa Bila je majka do kraja Vrata iza kojih su se nalazila njena djeca oblijepila je izolir-trakom
U polutmini ispisujem stihove, a ona spava Sada znam šta je tuga Kada ti grudi otvore i srce odnesu bez pitanja u crnu tačku Prije nego je zagrizao u sočnu otrovanu jabuku nada je već napustila mladog profesora Uzeli su mu slobodu i ljubav Uzeli su ljubav! Opkoljen je danima spavao na prljavoj prostirci Sjećao se kako je nekada bilo Kako je majčin dah na vratu mirisao na sok od ruže
Sviće zora Možda za tebe ovaj svijet bude drugačiji malena šapućem joj u mekano uvo Možda crni psi zastanu pred granicama grada A znam da neće Jer nebo plamti i svemu dolazi neumoljivi kraj
DINA MURIĆ rođena 1982. godine u Rožajama (Crna Gora), pjesnikinja je, esejista i filmski producent. Autor je četiri zbirke poezije, „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010. godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Producent je dokumentarnih i kratkih filmova. Godine 2019, producirala je kratki film „Sibirski san“ koji je ušao u selekciju Moskovskog filmskog festivala. Živi i radi u Beču, Austrija.
Pre 25 godina, na petak 13. upecali su se moji mama i tata. Upecali su se zajedno, jer ne volim kada jedno upeca drugo, ljubav je, razume se, obostrana stvar ako je ljubav. Moja mama je rođena u Inđiji, a kao mala je govorila da je rođena u Indiji. Tada su se baka i deka selili, a njoj je zapala Inđija sasvim slučajno. Moj deka je iz Bosanske Krupe, a moja baka iz Herceg Novog, ta Indija je potpuno nelogično upala u njihove planove i eto, mami odredila sudbinu. Mama se udala u Vojvodini, iako je ceo dotadašnji život živela pored mora. Tata je rođen u Novom Sadu. Baka i deka pravili su kuću u Ravnom Selu tada. Moja baka je iz Ravnog Sela, a deka iz Bačke Palanke. I tata je, kao i mama, nelogično upao u kosmičke planove i bio dete selidbe do prvog razreda. Dva mala nelogična baksuza, na taj baksuzan petak 13. našli su jedno drugo. U suštini, sasvim je nebitno gde je ko rođen, kada je pravio kuću, da li se muškarac „udao“ ili ne, gde smo se selili, gde smo se stacionirali. Sasvim je nebitno kako su zvezde bile pospremljene taj sekund kad je bol u plućima naterao nju ili njega da zaplaču. Sasvim je i potpuno nebitno gde su do tada živeli i čemu su se do tada nadali. Vidite, kad se dvoje upecaju onda kosmos mora da promeni te iste zvezde. Nebitne su kuće (na lakat ili na sprat), nebitno je da li se Inđija izgovara Indija, a posebno je nebitno da li je petak 13. Bitno je samo da se ruke spoje i da dva ja postanu jedno mi. Ovih dana čitam knjigu „Ja sam Staša“ koju mi je poklonila moja drugarica iz srednje škole i sve mi je nešto ružičasto. Još ovaj petak trinaesti koji je pao u utorak! Zaljubljena sam, časna reč, i mislim da smo se upecali. Ustvari, ne mislim, nego znam, jer kad se upecaš onda znaš. Sedim i pišem ovo i razmišljam kako su pre 25 godina moji mama i tata isto tako bili upecani i potpuno nesvesni gde i kako. Koliko je lepo kad čovek nesvesno ide negde i nekako. Pa evo, jedne poruke, za tebe koji čitaš: „Gde god ideš, upecan ili neupecan, sam ili podruku sa nekim finim ljudovom, idi tako da ne znaš gde i kako. Možda ti se čini naopako i za lakat teže, ali zar je bitno čemu ideš ako si svoj i ako ti misli srećne leže?“
ILONA BOGNAR rođena je 15.6.1997. godine. Rodom je iz Ravnog Sela u Bačkoj, a trenutno živi u Herceg Novom. Završila je Karlovačku gimnaziju, koja je bila i izdavač njene prve knjige, romana “Veština padanja”. Za tu knjigu je nagrađena 2016. godine, prvim mestom na državnom takmičenju Centra za talente u Beogradu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu na smeru Komparativna književnost. Ovogodišnji je finalista Festivala poezije mladih. Piše pesme, priče, knjige za decu i romane. Trenutno je u pripremi njena prva zbirka pesama.
U čekaonici poratne zgrade sa čijih se zidova ljušti masna boja nastaju pesme. Sa tvoje desne strane su vrata, kvaka je dotrajala, drvo izjedeno, a na pohabanom papiru piše otpust beba.
Ti nemaš bebu i to nisu tvoja vrata. Ti si došla onako, na redovan pregled o kome bruje mediji i zdravstvene organizacije. Tridesete sazrevaju u čekaonicama, dok se lažno osmehuješ nadrndanim sestrama namalanih lica koje ne zanima što si objavila dve knjige i pročitala stotine njih. Tridesete sazrevaju u čekaonicama, dok se pitaš gde si pogrešila i zašto ne čekaš pred vratima na kojima piše otpust beba.
***
PLAŽE
Istresem svoje misli u Jadran, pučina je širokogruda, pohrani ih na dno i ja bez tereta prepustim stopala oštrom kamenju.
Na plaži sve nestaje: posao, prijatelji, nestrpljivost, netrpeljivost, nepotizam, korupcija, čak i bol.
I moje telo nestaje, ispari kao peščana prašina, dok mi se pogled lupa o sprud. Moje telo je ljuštura, a duša galeb leti nad pučinom.
Zagrlim talas i rastočim se u vodu. Morski beluci jedini su pravi prijatelji. Okolo podvriskuju deca, nijedno od njih nije moje. Talas mi miluje trbuh i šapuće: ti nisi jalova, ti ćeš roditi pesmu.
***
PLANOVI ZA BUDUĆNOST
ispod bračnog kreveta naše vanbračne zajednice u mraku leže veridbeni pokloni peškiri, posteljine i kuhinjski sudovi koje verovatno nikada neću upotrebiti, jer ne umem da kuvam
na uzglavlju pohranjeni su naši snovi o budućnosti planovi o kreditima spratovima polovnim automobilima i jedan sasvim luksuzan san o kući s pogledom na more. na uzglavlju je pohranjena i prazna kolevka koja se ljulja, škripi i remeti nam misli
pod se ugiba pod našim stopalima kada noću bauljamo do kupatila, jer su nam bešike oslabile od godina podove bi trebalo promeniti, parket je propao još jedan san smešten na uzglavlje
pod prozorom se množe dani u kosi se množe sede dok naši snovi sa uzglavlja hvataju miris vlage
ALEKSANDRA JOVIČIĆ rođena je 13.5.1986. godine u Prištini, odrasla u Orahovcu. Dobitnica nagrade “Mak Dizdar mladom pjesniku” za najbolju neobjavljenu zbirku pesama (Stolac 2017) i druge nagrade za poeziju na ovogodišnjem književnom konkursu “Ulaznica”. Objavila je zbirke pesama Lutanja (2018) i Naše male smrti (2020, Književna radionica Rašić). Uređuje elektronski časopis Libartes.
Nije ga bilo teško pronaći. U vrijeme kada sam krenuo na put, svi su već znali ko je Aijet i kako do njega doći. Uputstva su bila jasna: Od Gagre ideš na jug ka Picundi. Kod sela Kolhida (da, zaista postoji naselje koje nosi ovo ime, ali nemoj da te zbuni što isto selo neki nazivaju Psahara) okreni k abhaskoj crnomorskoj obali i nakon nepunih pet kilometara doći ćeš do njegove kolibe.
Pročitao sam stotine napisa o „čudotvorcu Aijetu“, o „starcu koji hoda po vodi“, o „čudaku pred čije noge na hodočašće dolaze ubogi, nesrećni, i skeptici i fanatici svih konfesija i sa svih osam strana svijeta“. Svi koji su ga posjećivali dolazili su s dubokim uvjerenjem da neko ko može da hoda po vodi sigurno može i da ispuni njihove želje – za bogatstvom, srećnim brakom, začećem, ozdravljenjem…
Ne razlikujem se od hiljada drugih, jer i ja sam se k njemu zaputio sa željom. Ipak, vjerujem da je moj novinarski pohod drugačiji od onih koji su mu prethodili, jer moja je želja da mu postavim jedno pitanje. Da, samo jedno.
I što sam bliže odredištu, sve manje vjerujem da sam zaista tu, stiješnjen u klinu između mirisa slanog vazduha i bjeloglavih vrhova Velikog Kavkaza. Sa zakašnjenjem, dabome, ali počinjem da sumnjam u mentalno zdravlje urednika, jer niko pri zdravoj pameti ne bi platio za tekst o stvari o kojoj je već toliko toga napisano. Još manje da me pošalju na drugi kraj svijeta s jednim pitanjem za sagovornika.
Stojim podno visokih krošnji palmi ispred njegove kolibe koja gleda na pučinu. Ćutimo dok priprema čaj.
– Sviđa vam se? – prozborio je na ruskom.
– Odličan je – rekoh bez razmišljanja.
– Jednom mjesečno brodom dobijam novu pošiljku. Nema boljeg od ovoga što raste na plantažama u zaleđu Batumija.
– Vjerujem. Premda, ja i nisam neki poznavalac čaja…
– To nije važno. Svakako niste došli zbog čaja.
– Ne, nisam.
– Onda? Koja je vaša želja?
– Da mi odgovorite na pitanje koje vam, ubijeđen sam, niko do sada nije postavio.
– Sumnjam da nije, mladiću – reče Aijet smiješeći se – ali hajde da čujem.
– Imate li vi neku neostvarenu želju? – istovario sam konačno svoj novinarski prtljag.
– To me zaista niko nikada nije pitao! Oni koji dođu uvijek pitaju i traže nešto za sebe.
– Dakle? Ima li čovjek koji hoda po vodi neku želju?
– Želio bih da mogu da se okupam u ovom moru koje gledam svakog dana.
BERISLAV BLAGOJEVIĆ odrastao je i školovao se u Brodu, Pančevu i Banjoj Luci. Magistar je geografskih nauka. Prvenstveno je prozni pisac, ali piše i poeziju, eseje i književnu kritiku. Najvažnija djela: Revolucionar (kratke priče, 2012), Tiši od vode (roman, 2013), Mi u magli (poezija, 2015), Bumerang (roman, 2016), Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru (ilustrovani roman za djecu, 2019), Monument (kratke priče, 2020). Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja od kojih su najvažnije: stipendija Fonda Borislav Pekić (2012), prva nagrada za kratku priču književnog konkursa Susjedi u organizaciji Gete instituta i Francuskog instituta u BiH (2010) i prva nagrada za najbolju kratku priču u regiji (2011) na konkursu časopisa Avlija iz Crne Gore. Prvi roman Tiši od vode ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu 2013. godine. Učestvovao je na književnim festivalima Bibliobus (2012) i Kikinda short (2013). Učestvovao u radu Međunarodne književne kolonije Tršić 2014 u organizaciji Srpskog književnog društva, čiji je član od 2015. godine. Besjedom je svečano otvorio XVIII Međunarodni sajam knjiga u Banjaluci 2013. godine. Djela su mu prevođena na nekoliko svjetskih jezika: makedonski, malteški, španski, poljski, engleski, njemački, italijanski i japanski jezik. Uređuje sopstveni književnički blog. Živi i radi u Banjoj Luci.
Ema leži na krevetu. Na stopalima i gležnjevima ima skorene tragove krvi. Stavljam tanjur s pogačicama na stolić kraj njezinoga uzglavlja. Ona kaže, „nemam naviku se ispričavat.“ Par minuta ležimo u tišini, zatim se leđima oslanja o zid iza kreveta. Uzima pogačicu i jede pohlepno, kao da će joj pobjeći iz usta. „Moramo sredit te rane“, kažem, ona me čudno gleda. Kad prstom pokažem na njezine noge, slegne ramenima, „a to“. Vlažim ručnik vodom da ostružem krv s njezinih stopala. Potom iz ormarića uzimam bočicu nekog dezinfekcijskog sredstva. „Peče?“, pitam. „Jadna Amy“, ignorira me Ema gledajući u poster. „Umrla je tako rano. Zašto toliko glazbenika umre rano? Cobain, Janis, svi umru rano.“ Trpa zadnji komadić pogačice u usta, kaže, „Ja ću umrit brzo.“ „Ma otkud sad to?“ „Eto.“ Some-thing in the way mmmm-mmm. „Govoriš gluposti.“ Ema prestaje zavijati Nirvaninu pjesmu, ali ne želi me udostojiti pogleda. „Umrit ću“, kaže, „a ništa nisam napravila. Di si bila, šta si radila… ništa.“ „Ma kako to misliš da ćeš umrit?“ Tupastost vlastitog pitanja me čudi. „Jer je vrime.“ „Ja tebe stvarno ne razumijem.“ Ema počinje plakati. „Šta ti je sad? Šta plačeš, je li?“ „Zanemari“, kaže ona. „Otiđi. Vidiš da nisam normalna.“ „Tko kaže da želim da si normalna?“ Brišem suze s njenih obraza. Uzimam pogačicu, pa je trpam u usta umjesto njenoga tijela. Sjedimo tako na krevetu i žvačemo, kao da smo se upravo poseksali i potom ogladnjeli. Ema pali stereo, a zvukovi Nirvane bujaju u sobi. „Marco, vidila sam maminu pičku.“ Ona nikad ne bira vrijeme kad će nešto reći. Mogla je barem pričekati da progutam, a ne da se zamalo ugušim. „Na mobitelu“, kaže. Ne obazire se na to da kašljem. „Vidila sam da je poslala sliku tom nekom čoviku… I onda sam vidila i njegov kurac. Pa šta je njoj?“ Šta je tebi? Zašto je njuškala? Sjedim i gledam je. S njom je jednostavno tako – klimavo tlo posvuda, led koji samo što ne propadne. Što dalje? Koji je napor biti kraj nje! „Ostavila je moga tatu da bi mogla slat prljave slike drugim tipovima. Ko to radi? Ako ona neće ništa imat s njim, zašto se ja s njime ne mogu vidit?“ „Pa jesi je ikad pitala? Možda nije sve onako kako misliš.“ „Al nešto znaš?“ „Samo da trebate pričat“, pokušavam biti nonšalantan. „I ti trebaš malo slušat, Ema. Šta je ono bilo o meni i tvojoj mami, a?“ „Ma daj, molin te. Ti kao to ne želiš?“ „Stvarno pretjeruješ. I ja imam neke granice.“ „Ne želiš mi priznat al ja to znam.“ „Previše izmišljaš. I previše vičeš, previše razbijaš.“ „Vidila sam kako je gledaš.“ „A kako je to gledam?“ „Ko da joj ga želiš stavit.“ „Pa šta i da želim, jesi ljubomorna?“ „Odvratan si.“ „Ma je li, sad sam i odvratan?“ „Jesi.“ „I ti si odvratna – to šta govoriš. Šta ne razgovaraš sa Sarom? Ja neću bit dio te tvoje ludosti.“ Njena soba me guši. Nisam siguran da je ikad više želim vidjeti. „Nije me briga za tebe“, kaže ona kad ustanem s kreveta. „Ko si ti meni.“ Che puttana maledetta. „Ti si skroz maknuta“, kažem za pozdrav i jurim stepenicama. Ignoriram Saru koja me zabrinuto gleda. „Idem“, to je sve što joj kažem, a ona kima glavom bez teksta. Vani pokušavam zapaliti, ali upaljač ne radi. Ruke mi se tresu. Tražim mobitel po hlačama da nazovem Franu. Sa svakim novim tu–tu srce mi silazi sve dublje u pete. Forza, forza, javi se! Ponovno dišem tek kad čujem njegov glas koji govori „ej, stari, di si?“, kao da sam na mobitel dobio svog osobnog boga koji će riješiti sve moje probleme, okrenuti novi list. „Amo negdje večeras, ubija me dosada za poludjeti.“
MIRA PETROVIĆ rođena je 1989. u Splitu. Radi u školi stranih jezika. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila je priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017 i Prozak 2018 i 2019. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015., Ulaznice 2016. i nagrade Sedmica i Kritična masa 2019. Neko vrijeme je objavljivala kratke priče na književnom portalu Anna Lit kao kolumnu pod nazivom „Izgubljena u tridesetima“. Roman „Divljakuše“ je pohvaljen na prošlogodišnjem natječaju Trećeg trga te će uskoro biti objavljen u izdanju Nove Poetike.
ZA RAZLIKU OD EKSPLICITNOG ILI STVARNOG ČITATELJA, koji je povijesno, društveno i biografski definiran, implicitni je čitatelj izgrađen na interakciji između teksta i stvarnog (historijskog) čitatelja, koju on doživljava kao prisilu (Compagnon 2001: 175). Implicitni čitatelj je neka vrsta idealnog čitatelja, čak i superiornog kritičara, koji stvarnom čitatelju predlaže model ili nudi suradnju, ali uvijek vodi igru. Uloga stvarnog čitatelja istovremeno je i aktivna i pasivna. No mora li čitatelj težiti statusu idealnog čitatelja? Može li stvarni čitatelj igrati ulogu koju mu je namijenio idealni čitatelj?
Može, ali i ne mora. Čitatelj se može osloboditi ideje da je idealni čitatelj jedina moguća uloga te može djelomično ili u potpunosti odbaciti sliku idealnog čitatelja. Postoji čitav spektar mogućih odgovora, od identifikacije do odbacivanja. Stvarni čitatelj može odbiti ulogu koju mu nudi idealni čitatelj ili je može prihvatiti tek djelomično. Stvarni čitatelj može odbiti ulogu, ukoliko ni hipotetski ne može usvojiti vrijednosti implicitnog čitatelja, ili se s tim vrijednostima – često političkim i ideološkim – ne želi ili ne može poistovjetiti.
U Iserovoj koncepciji stvarni čitatelj osvaja nešto više slobode, no još se ne oslobađa okova autorskog, implicitnog ili idealnog čitatelja, iako se od njega više ne traži da striktno ispunjava zahtjeve koje mu zadaje autor.
Seymour Chatman u knjizi Priča i diskurs – narativna struktura u fikciji i filmu izdvojio je ukupno šest sudionika u narativno-komunikacijskoj situaciji:
stvarni autor → | implicitni autor → pripovjedač → adresat → implicitni čitatelj | → stvarni čitatelj
Šest sudionika prema klasičnoj narativnoj komunikacijskoj situaciji su: stvarni autor, implicitni autor, pripovjedač, adresat, implicitni čitatelj i stvarni čitatelj. Shema pokazuje da su samo implicirani autor i implicirani čitatelj imanentni naraciji. Pripovjedač i adresat su proizvoljne kategorije, dok su stvarni autor i stvarni čitatelj zapravo izvan narativne transakcije u užem smislu. Ako je adresat prisutan, komunikacija kreće od implicitnog autora preko pripovjedača do adresata i konačno do implicitnog čitatelja. Kada su u Chatmanovoj shemi pripovjedač i adresat odsutni, komunikacija je ograničena na implicitnog autora i implicitnog čitatelja.
Ako je implicitni autor samo fikcionalna tvorevina, ako je njegova karakteristika nijemost i odsustvo izravnih moći komuniciranja, tada je problematično u ovoj shemi dodijeliti implicitnom autoru komunikativnu ulogu. Shlomith Rimmon-Kenan misli da bi “ako je implicitni čitatelj konzistentno različit od stvarnog autora i pripovjedača, on morao biti depersonificiran i shvaćen kao skup implicitnih normi prije nego li kao govornik ili glas (tj. subjekt).” (Rimmon-Kenan 1989: 83). Prema tom zaključku, implicitni autor nikako ne može biti sudionik u narativno-komunikacijskoj situaciji. Druga sugestija Shlomith Rimmon-Kenan odnosi se na uključivanje pripovjedača i adresata kao konstitutivnih a ne opcionalnih elemenata u narativnoj komunikaciji. Posljedično, ova autorica odbacuje zaključak da pripovjedač i adresat mogu, ali i ne moraju postojati jer su oni uvijek prisutni u tekstu. Umjesto Chatmanove dihotomije odsutnog i prisutnog pripovjedača, Shlomith Rimmon Kenan predlaže da se razlikuju forme i stupnjevi vidljivosti pripovjedača u tekstu i adresata. Adresat bi tako postao posrednik kojemu se pripovjedač u najmanjoj mogućoj mjeri implicitno obraća. Rimmon-Kenan je “skratila” Chatmanovu shemu samo na četiri sudionika relevantna za koncepciju naracije: stvarni autor i stvarni čitatelj, pripovjedač te adresat.
Implicitni čitatelj je tekstualna kategorija kojoj se kao komunikacijski partner pojavljuje implicitni autor. Čitatelj stvara sliku implicitnog autora iz komponenata teksta, ali i iz paratekstualnih protokola smještenih u zoni između teksta i čitatelja, koja proširuje i okružuje i tekst, i koja može varirati u opsegu i izgledu. Stvarni i implicitni autor nisu i ne moraju biti identični. Implicitni čitatelj je dakle neka vrsta idealnog, savršenog čitatelja, možda čak i superiornog kritičara, koji će s vremenom tražiti načine “oslobođenja” od autorskog, ali i nakladničkog diktata. U našem se istraživanju implicitni čitatelj oblikuje kao zamišljena/fikcionalna instanca koja se artikulira u međuprostoru nakladničkog niza odabirom sadržajnih, ideoloških i estetskih preferenci u pojedinim nakladničkim nizovima.
Walter Ong i Walker Gibson detektirali su razliku između “stvarnog” i “lažnog” čitatelja (Walker Gibson) odnosno “fikcionalnog” (Walter Ong). Pravi “tjelesni” čitatelj i njegov fikcionalni, izmišljeni ili lažni parnjak višestruko su isprepleteni. Stvarni ili empirijski čitatelj pri svakom novom čitanju mora barem hipotetski preuzeti masku lažnog ili izmišljenog čitatelja kako bi uopće započeo čitateljsku kreaciju.
Svaki čitatelj je u biti fikcionalan (Ong 1975: 11), što je prvi obrat u teorijskom promišljanju uloge čitatelja. Za ranija formalistička ili strukturalistička istraživanja, čitatelj je uglavnom bio jedinstven, bezličan, apstraktan ili ahistorijski pojam. Kasniji pomaci u idejama o čitatelju dolazili su postupno. Gibsonov lažni čitatelj svakako je zadržao notu apstrakcije. Lažni čitatelj je artificijelan, kontroliran i pojednostavljen, izvučen iz kaosa svakodnevnih senzacija (Gibson 1981: 2).
Stvarni čitatelj može, ali i ne mora preuzeti ulogu lažnog čitatelja. Lažni čitatelj je uloga na koju je stvarni čitatelj pozvan za vrijeme čitanja nekog djela: on daje čitateljskom iskustvu oblik i valorizira to iskustvo kao predmet kritičarske pažnje. Pisci, svjesno ili nesvjesno, istovremeno konstruiraju implicitnog pisca i/ili lažnog čitatelja i njihove uloge mogu biti različite, premda pisac može stvoriti i sliku pisca i sliku čitatelja kao svoje drugo ja, i tako, u tom idealnom slučaju, novostvoreni pisac i čitatelj mogu živjeti u savršenoj slozi. No čitatelji moraju fikcionalizirati i sami sebe kako bi mogli sudjelovati u ovoj dvostrukoj literarnoj igri, što im omogućuje da popišu niz hipotetskih čitateljskih zadataka. Primjerice, kako se čitatelj može potvrditi u piščevoj projekciji? Kako se potvrditi u tekstu i postati dio publike koja zapravo ne postoji jer je “fikcionalna”? Kako se prilagoditi promjenjivim i nepisanim čitateljskim pravilima? Teorija čitateljskog odgovora na ovo je pitanje ponudila raznolike, ali i međusobno slične odgovore.
Tako je, primjerice, rasprava Wolfganga Isera o implicitnom čitatelju za Petera J. Rabinowitza zapravo rasprava o čitateljskoj podvojenosti, koja proizlazi iz različitih autorskih i čitateljskih osobnosti. I dok Stanley E. Fish u knjizi Samouništavajući artefakti vidi čitatelja kao kompleksnu hibridnu pojavu sastavljenu od najmanje tri vrste čitatelja – od dva “stvarna” – sadašnjeg i informiranog čitatelja i historijskog čitatelja, Peter J. Rabinowitz u tekstu Istina u fikciji: preispitivanje publike predlaže četiri vrste publike: stvarnu ili empirijsku, autorsku, narativnu i idealnu narativnu publiku.
Stvarna publika sastavljena je od pojedinaca koji doista u “stvarnosti” čitaju knjige – radi se, dakle, o onoj vrsti publike koju ni autori ni nakladnici ni knjižari nemaju potpuno pod kontrolom. Stvarni čitatelji mogu se razlikovati prema klasi, spolu, rasi, osobnosti, kulturnim navikama, kao i prema vlastitim društvenim i/ ili povijesnim situacijama. Porast pismenosti je, primjerice, s vremenom umnožio razlike među čitateljima i stvorio heterogenu čitalačku publiku pa danas čitatelji pripadaju različitim interpretativnim zajednicama.*
________________
*To, primjerice, znači da čitatelji formiraju različite interpretativne zajednice – čitatelji koji tekstu pristupaju s različitim ciljevima mogu isto tako u njemu pronaći drukčije stvari, te se mogu konačno pozvati na različite vrste dokaza u prilog svojim tvrdnjama: svaka književna teoretizacija danas treba prevladavajuću metaforu teksta: tekst kao zavođenje, tekst kao tkanje, tekst kao ponor, tekst kao sistem.” (Rabinowitz 1998: 21, prijevod N. R.).
NENAD RIZVANOVIĆ rođen je 1968. godine u Osijeku. Diplomirao kroatistiku 1994. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prozu i kritiku objavljuje od 1985. Od 2001. radi kao urednik u nakladničkoj kući. Dosada je objavio knjige: Trg Lava Mirskog (2001), Dan i još jedan (2003), Zemlja pleše ( 2006), Sat pjevanja (2009.), Valceri iz Translatanije (2018.), Longplej (2020.) i Stvaranje čitatelja (2020.).
doveli su ga kao struju do naselja i on je čekao da naprave priključke
kružio okolo po postojećim žicama
***
KVADAR
tamo su travke polegle i šaš se slamao u prave kutove. zmije su levitirale na gornjoj stranici, samo su vrećice škakljale boga. i to me smiruje.
***
TRGOVINA
između kante i poštanskog sandučića jedva uočljiv ulaz
unutra žena gleda razmišljamo o mojoj krađi
u panici nosim snikers u sadašnjost
***
HOMOGENO
ubaciti vrećicu čaja u mlaku vodu čekati boju pustiti da završi na dnu ostaviti obavezno končić vani tresti, o dno lupkati, voziti čamčić vrećicu po lončiću, nešto je aktivno, nešto je crveno sve
***
STAKLENA KUTIJICA ZA PRVE TRI
Zibam se u kolijevci. Ako je imam. Zanjihujem se. Ili me mama njiše. Tata. Imam neki krevetić. Mazim se i mama me mazi. Tata. Sam se učim hraniti. Mama mi pomaže. Ja i mama brišemo moju guzu. Nije uspio, tata. Govorim. Mama mi puno pomaže. I tata je tu. Zagledao se u zid kad smo se slikali.
BRANIMIR DROPULJIĆ (Varaždin, 1983.) diplomirao je i doktorirao na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Autor je preko dvadeset znanstvenih radova u području analize govora i afektivnog računarstva. Trenutno radi kao podatkovni znanstvenik na projektima vezanima za obradu prirodnog jezika. Pjesme su mu objavljivane u Poeziji, Riječima, Libri Liberi, Stranama, Quorumu i drugim časopisima i portalima. Dobitnik je druge nagrade na natječaju Ulaznica 2019 za poeziju, a iste godine dodijeljena mu je i nagrada Drago Gervais za najbolje neobjavljeno književno djelo.
Tog jutra više se nije govorilo o kerefekama. Iz daleka se moglo čuti da su igre počele, a mi, odremavši kod kuće tek toliko da naš paravan ne bude provalјen, pošli smo ka izvoru larme i tamo gde se skupila velika masa sveta. Rekao bih da se Gariju nije žurilo, pa sam i ja išao sitno, da ne dižem prašinu. Prebrojavanje koraka je bilo suvišno. Izgledalo je kao da se celo mesto u vrtlogu pokrenulo i da kroz rupu na lavoru piški tačno ka livadi ka kojoj smo i mi išli. Čula se buka. I to ne samo lјudska. Bio je to znak da se nešto ozbilјno zakuvava i nije bilo šanse da to propustimo. Ni za živu glavu. A sjajniji od svih bio je detalј da je moj vodič i brat deo celog topota i da njegove zakone vidi iznutra, sa one strane koja nam je bila toliko važna. Katkad, on ih je i sam mogao uređivati. Sažeto, zvali smo to umećem.
Nisam želeo da se rastanemo, ali je Gari morao da ode na dnevnu smenu. Noću, radio je kao maskota Garfilda i uživao je u tome do kraja i bez pogovora. Pod maskom, rasturao je onu tanku opnu koja se stvara između lјudi i njihove javne predstave, onu koja liči na jajčanu membranu i koja ima svoju svrhu kako god okreneš. S lica, taj mikroomotač je služio da zaštiti središte i garantovao je amortizaciju spolјnih udara, ali je s naličja, za mačka svakako važnije strane, on pomagao bržem i pedantnijem skidanju peščane lјuske koja je sakrivala istine. Znači, bio je on taj što penetrira u dubine lјudskog, i to na način da ga niko i ne primeti, skriven iza maske i prividno na korak od sveta koji mu se sam otkrivao. Gari, stepenik iznad svih. Bila je to vrhunska caka.
Šta je radio danju, to nisam znao. Nije bilo sakriveno, već se jednostavno samo otimalo i onda nisam dublјe kopao i ispitivao. Sve i da jesam, bilo bi to bez rezultata. A ja se nisam bavio besmislicama. S nama je lako, slabo smo razgovarali i nismo mnogo odavali. Kao mistika. Stomacima. Ukratko, mogli smo da se oslonimo jedan na drugog. I to je bilo važno i štipalo je i kod mene je budilo pitanje o drugima, kao, šta li rade oni nesrećnici, ili obaveštenja – već od jutra ste dole u slami i blatu i slično. Uglavnom, svet je bio prilično pusto mesto. Prava pravcata pustinja. Imalo je dosta smisla biti s te strane. Na kojoj nema nikog do ćutlјivih ptica. A mimo naših razgovora, kroz razmake među prstima ruku, iz pukotina zemlјe izrastala je prijatna vrućina i stvarala polјa od kojih su nam odela tiho podrhtavala. Znali smo da se tela ispod razlažu i greju da nam kažu: Stavite žute kape s ćubastim lopticama zimi, a leti se igrajte na svečanostima, skinite odeću i ne mislite na nas, jer mi nemamo vreme i nama je lako i uvek toplo. Nije bilo dijaloga i rasprave. Stariji su, ipak, uvek u pravu.
A način na koji smo se kroz sve kretali bio je gust i mnogima nije prijao. Naš stil, naši fazoni, naši gegovi. Već od početka je bilo jasno da ovakva zezanja nisu za svakoga i da bi mnogo lakše bilo odustati od svega i pre nego što se načne krug. Ali za nas koji smo u svemu znali da nađemo ono što nas može prevrnuti, što može da nam znači, nije bilo dileme. Bili smo isprofilisani muvatori.
U takvom prevrtanju i razmišlјanju protekao je sam ulaz kroz vašarsku kapiju i, dok sam se okrenuo, imao sam šta i da vidim: Gari nije bio tu. Macan me je ispustio pri prvom okretu glave i trenutku nepažnje. Bio je vešt u svom zanatu i oštar kao travka za sviranje. Uglavnom, bio sam sâm, naravno, onoliko koliko može biti sam jedan dečak među hilјadu lјudi. Nije bilo prostora za porok, morao sam da se strpim sve dok se ne izmaknem iz gužve, i prva misao mi je bila da odmah to i uradim, ali me je nešto s desne strane ščepalo i krenulo da vuče tako snažno da sam mislio ode kičma i na sve drugo sam morao odmah da zaboravim.
Lagao bih te kad bih ti rekao da sam znao šta se tačno dešava. Nisam bio baš skroz siguran u to, ali sam predosećao da se nešto menja. Bilo je brzo, i ponovo sam imao osećaj da polako, kao, ispadam iz jednog sedišta i upadam u drugo, koje je stajalo negde iznad i bilo je više. Padao sam na pogrešnu stranu. Kao uhoda. A sećanje na ono prvo je bilo živo i nisam mogao da se oduprem tome da mi nedostaje, ali sam odmah zauzeo stav. Bio sam neko ko rado zauzima stavove. Morao sam nekako da se snađem i da tu gde sam što pre nađem pravi položaj i da se smestim, jer odjednom sam bio na toj livadi s vrteškama i svetlima i bio je to, kao, zreo okvir. U stvari, morao sam to od njega da napravim. Pa, ukratko, ja bačen iz kuće, sleteo u neki drugi dom i dat na čuvanje mom dragom Gariju, koji me ostavio, i preostaje samo muvanje i droblјenje vremena na sitan zub. Bio sam bez prijatelјa, bez roditelјa, bez Veleta. Dečak bez psa. Zatrovanog korena, bio sam na neophodnom trežnjenju i sve za šta sam se držao bio je moj porok. A na vašaru su stvari išle redom o kome niko nije mario. Bila je to čista narodna svetkovina i već posle nekoliko minuta mogao si da shvatiš da hleba i igara znači upravo to, da se krka i zeza do besvesti. Niko nije fermao zaradu, iako je lova pomalo kapala. Niko nije video dublјi smisao. I svima je prijalo.
A vukao me je, odmah po ulasku s desne strane, nepregledni niz šatora s gomilom onih starih narandžastih stolica kakve viđaš u filmovima. Već oko podneva, te čerge su se punile lјudima za koje bi rekao da nigde druge i ne postoje i da se ne mogu naći bilo gde do tu. I alkohol, pevačice, harmonike i glave pomalo zabačene unazad. Mnogo vike i atmosfera već pri ulasku skroz na ivici noža. A kad kažem na ivici, mislim tačno to, i znao si bez mnogo razmišlјanja da za trenutak nepažnje možeš završiti otvorenog stomaka ili prlјavih ruku. Sve je bilo spontano režirano. Krvavo.
Na obodima šatora dimili su se i pušili ražnjevi i bilo je mnogo zarumenelih mrtvih životinja. Najbolјe su išli prasići i jaganjci, čija su usta, iz kojih su uporno virile drvene šipke, zadržala osmeh, i ja sam prvi put video kako se mrtvo smeje i bio sam pomalo utešen. Neke glave lešina su odsečene i stoje pokraj zgarišta, a od toplote im pucaju pocrnele oči i iz njih se sliva blistavi gnoj i mast. U njemu čitam reportaže života, a u pozadini se čuje Vagner. A ja sam bio Štraus, i to onaj mlađi. Ipak se čuo samo Vagner. U štalama i stajama sam zatvoren i vidim poslednje trenutke: kako prilazi kasapin i daruje mi nešto u čelo. Gledajući tu prolivenu sluz iz očiju odrublјenih glava, bio sam i ja, nakratko, marva. Nisam mogao da se izvučem. Glatka gvozdena igla je izlazila brzo i praćena tupim zvukom, ali ništa nije moglo nadjačati melodiju fantazije za klavir u oštrom ef molu, koja je celom pokolјu davala atmosferu ceremonije. Ono šilo se polako zavlačilo u moju banalnu lobanju, jer presudili su nam da smo niži i rekli nam, rekli, da nemamo svest. I kao kad devojčica pliva ženski lagano, pomerajući vodu svu od pudinga i sala, gotovo mazeći je i moleći da se izmakne i propusti njeno glatko telo, kroz moju kožu i lobanju se provlačio poslednji argument i uspavlјivao me zauvek.
Iz vizije se vraćam ispred ražnja i opet sam ja, pomalo gladan, ali ipak ja. Bilo je lako naručiti i pojesti čitav oval pečenja ili plјeskavicu, ali trebala mi je snaga, a dan je tek počinjao. Tad, na ulazu, posle putovanja kroz izlučevinu, nisam imao mnogo opcija. Ljubazno sam zamolio roštilјdžiju da mi da samo jednu nedopečenu svinjsku glavu. Posle sam, krišom uz neki štand oslonjen, polako otpakovao iz mesarskog papira mirisnu lobanju, prineo je ustima i dugo i temelјno sisao sadržinu oka. Ipak sam jeo meso. To je bio ulaz.
UROŠ RISTANOVIĆ rođen je 1994. godine u Beogradu. Diplomirao je na katedri za Srpsku književnost i jezik sa komparatistikom Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, gde je završio i master studije Srpske književnosti. Pri Slavističkom institutu Univerziteta u Kelnu završio je master studije Cultural and Intellectual History between East and West. Nakon završenih master studija pohađao je doktorske studije srpske književnosti na Univerzitetu u Beogradu. Trenutno radi kao asistent pri Insitutu za Slavistiku Univerziteta u Beču. Osnivač Studentskog književnog lista Vesna pri Filološkom fakultetu, urednik rubrike Poezija u časopisu Eckermann. Objavio zbirku pesama Sutra (Edicija SENT, Novi Pazar : 2018). Objavljuje poeziju, eseje i kritiku u periodici. Živi na Umci i u Beču.
Kako provodite svoje slobodno vrijeme? (slobodni ste sve vrijeme)
Nađeš se u situaciji u kojoj, iznenada, više nemaš nikakvih problema. Sad možeš da brineš samo o sebi. Stojiš na dnu litice, svuda je samo more. Beskonačno vrijeme i prostor tebi na usluzi. Bili smo ovdje, jednom, prije, pod vodom.
Poslije nekog vremena, postane ti potrebno, apsolutno potrebno, nešto drugo.
Treba ti da odereš koljena večeras. Da te neko izjebe u mozak kroz zube. Treba ti da si mučno iskren sa strancima.
Nemaš prilike da ispuniš svoje želje. Lijen si u svemu što radiš.
Noćas snažno osjećaš svoj potencijal i patiš.
Onda, zapališ cigaretu.
Obasja te svjetlost i ti si ta svjetlost.
Nasloni se.
Ispuši tu cigaretu i ne brini, nećeš povrijediti nikoga.
Ljudi ti daju ljubav i to ti se sviđa. Želiš da je nosiš kao kaput. Gdje si ga našao? Izgubljen je u vozu.
Ti nisi tu, ali tvoje riječi opisuju moj dan.
***
UNEXPECTED JIHAD
Pejzaž je bio zelen kao što samo slatka, prljava voda može biti.
Neko joj je objasnio da se to dešava kad se sliva topljeni snijeg iz susjednih država. Sve se spušta u ravnicu. Vrijeme provedeno u tom vozu (koji stiže iz prošlog vijeka), vrijeme je provedeno između sna i ovog drugog, dosadnijeg sna. Danas, sunce je toplo, možda i prvi put te zime. Tog proljeća. Odmrzavaju se, tope i propadaju pod svježim suncem, a miris cvijeća je tu da maskira njihovu trulež. Razgovori hvataju krugove oko sistema grijanja u međugradskom vozu. Davila se u mirisu ljudi, bezbrojnih buđavih mrlja na sjedištima. Zabaci glavu, zaspe otvorenih usta, bali, ekosistem močvarni. U nekim vagonima nisu palili grijanje, u njima je bilo hladno. Vožnja traje dva sata, a ona prelazi iz vagona u vagon, iz toplog transa u gadan ukus u ustima (od duvana). U popodnevnom vozu, onom u pola tri, uvijek je gužva, kao što je i red u gradskom prevozu. Imena stvari opisuju njihovu namjenu. Ono što je ona znala kao voz bilo je noćne mehanike i tihih ljudi, a ova ulična vreva i svakodnevne riječi u popodnevu opisivale su, ipak, novi doživljaj. Prelazili su dvije rijeke, ili jednu rijeku, jednom, pa drugi put. Prostor se skuplja i širi kroz kapke. Ravnicom upravljaš treptajem oka.
Budući da nije znala ništa o toj konkretnoj stvari, mogla je da primijeti odstupanja od šablona brže nego on. Zanosio bi se kroz kucanje dok je ona padala u san, postavljala pitanja koja bi postavljalo dijete, i pretpostavljala najbanalnije od odgovora, često rješavajući problem. Eureka. Činilo joj se važnim da upozna jezik kompjutera, a sada se već i nadala da će nekako upiti to znanje preko kože, odlažući dan kad će i sama morati da sjedne i počne da komunicira sa mašinama, ispunjavajući ravne površine komandama koje se vrte u krug – ali imaju smisla. Htjela je da animira neku priču Agate Kristi kroz javascript, kao igricu sa slatkim iznenađenjima za svakog ko prepozna ubicu. „Da, puna sam ideja, u tome je moj osnovni problem.”
Intimni prijatelji koji su se sastajali na bazenima, intimusi, gurali su jedno drugo što je dublje moguće, uživali samo kad su iskreni, patili zajedno većinu vremena. Imao je ideju da se maskira u ceremonijalnu svinju, da ga u tradiciji pripreme za klanje, da to bude performans na glavnoj ulici početkom svinjokolja (novembra). Ovu zamisao ispričao joj je već dvaput, ali jedva je čekala da je čuje i treći. Zasmijavao ju je golicajući unutrašnjost nosa, konzumirala je riječi samo utoliko što su dolazile iz njegovih usta, smijala se iz stomaka. Jedne noći, kad joj se stomak prelio u dušu i bilo joj je dosta svega, odlučila je da odšeta duž linije od svojih do njegovih vrata. Htjela je da uroni čelo u mrak te sobe, da osjeti slatko olakšanje u nečemu što nije njeno i nije ona. Rekao je da želi da joj bude model, a ona je insistirala na tome da ga fotografiše dignutog kurca. Bili su napaljeni i nervozni. Uronila je u groznicu i gledala ih u proljeće, gole, na travnatoj obali ispod drveta, dok cvjetaju leptiri na Tisi.
Skidao je horor igrice, i pitao je da igra neku od njih pred njim. Volio bi da je vidi uplašenu. Izvinjava se zbog sadističkog prizvuka. Mogla je da prepozna seksualni potencijal te situacije, ali odbija da bude uplašena, pogotovo nakon onog što se desilo prošlog puta, kad je tokom jedne od top deset kompilacija unexpected jihad na jutjubu, saznala da joj se dopada ISIS propagandna muzika.
***
Direktno za vas, život kao takav. Mitološko i svakodnevno. Zlostavlja te, „slatko”. problemi: Serija
ove lijepe nedjelje
zapravo ove izvodimo nešto što izgleda kao ples
sve što nam je i potrebno od jedne nedjelje pokret se kreće sa masom ne možeš se izboriti protiv toga
rođena sam u septembru i trula sam to opisuje promjenu, ne pobunu
dodaj me, moj život je fantastičan ja, ranjiva; video formati
dođi kod mene kod mene su sve dobre stvari
samo prestani da ih diraš! sok od jabuke, iz jabuke?
možemo li jednostavno da postojimo?
kod kuće, vibriramo električnom energijom, bez krivice
DUŠANKA SERATLIĆ rođena je krajem jula u Podgorici. Objavila je dvije knjige proze i poezije, “Soulmate” iz 2004. i “How to Create Anything” iz 2017. godine.
čovjek-časopis 