KUĆA JE CRNA FORROUGH
Kako prihvatiti da ležiš pod hladnom zemljom
na Zahir-o-dowleh groblju
Bijele puti i crne kose, zatvorenih očiju
U vječnom snu o dječaku
kojeg ti nisu dozvolili da vidiš
Kako prihvatiti kraj tebe pjesnikinjo?
„U redu je voljeti ono što ne možemo imati“
„U redu je voljeti ono što ne možemo držati“
U redu je!
Prognani
Ali se pretvaramo da smo otišli svojom voljom
Šta to znači biti stranac?
Šta to znači kada u sebi nosim istinu
o tome kako sam bezbroj puta hodala ulicama Beča
pokušavajući da sakrijem suze
No, tekle su i dalje, postajući imitati radosnica
Klovnovi plaču
Ali, jesi li voljena Gelsomina?
Sve ima svoju svrhu, pa i ovaj kamen, rekla si
Ne, niko ne voli Gelsominu osim tebe koji si došao prekasno
koji sjediš u svojoj kuli od straha i zatvaraš oči na hladnom vjetru
Samoća u zagrljaju prašnjavog stana
Duhovi smo naših nadanja, odrastanja i razočarenja
Naših napuštenih starih roditelja na planini između posvađanih svjetova
Pobogu, ubili su dječaka u šumi u kojoj sam provodila djetinjstvo
Zašto?
Oduvijek pišem tebi
Dok se blistava šuma podiže u nebo i svetlucave sjene pjevaju
o tome kako je sve moglo da bude
Zora dođe u strahu i spusti se na lice uplakane žene klovna
Ne, to nisu nikakve suze radosnice
Oboje to znamo
***
PJESMA SA STEPENIŠTA NEGDJE U ALEPU
Davno vrijeme obasjano suncem
U tom vremenu
djevojčica stoji na stepeništu nedovršene kuće svojih roditelja
Glava joj je nakrivljena u stranu, lice spremno na plač
Ali suze ne dolaze
Pored nje je starija sestra u plavoj prevelikoj haljini
Sa osmjehom punim nade
sa princezačkim naklonom prema kameri
Otac je fotograf
Mlad je, neustrašiv i vječan
Sunce, zaslijepljujuće sunce
Kome je potrebno više od toga
Kome je potrebno ono što drugi imaju u dalekim zemljama
A sada san
Te buđenje uz okrutni zvuk snajpera
Padaju bombe moćnika
Hodničko ogledalo se lomi od potresa
Jedna sestra odlazi daleko
Druga ostaje da na stepeništu sanja i ne dosanja
Ni jedna od njih neće pronaći sreću
***
NIKO NE VIDI
Tri je poslije ponoći
Bergmanov sat je vuka
Sa police pored tv-a iz devedesetih
gleda me slika djeda kojeg ne poznajem
Ubili ga sa dvadeset i sedam, kažu zbog neke žene
Pored je kičasta maketa kule
Od kada ga vojnici ne opkoljavaju
ovo kao da više i nije grad
Čedo spava na kauču
A ja posljednjih dana mislim o pjesnikinji
O njenoj lijepoj plavokosoj glavi u rerni
Dok sobu ispunjava miris gasa
Bila je majka do kraja
Vrata iza kojih su se nalazila njena djeca
oblijepila je izolir-trakom
U polutmini ispisujem stihove, a ona spava
Sada znam šta je tuga
Kada ti grudi otvore i srce odnesu bez pitanja u crnu tačku
Prije nego je zagrizao u sočnu otrovanu jabuku
nada je već napustila mladog profesora
Uzeli su mu slobodu i ljubav
Uzeli su ljubav!
Opkoljen je danima spavao na prljavoj prostirci
Sjećao se kako je nekada bilo
Kako je majčin dah na vratu mirisao na sok od ruže
Sviće zora
Možda za tebe ovaj svijet bude drugačiji malena
šapućem joj u mekano uvo
Možda crni psi zastanu pred granicama grada
A znam da neće
Jer nebo plamti i svemu dolazi neumoljivi kraj
__________________________________________________________________________
DINA MURIĆ rođena 1982. godine u Rožajama (Crna Gora), pjesnikinja je, esejista i filmski producent. Autor je četiri zbirke poezije, „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010. godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Producent je dokumentarnih i kratkih filmova. Godine 2019, producirala je kratki film „Sibirski san“ koji je ušao u selekciju Moskovskog filmskog festivala. Živi i radi u Beču, Austrija.
čovjek-časopis 