STVARNI I IZMIŠLJENI ČITATELJ
ZA RAZLIKU OD EKSPLICITNOG ILI STVARNOG ČITATELJA, koji je povijesno, društveno i biografski definiran, implicitni je čitatelj izgrađen na interakciji između teksta i stvarnog (historijskog) čitatelja, koju on doživljava kao prisilu (Compagnon 2001: 175). Implicitni čitatelj je neka vrsta idealnog čitatelja, čak i superiornog kritičara, koji stvarnom čitatelju predlaže model ili nudi suradnju, ali uvijek vodi igru. Uloga stvarnog čitatelja istovremeno je i aktivna i pasivna. No mora li čitatelj težiti statusu idealnog čitatelja? Može li stvarni čitatelj igrati ulogu koju mu je namijenio idealni čitatelj?
Može, ali i ne mora. Čitatelj se može osloboditi ideje da je idealni čitatelj jedina moguća uloga te može djelomično ili u potpunosti odbaciti sliku idealnog čitatelja. Postoji čitav spektar mogućih odgovora, od identifikacije do odbacivanja. Stvarni čitatelj može odbiti ulogu koju mu nudi idealni čitatelj ili je može prihvatiti tek djelomično. Stvarni čitatelj može odbiti ulogu, ukoliko ni hipotetski ne može usvojiti vrijednosti implicitnog čitatelja, ili se s tim vrijednostima – često političkim i ideološkim – ne želi ili ne može poistovjetiti.
U Iserovoj koncepciji stvarni čitatelj osvaja nešto više slobode, no još se ne oslobađa okova autorskog, implicitnog ili idealnog čitatelja, iako se od njega više ne traži da striktno ispunjava zahtjeve koje mu zadaje autor.
Seymour Chatman u knjizi Priča i diskurs – narativna struktura u fikciji i filmu izdvojio je ukupno šest sudionika u narativno-komunikacijskoj situaciji:
stvarni autor → | implicitni autor → pripovjedač →
adresat → implicitni čitatelj | → stvarni čitatelj
Šest sudionika prema klasičnoj narativnoj komunikacijskoj situaciji su: stvarni autor, implicitni autor, pripovjedač, adresat, implicitni čitatelj i stvarni čitatelj. Shema pokazuje da su samo implicirani autor i implicirani čitatelj imanentni naraciji. Pripovjedač i adresat su proizvoljne kategorije, dok su stvarni autor i stvarni čitatelj zapravo izvan narativne transakcije u užem smislu. Ako je adresat prisutan, komunikacija kreće od implicitnog autora preko pripovjedača do adresata i konačno do implicitnog čitatelja. Kada su u Chatmanovoj shemi pripovjedač i adresat odsutni, komunikacija je ograničena na implicitnog autora i implicitnog čitatelja.
Ako je implicitni autor samo fikcionalna tvorevina, ako je njegova karakteristika nijemost i odsustvo izravnih moći komuniciranja, tada je problematično u ovoj shemi dodijeliti implicitnom autoru komunikativnu ulogu. Shlomith Rimmon-Kenan misli da bi “ako je implicitni čitatelj konzistentno različit od stvarnog autora i pripovjedača, on morao biti depersonificiran i shvaćen kao skup implicitnih normi prije nego li kao govornik ili glas (tj. subjekt).” (Rimmon-Kenan 1989: 83). Prema tom zaključku, implicitni autor nikako ne može biti sudionik u narativno-komunikacijskoj situaciji. Druga sugestija Shlomith Rimmon-Kenan odnosi se na uključivanje pripovjedača i adresata kao konstitutivnih a ne opcionalnih elemenata u narativnoj komunikaciji. Posljedično, ova autorica odbacuje zaključak da pripovjedač i adresat mogu, ali i ne moraju postojati jer su oni uvijek prisutni u tekstu. Umjesto Chatmanove dihotomije odsutnog i prisutnog pripovjedača, Shlomith Rimmon Kenan predlaže da se razlikuju forme i stupnjevi vidljivosti pripovjedača u tekstu i adresata. Adresat bi tako postao posrednik kojemu se pripovjedač u najmanjoj mogućoj mjeri implicitno obraća. Rimmon-Kenan je “skratila” Chatmanovu shemu samo na četiri sudionika relevantna za koncepciju naracije: stvarni autor i stvarni čitatelj, pripovjedač te adresat.
Implicitni čitatelj je tekstualna kategorija kojoj se kao komunikacijski partner pojavljuje implicitni autor. Čitatelj stvara sliku implicitnog autora iz komponenata teksta, ali i iz paratekstualnih protokola smještenih u zoni između teksta i čitatelja, koja proširuje i okružuje i tekst, i koja može varirati u opsegu i izgledu. Stvarni i implicitni autor nisu i ne moraju biti identični. Implicitni čitatelj je dakle neka vrsta idealnog, savršenog čitatelja, možda čak i superiornog kritičara, koji će s vremenom tražiti načine “oslobođenja” od autorskog, ali i nakladničkog diktata. U našem se istraživanju implicitni čitatelj oblikuje kao zamišljena/fikcionalna instanca koja se artikulira u međuprostoru nakladničkog niza odabirom sadržajnih, ideoloških i estetskih preferenci u pojedinim nakladničkim nizovima.
Walter Ong i Walker Gibson detektirali su razliku između “stvarnog” i “lažnog” čitatelja (Walker Gibson) odnosno “fikcionalnog” (Walter Ong). Pravi “tjelesni” čitatelj i njegov fikcionalni, izmišljeni ili lažni parnjak višestruko su isprepleteni. Stvarni ili empirijski čitatelj pri svakom novom čitanju mora barem hipotetski preuzeti masku lažnog ili izmišljenog čitatelja kako bi uopće započeo čitateljsku kreaciju.
Svaki čitatelj je u biti fikcionalan (Ong 1975: 11), što je prvi obrat u teorijskom promišljanju uloge čitatelja. Za ranija formalistička ili strukturalistička istraživanja, čitatelj je uglavnom bio jedinstven, bezličan, apstraktan ili ahistorijski pojam. Kasniji pomaci u idejama o čitatelju dolazili su postupno. Gibsonov lažni čitatelj svakako je zadržao notu apstrakcije. Lažni čitatelj je artificijelan, kontroliran i pojednostavljen, izvučen iz kaosa svakodnevnih senzacija (Gibson 1981: 2).
Stvarni čitatelj može, ali i ne mora preuzeti ulogu lažnog čitatelja. Lažni čitatelj je uloga na koju je stvarni čitatelj pozvan za vrijeme čitanja nekog djela: on daje čitateljskom iskustvu oblik i valorizira to iskustvo kao predmet kritičarske pažnje. Pisci, svjesno ili nesvjesno, istovremeno konstruiraju implicitnog pisca i/ili lažnog čitatelja i njihove uloge mogu biti različite, premda pisac može stvoriti i sliku pisca i sliku čitatelja kao svoje drugo ja, i tako, u tom idealnom slučaju, novostvoreni pisac i čitatelj mogu živjeti u savršenoj slozi. No čitatelji moraju fikcionalizirati i sami sebe kako bi mogli sudjelovati u ovoj dvostrukoj literarnoj igri, što im omogućuje da popišu niz hipotetskih čitateljskih zadataka. Primjerice, kako se čitatelj može potvrditi u piščevoj projekciji? Kako se potvrditi u tekstu i postati dio publike koja zapravo ne postoji jer je “fikcionalna”? Kako se prilagoditi promjenjivim i nepisanim čitateljskim pravilima? Teorija čitateljskog odgovora na ovo je pitanje ponudila raznolike, ali i međusobno slične odgovore.
Tako je, primjerice, rasprava Wolfganga Isera o implicitnom čitatelju za Petera J. Rabinowitza zapravo rasprava o čitateljskoj podvojenosti, koja proizlazi iz različitih autorskih i čitateljskih osobnosti. I dok Stanley E. Fish u knjizi Samouništavajući artefakti vidi čitatelja kao kompleksnu hibridnu pojavu sastavljenu od najmanje tri vrste čitatelja – od dva “stvarna” – sadašnjeg i informiranog čitatelja i historijskog čitatelja, Peter J. Rabinowitz u tekstu Istina u fikciji: preispitivanje publike predlaže četiri vrste publike: stvarnu ili empirijsku, autorsku, narativnu i idealnu narativnu publiku.
Stvarna publika sastavljena je od pojedinaca koji doista u “stvarnosti” čitaju knjige – radi se, dakle, o onoj vrsti publike koju ni autori ni nakladnici ni knjižari nemaju potpuno pod kontrolom. Stvarni čitatelji mogu se razlikovati prema klasi, spolu, rasi, osobnosti, kulturnim navikama, kao i prema vlastitim društvenim i/ ili povijesnim situacijama. Porast pismenosti je, primjerice, s vremenom umnožio razlike među čitateljima i stvorio heterogenu čitalačku publiku pa danas čitatelji pripadaju različitim interpretativnim zajednicama.*
________________
*To, primjerice, znači da čitatelji formiraju različite interpretativne zajednice – čitatelji koji tekstu pristupaju s različitim ciljevima mogu isto tako u njemu pronaći drukčije stvari, te se mogu konačno pozvati na različite vrste dokaza u prilog svojim tvrdnjama: svaka književna teoretizacija danas treba prevladavajuću metaforu teksta: tekst kao zavođenje, tekst kao tkanje, tekst kao ponor, tekst kao sistem.” (Rabinowitz 1998: 21, prijevod N. R.).
____________________________________________________________________________
NENAD RIZVANOVIĆ rođen je 1968. godine u Osijeku. Diplomirao kroatistiku 1994. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prozu i kritiku objavljuje od 1985. Od 2001. radi kao urednik u nakladničkoj kući. Dosada je objavio knjige: Trg Lava Mirskog (2001), Dan i još jedan (2003), Zemlja pleše ( 2006), Sat pjevanja (2009.), Valceri iz Translatanije (2018.), Longplej (2020.) i Stvaranje čitatelja (2020.).
čovjek-časopis 