PRIPREMAJUĆI SUICID PARTY
Probudilo me zvono na vratima. Sranje, rekao sam. Odavno mi je to prva riječ ujutro. Duže, puno duže nego otkako je otišla. Toliko dugo da tamo ne želim ići.
Otišla je pred tri mjeseca. Bolje. Bolje i za mene i za nju. Jer je bolje živjet bez osmjeha nego sa grčem na licu. Ona je sanjala kućicu u cvijeću, predgrađe naravno, dvoje klinaca koje razvozi sa klavira na tenis, labradora što preskače lijehe i sere pod hibiskus, pa se onda svi skupa smijemo…
Ja nisam sanjao ništa. Kad bih imao sreće.
Kad ne bih, imao bi more.
Isto je i danas.
Igrao sam pošteno, odmah sam joj rekao da ću joj pružit sve što mogu ali da iskreno sumnjam da ću se dobacit do predgrađa i maćuhica. Ako se i dobacim to će bit krivo predgrađe.
Zvono je bilo uporno. U prolazu sam pogledao sat, podne manje dvadeset, pravo vrijeme da drugi put to jutro kažem sranje!
Prvi Normabel popio sam noćas u ponoć, drugi u četiri. Ne znam kad, ali znam da sam ipak zaspao.
Ispred vrata stajao je Guta. Susjed, kat ispod. Glista od dva metra, istetoviran poliptihom koji bi se mogao nazvati kratka povijest Hajduka. Na kljuketinu je nabio rej ban naočale, one sa slonovačom i malim krugom između očiju. U taj je krug lola zabio prst debelu jointčinu. Ni sad nemam riječi, pa kako bi ih imao onda. Da slika bude potpuna, držao je i listić kladionice u ruci.
– Stari skužaj, stara i žena su me izbacile sa televizije, da će in sa’ serija. Mogu li u tebe pogledat tiket.
Nisam rekao ništa, samo sam se sklonio s puta.
– Fala stari, brale, jesi čovik. Rekao je sjedajući na kauč sa daljinskim u ruci.
Otišao sam u WC. Otkrio sam, davno još, da mi je to najugodnije i vrijeme i mjesto u stanu. Stavim lijevu podlakticu vodoravno na pločice i na nju naslonim čelo. Drugom rukom žuborim, a desnu nogu zabacim na petu lijeve i oslonim je na same vrhove prstiju. Lijeva noga je u koljenu blago skvrčena. Mogao bih tako ostati satima. Jednom jamačno i hoću.
– Di ti se lista teleteks od’e? – prenuo me Guta iz snatrenja.
– Sljedi srce Guta, sigurno ćeš uspjeti.
Umio sam se. Pokušao sam i oprati zube, ali sam naglo izgubio volju. Poslije kave ću. Valjda.
Zapalio sam cigaretu.
– Aaaa, evo naša san.
– Jesan ti reka. Stavio sam đezvu na plin.
– Jesi popia kavu?- retoričko pitanje, zapravo.
– Jesan i opet ću ako pitaš.
Đezva je ionako puna.
– Aj dolazi amo… Tulio je stisnuta grla. Da mu ne pobjegne dim.
– Di ti je pepeljara?
Dodao sam šećer i odnio mu pepeljaru. U prvi mah mislio sam da u ruci, s obzirom na veličinu žara, drži bengalku.
– Mašala, koliki je,- prokomentirao sam.
– Bujrum,- rekao je i gurnuo mi, sjedeći, onako krakat, joint ravno pod nos.
Odbio sam. Jednostavno nisam taj.
– Stari ulio san ti mlika koliko i sebi.- Donio sam kave.
– Ma svima jednako… Filter jointa mu je bio na dva centimetra od poluotvorenih usta, no bio je prezadubljen u koeficijente da ga usiše.
– Ma jesi čuja, šta je oni tvoj iz rata sinoć napravija u Goge? – prenuo se ustima, očima ne.
– Šta ću čut, sa’ si me probudia. Šta? Koji moj?
– Oni zajebani. Bude sa vama u Goge.
– File Tufer?
– Ma on je jaki. Oni drugi. Ritko dođe. Žilavi…
– Muda? Fali mu tri prsta na ruci?
– EEEE, eeee taj.
– Pa jeben te mutava, šta mi nisi odma reka da čoviku fali po ruke. – Gutu možete ili volit ili ne volit. Ja sam izabrao volit.
– A jebi ga stari.
– Eee, šta je Muda izveo? – Bilo mi je sumnjivo. Muda dolazi u vrh glave dva puta mjesečno u lokal, i, pošto mu je to sav društveni život, uvijek se najavi.
– Uša je u lokal, naručia kriglu pive, brale iz dva cuga je popijo, sta isprid Đuze, reka mu „takni je još jedanput, i bit ću ozbiljno ljut“, i zavitla mu onu kriglu u glavu. Brale izmasakrira mu je facu.
Protrnio sam. Đuza je sad sa Mirnom, onom s kojom je Muda pregrmio rat. Krenuli su oko Peruče, 93. Ostavila ga je malo poslije Oluje. Dvije trećine rata. Ne znam ni kako, a ni koliko ju je Muda uopće prebolio.
Upalio sam mobitel u želji da ga nazovem. Ni snašao se nisam, stigla mi je hrpa poruka.
Između njih i Mudinih.
Di si, jeben te asocijalna, pisalo je u zadnjoj.
Pali pilu kume!! Predzadnja.
Ne znam što je u trećoj, zazvonio mi je mobitel. Crna Afrika.
– Alo Crna Afrika,- javio sam se.
– Jesi čuja za Mudu. Ima bit da je zapalia onome Zriliću kuću.
– Ma kojem Zriliću, jeba te, koju kuću?
– Čovik stečajni upravitelj. Zajeba koga moga i koga nije. I Mudinu firmu razjeba.
– Jesi ga zva? Mudu?
– Nisan stiga. Sa’ mi javio oni moj pandur. Cila uprava ga traži. Prvo san tebe nazva. Znan da je on s tebon još najbolji.
– Aj ja ču ga sad nazvat, a ti mo’š polako krenit put mene, pa ćemo do njega.
– Mora’š ti mene pokupit, o’šla mi je lamela.
Prihvatio sam pa prekinuo. Srknuo sam kavu i zapalio cigaretu. Morao sam se sabrati. Muda ne ispada iz suvislosti tek tako. Ali kad ispadne najbolje je promijenit kontinent, pa se vratit kad oluja prođe.
Nazvao sam ga.
– Pa diii siii tiiii staaaarrriiiii? Zatulio je u slušalicu.
– A di ću bit. Di si ti.
– E’o sa’ san doma. – bio je pijan, strepnja koja se pojavila na njegovo javljanje sad se obistinila.
– Doma, doma?
– Najdomastije doma. Stari, bi’š mi kum!
– Kakav kum?
– Vi’t češ. Dođi do mene. Šta prije.
– Evo krećen, samo nek pokupin Crnu Afriku.
– Ma kaki, koja Crna Afrrika, dođi sam, dođi odma.
– Krećen.
Popio sam kavu u pet gutljaja. Između njih sam objašnjavao Crnoj Africi kako idem do Mude sam, a mi ostajemo na vezi.
Parkirao sam ispred kuće, Splitsko zaleđe. Vrata su bila razvaljena, jedne od trojih grilja visjele su. Zvono razbijeno. Pokucao sam o dovratak.
– Kristijaneee, – zapjevao sam uvlačeći glavu u hodnik. Bio sam svugdje, radio sam svašta. Zato sam danas oprezan.
– Di si kume, jeba te, više?
Sjedio je u potkošulji za kuhinjskim stolom. Krvavih ruku. Ispred njega kava i veliki srebreni metak. Iz nečega sviraju Doorsi.
– Stari koji se kurac događa? – pogledao sam mu duboko u oči. Nije bio toliko pijan. Možda uopće nije bio pijan. Usrao sam se.
– Sve je u redu, Buzga. Sve je kako treba.
– Šta si ono napravio Đuzi?
– Zasra je. Udaria ju je. – tuče je, a obojica to dobro znamo, otkad su skupa.
– Sićan se da si reka da je to izabrala i da se ne’š mišat.
– A jebi ga, pridomislia san se.
– Šta je sa vratima? Škure?
– Tražila me policija. Nisu ih učili da se može normalno uć u kuću.
– A di si ti bija?
– Na šufitu. Jeba te šta su glupi. Nisu ni pogledali gori.
– Panduri ti provalili vrata radi Đuze?
– Ma kurac Đuze. Napa san Zrilića. Jeba te, uništija je firmu, dvista ljudi na ulicu… Srića njegova šta ga nisan naša.
– Jesi normalan? Taj će ti naručit ubojstvo.
– Eeee, zato san te i zva’. Zajebat ćemo ih. Bi’š mi kum.
– Ma kakav kum, jeba te kum?
– Smrtni kum, eto kakvi…
Ostao sam zabezeknut.
Okrenuo se i sa regala iza sebe uzeo fasciklu. Plavu, plastificiranu. Vidjeli su se masni otisci prstiju po njoj. Povukao je gumicu, otvorio je i treskom bacio pred mene.
– Rak debelog criva. Metastazira ka šoping centri po gradu. Iman još koji misec.
– Sereš… Nisam osjećao tijelo niže od ključne kosti.
– Volia bi, volia bi. Al ne seren. – Srknuo je kavu i pogledao me.
– Šta’š pit?
– Daj mi nešto ljuto.
Lijeno se ustao pa izvadio Jack daniels iz frižidera i stavio bocu pred mene.
– Dalje češ znat i sam.
Sjeo je s mukom. Boli ga.
– Šta te boli?
– Šta me boli? Sve, stari moj, sve. I zato se neću patit. Ti tribaš objasnit policiji. I prosut moj pepeo sa Golubovog kamena.
– Golubovog? Pa jel ti to malo patetično? Pepl, ovo ono…
– Odgori. Tamo san i triba poginut, a ne ‘vako. I normalno da ima patetike… Zadnja želja mi je.
Sagnuo se i izvadio pištoljčinu. Srebrene boje, sa bubnjem. Unutrašnjost cijevi crnila sa kao smrt sama.
– Slušaj, pošto se o mojoj glavi radi, moglo bi se desit da me uvati nećkalica, a bila bi mi čast, ako bi ti…
Prije bih sebe…
– Ma jesi ti normalan?! Manjka mi traumi. Ja mislin nastavit živit.
– Dobro, dobro, šta si ti nadrkan, kad ja nisan.
– Di neću bit…
– Slušaj, ja ću sad otić u kupatilo, stavit glavu u kadu, da je lakše očistit, i opalit si ovi… – očima je pokazao na metak, – …357 u glavu. Srebreni. Da se ne povukodlačim.
– Ma daj uzmi tetejca, probit ćeš kadu,- nisam mogao vjerovati što govorim, no govorio sam upravo to.
– Ma jebe me se. Slušaj, o’de imaš za pismo za novine. Optužit ću politiku šta san se ubija.
– Jel to sve?
– Nije. Oporuka ti je u odvjetnika.
Što to moj Muda govori?
– Kod telefona ti je vizitka. Za sprovod, ti samo tribaš nazvat. Sve ti je plaćeno, račun ti je ispod telefona.
– Ma čekaj, ne mo’š tako,
– Kako ne mogu?
– Ne mo’š uvridit će se ljudstvo… Pozdravia si se samnon, a druge ko jebe.
– Pa bia san na groblju…
– Na groblju, govno jedno… Pozdravia si se sa mrtvima a sa živima neš! Nas ko jebe, jeli? A mrtve’š večeras opet vidit.
– Ma nije ja san…
– Prvo, moraš to prolongirat. Ne mo’š sad.
– Stari, boli me, na morfiju sam.
– E jebi ga. – uzdahnuo sam. I nastavio se borit – Slušaj, ovako ćemo, ja ću okupit ekipu, ti uzmi tri, pet, tristo doza, kolko triba i pravimo tulum. Suicid party.
Zastao je. Dvoumio se. Ozbiljno se dvoumio. U životu nikad većeg straha. A sve se, zapravo znalo. Ishod je bio neminovan. Kao smrt, rekao bi Avdić.
– I dovodim sve šta vridi. – klimnuo sam.
– Može, ali samo ako je večeras.
– Ma ako’š odma. U osam smo ti svi tu.
Trgnuo sam žesticu, zagrlio ga jednom dok sam drugu ruku blago naslonio na stol, pa odjurio do auta. Putem sam nazvao Crnu Afriku, objasnio mu situaciju, pa mu usput uvalio zadatak da nazove svo ljudstvo, da se pozdrave s čovjekom. A i on s njima.
Afrika me nazvao,taman dok sam parkirao pred zgradom. Većina ekipe već je bila koliko toliko upućena u incident. Za rak im je Afrika morao svima reći. Muda je patio sam i u sebi.
Ušao sam u kuću, Guta je upravo motao joint, sa reprizama nogometnih klasika na ekranu.
Produžio sam u WC, stavio lijevu podlakticu na pločice, otkopčao patent.
Jedna je suza bućnula tik uz mlaz.
– Računaj i na mene! – viknuo sam Guti.
Mogu se opustiti… U džepu sam pipao veliki metak srebrnog zrna.
______________________________________________________________________
PETAR ČORIĆ rođen je u osvit 1971., u Hagenu, u Njemačkoj. Seli u Sinj pa Podstranu. Nekad speleolog i pustolov, danas planinar i ležerni pustolov. Proveo veliki dio života u uniformi. Oženjen Sanjom, muzom i podrškom, nema djece.
Mašta o biodinamičkoj farmi s jednom kravom i dvije koze, na kojoj se neće puštati krv. Zadao si kao misiju uveseljavanje djelatnica na blagajnama i šalterima.
Piše od sumraka do zore, društveno neaktivan, politički mrtav. Često ljut.
Pobjednik natječaja Festivala europske kratke priče, natječaja za kratku priču „Avlija” – Rožaje i Natječaja za kratku priču „Zlatko Tomičić“. Objavljuje tu i tamo.
Na Facebooku živi kao Kresimir Sliepcevic Pl.
Član je grupe Novi književni val, s čijih je stranica preuzeta ova priča, pobjednička na natječaju ‘FEKP & In Your Pocket’ 2014. https://noviknjizevnival.wordpress.com
čovjek-časopis 