SRBE NA VRBE
Naravno, vrba nije odabrana za vješanje Srba zato što bi doista bila najpogodnije drvo za to, već jednostavno zato što se s njima rimuje. Bar u nekim padežima. Bar nekih brojeva. Budući da je jedan od sinonima za rimu i slik, možemo reći da si Srbi i vrbe sliče. Unekoliko. Možemo tu sličnost osnažiti i punim imenom najprepoznatljivije ovdašnje vrbe – žalosna vrba – pa ustvrditi da ona i jest žalosna zato što po njoj vise Srbi. Nijedno stablo nikad nije bilo usrećeno tijelom nasmrt o nj obješenim, a ponajmanje to može biti takvo o koje se vješa cijeli jedan narod.
Pri takvom, srbovješnom činu, kliče se: “Bog i Hrvati!” Katkada se domeće: “Tko nije, neka pati.” Ostaje nejasno na koga se odnosi taj eliptični ‘nije’. Kako se ne može istovremeno biti i Bog i Hrvat(i), valja pretpostaviti da spomenuta patnja čeka ili onoga tko nije Hrvat(i), ili onoga tko nije Bog. Prva mogućnost zvuči krajnje neuvjerljivo, budući da su međunarodne interakcije na globalnoj razini, ali i nebrojena etnografska istraživanja, dosad nedvojbeno razotkrili da očito ima takvih naroda koji baš i ne pokazuju znakove zlopaćenja iako nisu Hrvat(i). Druga mogućnost zvuči krajnje neuvjerljivo jer je krajnje istinita: svakome tko nije Bog sam, i samo Bog, ostaje samo patnja, ma kako i ma koliko zakrinkana tanašnim ovosvjetovnim sladostrašćem. (Tko je Bog, i k tomu još nešto – rekao bi i opet božanski Eckhart – nije više od onog tko je samo Bog.) Takvo, ezoterično, sasvim mistično tumačenje nespojivo je s razvojnim stupnjem bića koja vješaju Srbe po vrbama. Na taj smo način logički, znanstveno dokazali da je, za razliku od prvog iskaza – ‘Bog i Hrvati’ – koji je čisti performativni poklič, ovaj drugi – ‘Tko nije, neka pati’ – čista deformativna bedastoća.
Za sve to vrijeme druga strana ne odgovara adekvatnom protumjerom. Možda jer nema stabla koje bi se rimovalo s Hrvatima. Ali, poslužio bi i kakav supstitut. Recimo: “Hrvate na rate!” Prednost je tog uzvrata u njegovom osvetom blagoslovljenom sadizmu: umjesto trenutačnog linča polagano, mučko ubijanje. Uvijek ostaje i mogućnost stilizirane jednine za množinu: “Hrvata na dno blata!” Ili: “Hrvata s osmog sprata!” Međutim, jedino što je do mojih ušiju doprlo jest: “Hrvate u rezervate”, što je, složit ćemo se, sasvim nedorasla, krotka, zamalo djetinjasta replika; ona Hrvate ostavlja živima.
Jedini sumjerljivi iskaz jest: “Ubij, ubij ustašu!” Tu, doduše, imamo konačno smaknuće, ali nedostatnost je i dalje čak dvostruka. Kao prvo, razina doslovnosti upravo je razočaravajuća, povik na najsiroviji način kaže što želiš kazati. Nema tu stila, nema figura, nema asocijacija, nema sugestije. Kao drugo, iskaz je problematičan sa svog uvođenja izraza ustaša, kao rado viđene istoznačnice za Hrvata, koji nas samo podsjeća da su i ustaša i četnik nestvarna bića iz zrcala. Ustaša postoji kao odraz četnika, četnik kao odraz ustaše. Ukini jednog, ukinuo si i drugog. Baš kao što korakom udesno ili ulijevo pred zrcalom uklanjaš i svoj odraz u njemu. Ako pak i sami usvojimo takvo poistovjećivanje ustaša sa svim Hrvatima, četnika sa svim Srbima, moramo zaključiti da ni cijelog srpskog naroda nema bez hrvatskog, cijelog hrvatskog bez srpskog. Oni su onda i sami jedan drugom odraz, bez vlastitog postojanja. Toliko o samobitnosti i samosvojnosti. A sve je to i opet uvelike na tragu onog veličanstvenog grafita što ga je u zahodu zagrebačkog Filozofskog fakulteta išarao pronicivi malo- ili velikonuždočasnik: SRBI SU NESVJESNO HRVATA.
Dok ne provjerim kako odgovaraju zahodi beogradskog Filozofskog fakulteta, utjeha mi je što preživljavaju vrbe.
I zaista dobro pisanje.
________________________________________________________________________
IGOR GRBIĆ rođen je na moru. Diplomirao je engleski jezik i književnost i indologiju, doktorirao teoriju i povijest književnosti. Radio je i kao prvi lektor hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u New Delhiju. Živi, piše (poeziju, pripovjednu i esejističku prozu), na moru, u Puli, gdje na mjesnom sveučilištu predaje književnost, sanskrt, i o njima. Prevodili su ga, a sam je preveo nekoliko tisuća stranica, s raznih jezika, uključujući dvadesetak knjiga. Nagrađivan i kao pisac i kao prevodilac. Dosad je objavio sljedeće književne naslove: Istria glagoljušta, Zagreb, 2005. (nagrada Kiklop i književna stipendija u Grazu); Tajna Monkodonje, Ulcinj, 2007.; U doba vremena, Zagreb, 2007.; Kao da sam, Pula, 2008.; Izlazak u cvijet, Zagreb, 2012.; Knjiga priča, Zagreb, 2015. Znanstveno se književnosti posvetio u sljedećim naslovima: The Occidentocentric Fallacy: Turning Literature into a Province, Cambridge, 2018.; Jungovska interpretacija romana Put u Indiju E. M. Forstera, Zagreb, 2018.
čovjek-časopis 