Jedan mršavi vuk, kakvi su bili svi u ovim krajevima, odlučio je da prenoći bliže gradu nego inače. Ležao je u uvali pored manje stijene, u brdu, i zagledao se u smjeru u kome je bio okrenut. Mogao je da vidi izdvojen prizor na jednoj kući u podnožju brda Radovinja: svjetlo na prozoru gasilo bi se i palilo na svakih deset ili dvadeset minuta. Posmatrao je to kao bilo koju neobičnost noći, i gledanje u taj prozor, vuka je, najzad, uspavalo.
A u sobi tog prozora bio je Danilo Kovač. Nije mogao da radi pod svjetlošću – imao je osjetljive oči – pa bi gasio sijalicu, naslonio se i tako utonuo u preuzimanje iz mašte. Kada ne bi mogao više da zadrži svoje misli, ustao bi, uključio svjetlo i počeo brzo da piše.
Zatim opet mrak.
Ali nekada bi se Danilu Kovaču desilo da se iznenada probudi tek ujutru.
Stajao je tako jednom, veoma rano probudivši se, u svježini otvorenog prozora, i ponovo shvatio da kucanje u grudima doista pomjera njegovo tijelo; bio je mršav kao izgladnjela životinja.
Šta je, u tako rano jutro, izazivalo njegovu krv?
Ah, šta sve ne!
Jedini način da unese malo vedrine u svoj život bio je da ponovo dođe pred ogledalo i iznova donese zaključak da je sladak momak.
„Mršav, uistinu, ali sladak. Pitajte Katarinu Groševski, ona će vam reći!“
„Volela bih da me vide sa tobom u gradu, posebno zato što imaš četiri metra!“, rekla mu je jednom.
Cijelog svog života osjećao se Danilo poniženo zbog svoje visine, a sada je bio ponosan, sada je hodao uspravno i pažljivo pratio da se opet ne poguri i izgubi koji centimetar u njenim očima.
Bio je ponosan, takođe, i na svoje mršavo tijelo, jer Katarina mu je jednom rekla da, od svega na svijetu, sebi nikada ne dozvoli samo jedno – veliki stomak.
„Svi naši očevi imaju stomak, odvratni veliki stomak!“
„Katarina Groševski… Neka me bog kazni, ali odreći ću se svog prezimena zbog nje!“, govorio bi Danilo nekim danima.
Juče je poslao još jednu poruku Katarini: „Umro je Kapetan.“
Njenog odgovora, međutim, opet nije bilo.
„O, bitango iz jebenog Ljubinja!“, viknuo je tada Danilo na sebe u ogledalu. Bile su to riječi jednog trebinjskog nacionaliste koji je bio bijesan na Danilovu slobodarsku poeziju. To je bio još jedan od načina kako je Danilo mogao sebe da razveseli; ali sve se, izgleda, uvijek svodilo na to da mora doći pred ogledalo. Danilo Kovač je samome sebi odveć bio smiješna figura i znao je da to dobro iskoristi.
„O, bitango iz jebenog Ljubinja!“, viknuo je još jednom, i izašao napolje.
_________________________________________________________________________
DRAŠKO SIKIMIĆ rođen je 1984. godine u Ljubinju, na hrišćanski praznik Svetih Četrdeset Mučenika u Sevastiji. Kad je odrastao dovoljno da razumije činjenicu u vezi sa danom svog dolaska na svijet, on od tada na sebe gleda kao na onog koji je samovoljno ušao u jezero da zaokruži broj mučenika pošto se jedan prelestio i ušao u kupatilo. „Taj sam, mora da jesam!“, pomisli Draško svaki put kad učini neku glupost pri svakodnevnom življenju.
Do sada je objavio tri zbirke poezije:
Smotuljci (2016), Ogrebotine (2017), Moje kosti ujedaju (2018), kao i roman Čvor na omči.
čovjek-časopis 