*
po motivu vrača* padale su prve pjesme pripreme u jesen svijeta, u najavu odlaska s mjesta svih mjesta, smjesta! dok se još moglo pripremiti, barem pomiriti s pozdravom zauvijek
budućnost se javila kroz pjesnike kao izraz jednakosti funkcija čovjeka i svemira
ipak se krećemo, i osim što klizimo ekliptikom imamo našu kvantnu narav i svojstva čestica koje dišu, i u početku gledaju, spavaju, rastu, sišu prije nego sazriju za građenje i rušenje
naši kutevi su već utvrđeni iako pravac još raste (uz stalan nagib)
proročanstvo krivulje prema dolje izgatale su vidjelice iz bacanja stihova po kozmičkoj zdjeli
ne pomaže ništa osim prepoznavanja i bilo je jasno od početka da vrač neće vidjeti ništa dobro
u najdubljoj samoći bili smo dio nečeg većeg, kao male zemlje starih kontinenata, voće zavitlano natrag u šumu
krajevi i počeci naših ideja ostali su more i nebo, svaki sa svoje strane obzora, nedodirnuti u pogledu nepristranog promatrača
i čini se da ćemo stići otići bez odgovora o čovjeku, kao da tako odgađamo odlazak
* „Vodi nas, dobri vraču, iz ovih vlažnih zabiti
prema prostranstvu zbilje“ – T. Ujević, Pogledi u praskozorju
***
NEDOVRŠENI
Za tisuću godina pisat će se
o našoj slobodi kao o ropstvu
o našim gradovima kao o tamnicama
i povjesničari će navući srednji vijek na našu sadašnjost
najmračnije vrijeme prividosti
lažno doba
tako će nas zvati
kulise urbanizma
društva na umoru
rasvijetlit će naše živote onako
kako smo mi to činili s očevima
i sve nama nevidljivo gledat će
daleki potomci jasno
vikati proklinjati smijati se
precima koji su mogli otići planet dalje
budućnost dalje
a nisu
njihova djeca kasnije će o njima
pisati isto
a onaj planet dalje postat će dva
nedosegnuta pukotina
koja raste zajedno s nama
***
*
već je nestalo sve poznato, samo svjetlost raspadanja još nije stigla do zjenica
vatre su odavno progutale zadnja stabla i napuhnule zgašene zvijezde
razrijeđen je mrak nad sprženim tlom, a od gradskih vrata žare samo široke šarke u pepelu
prividnost znakova ulaska i izlaska ključ je našeg međuzemlja (jednog od mnogih međuprostora) kraj providnosti i zaborav obećane zemlje jer ‘no country for old men’
zjapi vječna otvorenost dvaju neizlaza, raspuštanje mrtve straže, potpuna sloboda prolaznosti bez razlike ostavljenog unutra i pronađenog vani, kolaps difuzije, osmoze, spokoj vjetrenjača, konačna ujednačenost elemenata, čisti put u svemir, mir
***
DUGO NAKON NAPRETKA
nismo se mogli otrgnuti dolasku ni kad ondje više dugo ničega nije bilo
ostalo je to jedino mjesto povratka u tjeranju naprijed, drevni gen za odlaske grobljima kojih danas više nema pa se sondama u jednakoj tišini, kao pločama nekoć preci, prigibamo na mrtvi planet, bez cvijeća, ali s pitanjima
mjerimo puls najtišim mjestima, prvim napuštenim od posljednjih ljudi
osluškujemo izotopne vrpce u mrtvom, pokušavamo se prisjetiti pogreške predaka
uzroka nestanka
posljednji izračuni predvidjeli su pustinju iako je tamo danas sve pustinja
obilazimo one njihovog vremena, praškaste bjeline zbog kojih je nastao naš svijet, i s kojima je nestao njihov
pustinja ima sasvim svoj ritam, stalan u izmjeni Sunca i pucanja stijena, skoro blizu konstanti zakrivljenosti dubokog svemira
pronašli smo nekoliko sličnih tonova po vrhu dine i dvije tri na rubu usahlih oaza, šuštanje između ljestvica, smetnje
otišli smo dalje, shvatili da dolaze od nas, interferencije tišine i znatiželje, donijeli smo zvukove u gluhi kamen
mjereno iz daljine nema ničega, trajna pješčana tišina, ravna crta audiograma i pod njom tajna uništenja
nismo je otkrili, zapisi tu prestaju, robot je skupio komadić fosilizirane koštice datulje, a spektralna očitanja posvuda su otkrila metalne okside sastava starog oružja
čini se da nikada nećemo saznati kako su nestali
premalo je podataka
pozdravili smo se nečujno s onim čega nema, pričinilo se da je energija na trenutak porasla, ali uređaji nisu ništa zabilježili, samo je nama u grlu nešto zapelo, prethodni istraživači zabilježili su slično, simptom odlaska sa Zemlje
odlazimo neobavljenog posla kao i oni prije nas, možda tehnologija budućih omogući otkrivanje prave istine koja će imati smisla, jer dosadašnja teorija nema, nisu mogli biti tako glupi, snašlo ih je nešto izvana, jednadžba ima previše nepoznanica…
radari su prije poljetanja skenirali velike podzemne šupljine, nismo im pridavali važnost, nisu se uklapali u teoriju čime god da su nekoć bili ispunjeni, naftom ili vodom, danas su ispunjeni gustim mrakom mukle pustare bez ljudi…
posljednji izvještaj završava rubrikom stanje
osvrćem se još jednom kroz staklo modula postaje, na žutilo nekoć plavog planeta predaka,
i s onim istim čudnim grčem u grlu upišem
zatišje…
_________________________________________________________________________
LUKA IVKOVIĆ (Šibenik 1999), student agroekologije na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Do sada objavljivao u časopisima Strane, Kritična masa, uvršten u zbornik Rukopisi 43, ušao u širi izbor za Prozak 2018, u trenutnom izboru za Navrh jezika, i sudjelovao na tribini Rani radovi u Močvari.
čovjek-časopis 