Godina je hidžretska, 1175, prvi dan mjeseca džumadel-ula, a sedmi ramazana. Tiho je, Šeher spava i sve miriše na jorgovan. Sjene rascvjetalih bagremova milile su po hladnoj površinu rijeke Bosne kada je sa Istoka izašao pun Mjesec i podigao se poviše tek olistalog Trebevića. Ne sačekavši svoj red, da užarena kugla zađe za Zapad, žurno je stuštio prema igmanskoj dolini. Bijela, šupljikava lopta zaustavila se tik iznad kamene ćuprije. Tamo se šćućurila. Iza nje, znatiželjno je provirivalo tinjajuće Sunce. Mirovalo je i ono, činilo se da nešto ispod osluškuje.
Dva muškarca divovske građe stajala su na mostu i između sebe držala preplašenog dječaka. Sitno stvorenje otimalo se iz čeličnog stiska egzekutora, prekinjući ih molećevim glasom da ga puste. Pokušavalo je okrenuti glavu ka sedmorici staraca, pogledati ih u oči i nadati se, da ih njegovo nedužno, djetinje lice odobrovolji. Možda se u srcima bosanskih lovaca na Akrepe pojavi milost, i oni mu poštede život. Možda će neko čuti i pozive u pomoć, doći da ga spasi. Možda mater primjeti da ga nema i uzdigne oca da ga traži. I možda..
Da te večeri nebom iznad Saraja nije plovilo milion Zvijezda, i on nije krenuo za njima, možda bi i njegov brat još uvijek bio živ.
Sedmorica bradatih staraca, razmješetnih u savršenom polukrugu, ćutke su čekala da se sivi oblak sa zvijezde Sjevernjače makne pa da započnu drevni obred Akrepovog uništenja. Po Ibn Safer Kurdinovim učenju, jednom u tristo godina među ljude zakorači neljudsko dijete, Akrep. I to u noći poput ove, kada se na nebu sudare Mjesec, Sunce i Zvijezde. Najmlađi od njih, devedeset-devetogodišnji starac, istupi i priđe uplašenom dječarcu. Milujući ga po ljepljivoj kosi tiho mu šapnu:
– Pst, ne plači! Nećeš jadan ni osjetiti kada te moja sablja smakne!
Ni po čemu se to dijete nije razlikovalo od njegove djece i unučadi, i što ga je duže promatrao, sumnja u njegovom srcu je rasla.
– Deder mu gore glavu! – iako je žalio dijete, naredbu starješine morao je izvršiti.
Preostalih šest članova tog tajnog bosanskog društva, uhvatiše se za ruke i napraviše od svojih krhkih tijela neprobojni bedem. Hamajlije na njihovim vratovima zatreperiše poput lišća vrbe na vjetru. Ako se djete oslobodi i krene bježati, nečitki znakovi utisnuti na komadima tisovine ga neće spriječiti u tome. Moraju biti brzi i ne dvojiti o njegovom uništenju. Najčešće, najveće zlo obuče tijelo nedužnog insana. Čak ni iskonska vjera sedmorice izabranih, Akrepovog sina nije mogla zadugo držati na jednome mjestu.
Znali su da je dječak začet u godini Mača, a rođen za vrijeme treće pomračine. Te godine je, po učenjakovom proročanstvu, njegov istinski otac sjeo na prijesto onoga drugoga, mračnoga svijeta i zavladao neljudima. Sazidavši most na kojem su sada stajali, uspio je nekako, njime spojiti dva nespojiva svijeta. Dijete neživog, neljud, kako su ga zvali, probilo je barijeru i došlo među insane sa jednim ciljem. Da se hrani, preživi i opstane. Krvoločnik, onaj koji se hrani svježom krvlju i ljudskim mesom, sada je prestrašeno plakao tražeći svoju majku. Prvi s desna, starac sa najdužom bradom prozbori, i glasom hladnijim od leda reče:
– Budi brz i ne nasjedaj na njegove lažne suze!
Drugi član, vidjevši da se sablja u staračkoj ruci trese, dodade:
– Gledaj ga u oči i znaćeš jel Akrepov!
Starac spusti pogled na dječije lice. Pod mjesečinom bilo je izmučeno i blijedo. Usne sitne, izgrižene i suhe, vapile su za kapljicom vode. Jadnička su od zore držali bez hrane i pića. Da neživi izgubi snagu i volju za borbom.
– Pogledaj me! – starina naredi, a grmalji malenom glavu podigoše u vis.
Dijete trepnu nekoliko puta, ali ništa se ne desi. Njegove oči, podbuhle od plača i crnje od noći, bile su i dalje ljudske.
– Nije on! – najmlađi od sedmorice odahnu. – Oči su mu naše!
Ali živi bedem se nije micao sa mjesta. Najstariji, prvi s lijeva, udari nogom od kamen i opsova. Brzo se smiri, šapnu nešto onome do sebe a ovaj glasno ponovi njegove riječi:
– Reži, ne čekaj ništa, reži ga po vratu!
Dijete vrisnu kada to ču i pade na koljena. Sa posljednjim daškom snage, podiže glavu, I zagleda se u zvjezdano nebo. Ispod tankih dječijih usana proviriše četiri duga očnjaka. Zvijer se oslobađala iz sićušnog tijela ričući na sav glas. Zjenice se raširiše, upijale su mjesečevu svjetlost u sebe, i za nekoliko sekundi u potpunosti pobijeliše. Ubrzo, zlatna boja Sunca, postade boja njegovih beonjača. Starac se odmače korak unazad kada ugleda milione Zvijezda unutar dječakovih do maloprije crnih i nedužnih očiju. Nebo se ocrtavalo u njima, ali se moglo nazrijeti i ono što se nalazilo iza te nebeske ljepote. Odškrinuta vrata drugoga svijeta.
Oštro sječivo kliznu niz znojnu kožu djeteta. Starčevi koščati prsti stegnuše dršku sablje i on zareza dublje dječakov tanjušni vrat. Mlaz krvi zali kamenu podzidu, most se zatrese i krenu da puca po površini. Bosna, ta mirna i hladna rijeka proključa od guste, ljepljive krvi neživog stvora. Starina zamahnu iz sve snage i Akrepova glava pade tačno pred njegove nesigurne noge.
– Akrepov je! – u glas potvrdiše šestorica.
– Akrepov je! – potvrdi i sedmi drevni, onaj što je zamahnuo sabljom.
Tijelo krvoločnika dvojica snagatora baciše u vodu, glavu mu umotaše u konopljino sukno i ponesoše sa sobom, jer sa zlotvorom nikad se ne zna. Tek kada čudno društvo napusti napukli most, Sunce potonu iza Igmana.
***
Nekoliko mjeseci poslije, njegovani muški prsti spustiše zlatno pero na hrastov sto i podigoše list žutoga pergamenta. Mesnate usne se skladno pomjeriše i stadoše čitati napisani tekst na njemu:
„Ovom sudu pristupili su bosanski ulema, uvažene sarajerevske age, esnafske ćehaje, i izjavili da je most na glavnom putu za Mostar i Travnik kod Blažuja na rijeci Bosni oštećen, pa predstavlja za prolaznike veliku poteškoću, a osobito za one siromašnije koji u grad nose poljoprivredne proizvode i druge stvari. Stanovnici okolnih sela obavezuju se da će dati pomoć u radnoj snazi i most dovesti u prvobitno stanje. Ovaj arzuhal podnosi se vašoj preuzvišenosti, bosanskom veziru, da bi izvoljeli odobriti potrebne radove i sredstva za opravku. 5. zilkade 1175.godine. Sarajevski kadija Muhamed.“
Kad iščita napisano, kadija se osvrnu ka članovima gradskoga vijeća, glavnim gradskim starješinama, čekajući njihovom odobrenje. Svih sedam u isto vrijeme kimnuše glavom i u glas mu rekoše:
– Aferim!
– Nek vam dragi Allah podari dug život! – odgovori im debeljuškasti i smjestivši u njedra vreću punu dukata, zadovoljnim pogledom isprati grupu stogodišnjaka.
Pogleda kadija i oštećenu ćupriju u blizini svoga dvora i zapita se na trenutak, šta li to ima toliko neobičnog u njoj, sve te pare za hrpu starog kamenja.
***
Godina je 2018., deseti dan mjeseca juna, a dvadeset sedma noć ramazana. Lipe cvatu, mirno je i Sarajeva spava.
Iz hladnjikave rijeke provirivali su kameni stubovi, njih sedam, i uzdizali se ne pretjerano visoko u zrak, formirajući savršene lukove staroga mosta. Kažu, da se pojavio niodkuda, izronio je jedno jutro i ostao stajati tu gdje je Bosna najmirnija. U gradskim zapisima nigdje se ne spominje ime neimara, a ni planovi gradnje. Samo, da on postoji. Ni kamene ploče od kojih je sazdan, nisu otkrivale njegovo porijeklo. Govorka se, stoljećima već, da su dovučene sa razrušenog rimskog naselja u blizini. Po njemu su ga i nazvali, Rimski most. Ali sedmorica staraca što je ove noći stajalo na njemu, znalo je pravo mu ime i čiji je on zaista bio.
– Akrepov je! – uglas izustiše, a najmlađi od njih zamahnu oštrom sabljom.
Jedan prestrašeni dječak stajao je na mostu i kroz plač dozivao roditelje. Ko su ta sedmorica staraca čudnoga izgleda, pitao se u sebi presamićen od bola, i šta hoće od njega? Možda, ako pogleda gore, manje će se bojati. I možda, ono na nebu nisu i Mjesec, i Sunce, i Zvijezde skupa. I možda..
– Akrepov je! – ponovi i sedmi brišući krv sa sječiva od svoju halju.
Kada i posljednja kap krvi iscuri iz odsječene glave dječaka-krvoloka, bosanski lovci je umotaše u obredno platno, jer sa zlotvorom nikad se ne zna, i tek tada nestadoše negdje u tamu. A na idućeg neživog, ostade da čeka, ispucan i sam, Akrepov most.
________________________________________________________________________
ALMA ZORNIĆ piše kratke književne forme. Iako često za sebe kaže da nije rob niti jednog književnog žanra, njene priče i pripovijetke usko su vezane uz magijski realizam i kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine. Do sada ima preko trideset objavljenih, pohvaljenih i nagrađivanih priča, kako u regionalnim, antološko žanrovskim, tako i u domaćim zbirkama. Sem zajedničkih zbirki/zbornika, priče objavljuje u književnim časopisima i na internet stranicama i portalima: “Strane”, “Bašta Balkana Magazin”, “Istočni biser”, časopis “Enheduana”, “Podrinje online”, “Avlija”, “Bestseler Refesticon”, Radio Bijelo Polje, Priče za svaku noć..
Dobitnik je nagrade Fondacije za izdavaštvo BiH 2020. godine za rukopis “Bašeskijini mrtvi”. U pripremi je njena prva zbirka “Bašeskijini mrtvi” – zbirka legendi i kratkih horor priča o Bosni i Hercegovini.
Živi i radi u Sarajevu.
čovjek-časopis 