VLADIMIR LEVAK I ROBOTI
Dovoljno je bilo da tu ploču stavim pod mišku i već bih se osjećao bolje. Talking Heads su bili važni, i nakon što sam otkrio Joy Division, Velvet Undergorund i XTC.
Ivor je uočio da držim “Remain in Light” ispod ruke i upitao me da li sam već preslušao novi album Talking Headsa “Speaking in the Tongues”. Istina je da sam bio čuo samo par pjesama u emisiji Rock Express. Imam ploču, rekao je, zašto ne bi došao popodne da je preslušamo?
Ivor i ja smo pet‑šest godina ranije trenirali nogomet u Gradskom vrtu. Tada smo bili još djeca. Nalazili bismo se na autobusnoj stanici u Ulici Republike 17, ispred nekadašnje octare. Grad se iz crvenog gradskog autobusa činio blistavim kao da je jutarnji voćnjak. Druga stanica je bio Gajev trg: u parku se nalazio izvanredan, ali gotovo nevidljiv spomenik holokaustu “Majka i dijete” Oscara Nemona, a nasuprot gradska tržnica, nastala na ruševinama Plečnikove isusovačke crkve. Iz autobusa smo izašli na stanici Drvljanik odakle se vidio Radnički dom. Tu zgradu su srušili 1981. jer ju je projektirao Albert Speer. Osijek je bio pun nevidljivih žrtava i ruševina. I naše nogometne karijere su bile srušene jer ja nisam mogao smršaviti, a njemu je bolje išla košarka.
Ivor je stanovao na sjevernoj strani Blok‑centra, u Kapucinskoj ulici, iznad Slavonske banke. Njegov otac Danko, bivši košarkaš, često je putovao u inozemstvo jer je bio zastupnik IBM‑a u Osijeku. Glavnu riječ u kući vodila je mama Stana, bankarica u Slavonskoj banci.
Stan je izgledao kao golema jedrilica. Dječja soba nalazila se na južnoj strani palube s velikim dvorišnim balkonom, a u golemoj utrobi broda nalazile su se kuhinja, kupaonica, zahodi, niše, ostave i čitav labirint pomoćnih prostorija s blagovaonicom iz koje se penjalo u golemu dnevnu sobu. Stan je bio “američki”, urađen po uzoru na privlačne kataloge koji su izlazili u pomodnim časopisima, istovremeno drukčiji od svih naših stanova, koji su bili ili socijalistički ili austrougarski.
U središtu dnevne sobe stajao je golemi televizor i skupocjena SHARP hi‑fi linija, i pomalo nehajan izbor ploča. Muzika iz filmova “Briljantin” i “Groznica subotnje večeri”, The Beatles, Stray Cats, Adam & Ants, The Stranglers i još neke ploče, i, naravno, Talking Heads, uključujući prva dva albuma, što nisam očekivao.
Ja sam baš patio za albumima Talking Headsa “1977” i “More Songs About Buildings and Food”, o kojima sam do tada više čitao nego što sam ih slušao. Znao sam tek par pjesama koje su u koncertnim verzijama bile objavljene na dvostrukom albumu “The Name of This Band is Talking Heads”, a tu sam ploču kupio čim se pojavila u Jugotonu. “1977” i “More Songs About Buildings and Food” sam zamalo kupio jednog ljeta u tršćanskoj prodavaonici ploča, no u zadnji čas sam se predomislio i kupio ploče “Foreigner Affairs” i “Heartattack and Wine” Toma Waitsa.
Članovi Talking Headsa kao da su došli s izložbe ili sveučilišne knjižnice, što je pristajalo njihovoj muzici. Nitko im nije određivao što i kako treba čitati i slušati. Muzika više nije bila izraz nekog svakodnevnog uličnog ili ekstremnog iskustva, već sposobnost da se kreativno živi u umjetnosti. Oni nisu bili borbeno i rušilački raspoloženi kao drugi punk bendovi, što je često izgledalo kao parodija, oni su više željeli protumačiti ono što su vidjeli na svoj način.
Neobično da su Talking Headsi, iako artificijalni, zapravo bili običniji i jednostavniji od drugih novovalnih ili punk bendova. Pričali su naprosto o sebi i svijetu, što ih je činilo posebnima. Spajali su afričke ritmove s plesnom glazbom, elektronikom i novim valom, nakon što su eliminirali što im se činilo suvišno, tako da je njihova muzika bila jednostavna, ritmička bez otrcanih klišeja, daleko od svjetlucavih disko kugli i bombastične produkcija, daleko od obične rock lirike, iako su im tekstovi bili pjevni i melodični kao i svi drugi. Talking Heads bio je prvi bend koji se nije obraćao svima nego baš tebi. Slušao sam Talking Headse i pomišljao da razgovaram s poznanikom u sobi.
U knjizi “Punk” Darko Glavan piše da “talking head” u američkom slengu označava “TV spikere i komentatore, kadrirane nešto iznad struka, koji, besprijekorno odjeveni, informiraju i izvještavaju o najraznolikijim događajima”. Ideal “talking heada” ili “čovjeka‑robota” Glavan je pronašao u voditelju Nedjeljnog poslijepodneva Miroslavu Levaku. Jedino što se voditelj zagrebačke televizije nije se zvao Miroslav Levak, već Vladimir Levak, a zagrebački TV voditelji najavljivači i spikeri nisu bili “ljudi‑roboti”. Za američke TV novinare naravno nisam mogao biti siguran jesu li “ljudi‑roboti” ili ne. O robotima smo ponekad raspravljali – kratko doduše – jer ih nitko nije shvaćao ozbiljno, jer nitko nije vjerovao da bi mogli zamijeniti ljude čak ni u najjednostavnijim poslovima, što se pokazalo netočnim. Ideju čovjeka‑robota prije bih, naravno, povezao s grupom Kraftwerk i pločom Man Machine nego s Talking Headsima. Umjetnički koncept Talking Heads je bio ironički.
Spikeri i TV voditelji, pa čak i najavljivači u 1970‑tima, pa čak i u 1980‑tima, pogotovo spikeri TV Zagreba s kojima smo odrastali u Osijeku, nisu bili bezlične kreature koje su mehanički izgovarale neki tekst, čak ni kad su izgovarali najobičnije vijesti. Za mene su roboti bili uglavnom igračke, što mi je i bila prva asocijacija kad sam pročitao da je Vladimir, odnosno Miroslav Levak čovjek‑robot.
Iako, mogao sam zamisliti Vladimira Levaka kao plastičnu igračku koja se može kupiti u osječkom Supermarketu. Djeca bi vjerojatno Levaku‑igrački najprije otkinula glavu, njemu koji je i dalje bio simbol ljudske smirenosti i statičnosti kakvu sam u Osijeku viđao posvuda. On je bio Svatković s neobičnim okvirom za naočale i savršenom dikcijom. Mama je rekla da je Vladimir Levak iz Osijeka i da ga je povremeno viđala na korzu i ja sam ga držao Osječaninom i nakon što sam saznao da je rođen u Batini. On je bio jedan od plejade spikera, voditelja i najavljivača koji su bili iz Osijeka, poput Olivera Mlakara, Ljube Jelčića i Silvija Huma, na što sam uvijek bio ponosan, a posredno je ipak imalo neke veze s Talking Headsima. Osijek je bio grad bez važnijih pisaca, punk i novovalnih bendova, ali je barem imao TV voditelje i spikere.
Na Ivorovom SHARP‑u presnimio sam Talking Headse na bijelu TDK kazetu i kružio biciklom Gornjim gradom. Talking Heads, pomislio sam, zapravo su igračke iz Supermarketa: debeljuškasti nasmiješeni bubnjar Chris Frantz, sitna plavušica Tina Weymouth, frčkavi Jerry Harrison i veliki drveni lutak David Byrne.
____________________________________________________________________________
NENAD RIZVANOVIĆ rođen je 1968. godine u Osijeku. Diplomirao kroatistiku 1994. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prozu i kritiku objavljuje od 1985. Od 2001. radi kao urednik u nakladničkoj kući. Dosada je objavio knjige: Trg Lava Mirskog (2001), Dan i još jedan (2003), Zemlja pleše ( 2006), Sat pjevanja (2009.), Valceri iz Translatanije (2018.), Stvaranje čitatelja (2020.) i Longplej (2020.).
čovjek-časopis 