DUBROVNIK, O FEBRUARU

Željku Beliniću

Svetkovino užarenog kamovlja na jutarnjem suncu,

u tê ušao sam na pilske dvore, otkud je golubinje more

presijavalo svoje modre pečate u plijesan zidova, u šutnju

i u žagore davne, nošene vjetrima od Srđa do valā

i Lazareta nadnesenog nad duše ogubanih što jatile su

se u zraku s galebima čineći otužno pozorje podnevlja.

Nad Penaturom i valobranima, mastionama negdašnjim.

Svud uokolo sela – a ti jedini gradom, sa Stancima i Vidrama,

što u hladu tvojih pjaca komendijaše i žalobno glagolje

i onda kad gungula mine i veče plašt na balustrade stavi.

Sve potonu i minu bespovratno, lav Mlečića i orlovi Rima,

Agareni s lunama u očima i sevdahom Azije u prsima,

a tvrđe tvoje i dalje stoje i sa nonama i šjorama zbore:

Minčeta, Revelin, Lovrijenac, Kalarinja, Bokar, Asimon, Kaše.

Izađoh u hipu na vrata od Ploča, poput Karana što odlaze

i vrću se svome barbarskome kršu, kad sloboština mine,

u mirise sijena, kozlića dlake i usirena mlijeka, sa sjenom

misli u srcu, o funjestri s koje je blaga ruka rupcem mahala

gosparima i trubadurima, na koju pogledavah okom peljara,

a iza mene zlatna ostajala jeka grada što tare se o mula,

usnula u sijesti. Sve dokud dopire oko kapadokijskoga parca.

RADOMIR D. MITRIĆ (1981, Jajce; Kragujevac), iz rukopisne zbirke “KINO MEDITERAN”