Proljeće 1980. – PRVA BRAČNA NOĆ
Trenutak koji se još tjedan dana ranije činio nevjerojatnim i suludim, sada je bio tu: ja i Bajram zajedno smo ležali u krevetu.
Malo ranije smo objedovali, a nakon toga su žene koje su nam pripravile hranu, njegove sestre i tete, počele pjevati ispred vrata spavaće sobe. “Ako misliš da je mlada lijepa, izađi i daj nam slatkiša”, glasile su riječi, pa je Bajram otvorio bombonijeru, ustao iz kreveta i otišao do vrata.
Nakon što su se žene udaljile, došao je čas. Bajram je rekao da mora otići na zahod.
A onda su se otvorila vrata. U zamračenoj sobi pojavio se Bajram s malom porculanskom posudom u ruci na kojoj su bijela zrna nekuhana graha svjetlucala poput malenih zvijezda. Bajram ih je bacio u zrak neočekivano laganom kretnjom, tako da su, unatoč njegovoj velikoj snazi, tek malo poletjela. Zrna su se rasula posvuda po sobi, po krevetu, po podu, iza namještaja, udarala su jedno o drugo, o namještaj i zidove, zveckajući poput mramornih kuglica.
Ja sam trebala skupiti zrna graha i vratiti ih natrag u porculansku posudu koju je držao u ruci. Muž je trebao paziti, promatrati ženu i cijeli taj spektakl, mjerkati obline svoje nove ljubavi. To je bilo upoznavanje sa ženinim tijelom.
Ustala sam iz kreveta i pustila da mi svilena spavaćica klizne na pod. Pružila sam ruku u koju mi je Bajram stavio malu porculansku posudu na kojoj sam tek sada primijetila krasopisom ugravirane inicijale “B” i “E”. Spustila sam se na sve četiri i počela skupljati grah u posudu, zrno po zrno.
Uzela sam šalicu u lijevu ruku i virkala pod krevet i iza komode, noge su mi se razdvojile, bedra su mi se, pritisnuta o pod, dvostruko raširila, a ispruženi tabani podigli su se prema Bajramovom zamišljenom pogledu.
Mislila sam da se od plahosti i stida neću uspjeti toliko spustiti i prirodnim pokretima pokupiti grah, ali ipak sam uspjela, jer to mi je bilo prirodno kao i svaka nova žetva.
Kad je posuda bila puna, a ja ponovno ustala, pogled mi je zastao na golom Bajramu uspravljenom na drugoj strani kreveta i njegovu zastrašujuće velikom penisu podignutom u punoj veličini. Imao je mišićave ruke, oštro i koščato tijelo, široka ramena, sve je na njemu bilo simetrično. Imao je nabildan trbuh i leđa zaobljena poput impozantna brežuljka; dvije polutke tako oble stražnjice da se činilo kao da se ne dodiruju. Pri donjem kraju kičme i oko trtice nalazio se tanak sloj dlaka koje su postajale gušće i prijetile proširiti se po mnogo većoj površini.
Već sam ga htjela dotaknuti, spustiti glavu na grudi, pogladiti dlake na njegovim prsima, čuti otkucaje njegova srca.
Pod krevetom je ostalo još jedno zrno graha. Sagnula sam se da ga pokupim oslonjena na desno koljeno. Kad je i to posljednje zrno zvecnulo o posudu, nisam više čula ništa osim Bajramovog teškog i pohotnog disanja. Pogledala sam ga. Bajram se počeo dirati, lijevom je rukom gladio svoja prsa, a desnom tresao međunožje. Skočio je u krevet, uhvatio me za ruku i povukao za sobom.
I dobro se sjećam što se nakon toga dogodilo. Svega. Kako mi se Bajram uvukao među noge i probio mi himen. Sjećam se neugodna i zagušljiva smrada njegovih prepona, kako me je dolje zaboljelo od pritiskanja, kao da me je netko rasparao nožem, sjećam se bolnog vikanja, Bajramove ruke na mojim ustima i kako me je stišavao, njegova smrdljivog daha: zadaha duhana, češnjaka, duhana, poriluka, duhana, prekuhane govedine…
Sjećam se njegova teškog tijela na meni, bobica sline u kutovima njegovih usana i znojnih pramenova koji su mu pali na čelo, ili možda se najjasnije sjećam njegova lica razvučena od užitka: njegova neizoštrena pogleda, procjepa između usnica i dahtanja koje je otuda izlazilo i ulazilo te podrhtavanja njegovih misića zbog zamornih kretnji bokovima.
Nakon što je Bajram završio, izašao je iz sobe bezbrižno kao da to čini svaki dan, obrisao si je međunožje rubom pokrivača i otišao. Samo je skočio iz kreveta, promrmljavši samome sebi nekoliko riječi kao da se ništa nije bilo dogodilo, kao da je već sto puta tako ustajao iz kreveta.
Ostala sam sjediti na krevetu i razmišljati o velikom razočarenju koje sam upravo doživjela, o tih nekoliko minuta neugodna smrada, čudnih položaja i neočekivanih i ružnih iznenađenja. Bila sam istodobno mirna i uspaničena. Nemam što očekivati, ovako će mi uvijek biti, pomislila sam.
A onda sam se zavukla pod pokrivač. Kad sam primijetila da je na plahti ostalo tek malo krvi, izvukla sam britvicu ispod pazuha. Prema majčinoj uputi, držala sam je u grudnjaku, a prije no što sam se skinula, stavila sam je pod pazuho. Malo sam se porezala ispod miške i krvlju umrljala sebe i plahtu ne ostavivši otiske prstiju. Polizala sam prste, sakrila britvicu pod madrac i stisnula ruke uz bok.
Kad se Bajram vratio, ušao je bez riječi u krevet, povukao pokrivač i pogledao mi među noge. U njegovu ophođenju bilo je neke sigurnosti i ležernosti, i znala sam da će to uvijek tako činiti, uvijek istim redoslijedom, svaki put kad bude dolazio u krevet.
Zatim je otvorio ladicu noćnog ormarića i izvadio kutiju cigareta, crveni West, uzeo cigaretu, stavio je oprezno među usnice i ispunio sobu dimom.
Idućeg jutra na uže za rublje bila je obješena bijela plahta s velikom crvenom mrljom na sredini.
Rodbina koja je spavala u kući došla ju je pogledati, pa su se tako i najveći sumnjičavci uvjerili da je mlada bila netaknuta. Plahtu je odnio vjetar preko brežuljkastih livada. Gledala sam je kroz prozor kuhinje i osjećala olakšanje što je prethodne noći krvarenje tako brzo prestalo. Ujutro je ostala samo mala ranica na pazuhu i mišiću.
A onda je preko dvorišta pretrčala crna mačka, skočila je na zid i otišla do ugla. Sjela je i doimala se otmjeno, iza nje su se dizale planine poput plašta, zid ju je okruživao poput oklopa, a drveće je bilo nalik na ukrasnu gravuru. Njezin dugačak crni rep visio je povijen poput zmije otrovnice, sjedila je nepokretno, na mjestu, i gledala kuću koja kao da je gledala mačku.
Čudila sam se zašto je cijelo jutro izgledalo tako posebno i tiho. Kad sam muškarcima iz obitelji ponudila kavu i sendviče na poslužavniku, oni su na poslužavnik stavili novac, ali su odmah nakon toga ustali i odvezli se svojim domovima. Kad sam Bajramovoj majci pričala o rasporedu za popodne i navečer te rekla kako željno očekujem posjet svoje rodbine, ona je cijelo vrijeme izgledala nezainteresirano.
Nakon što se Bajram nekamo odvezao sa svojim ocem, zamolila sam njegovu majku da mi kaže istinu. “Danas neće nitko doći, je li tako?”Malo kasnije Bajramova me je majka pozvala u dnevnu sobu, zamolila me da sjednem, i potom upalila televizor.
“Jučerašnja smrt Josipa Broza Tita označila je kraj jednog razdoblja.”
“Bajram ti nije htio reći”, rekla je Bajramova majka i rupčićem obrisala oči. “Plašio se da će ti dan biti upropašten budeš li znala. Zato je jučer htio sam otići po tebe.”
Shvativši da sam ja bila posljednja koja je saznala tu vijest, postala sam svjesna da je svadbeno slavlje završilo. Ovo više neće biti dan otvorenih vrata, dan kada bilo tko može doći i pogledati odjeću i stvari koje je kupio muž kako leže razbacane po spavaćoj sobi mladenaca. Svečane haljine neće prekrivati krevet i zidove, pod neće biti pun kojekakvih cipela, zlato neće biti posloženo na toaletnom stoliću, nitko neće objesiti nakit po ručkama niti će prstenje biti lijepo položeno u niz tako da u ogledalu na stoliću izgleda kao da svega ima dvostruko više.
Vratila sam se u kuhinju, položila ruke na grudi i stisnula ih u šaku te sam, kad sam primijetila da je i mačka nestala sa zida, vršcima prstiju dotakla prozorsko staklo i zaplakala.
________________________________________________________________________
PAJTIM STATOVCI (1990.), književnik podrijetlom s Kosova, jedan je od najvažnijih finskih pisaca mlađe generacije. Studirao je komparativnu književnost na Helsinškom sveučilištu, a potom i studij dramaturgije (scenaristiku) na Fakultetu za umjetnost, dizajn i arhitekturu Sveučilišta Alto.
Svoj prvi roman Moja mačka Jugoslavija (Kissani Jugoslavia) objavio je 2014. i za njega je iste godine dobio nagradu „Helsingin Sanomat“, najvažnije finsko književno priznanje za najbolji debitantski roman. Za drugi roman, Tiranan sydän (2016.), dodijeljena mu je književna nagrada „Toisinkoinen“.
Njegov zadnji roman, Bolla (2019.), dobio je najprestižniju finsku književnu nagradu „Finlandia“ te je tako Statovci postao najmlađi dobitnik te nagrade u njezinoj povijesti.
s finskoga preveo Boris Vidović
fotografija autora: Antti Haanpää / Yle
čovjek-časopis 