LIKOVNO VASPITANJE ZA VIŠE RAZREDE PUČKE ŠKOLE
Biće u zabludi onaj ko ustvrdi da su najveličanstvenija djela fovizma ona živahna i okom skoro neukrotiva Matisseova, Derainova ili Valtatova platna izvješena po zidovima metropolskih galerija i muzeja. Da, to nesumnjivo jesu veliki i značajni radovi, jer drugačije ne bi dobili pravo da se ogrnu plaštom paradigme, no upravo im ta paradigmatičnost oduzima na veličanstvenosti. Nema tu nikakvog paradoksa, stvar je u tome da ono što može postati paradigmatično nužno mora sadržavati dopunsko punjenje razumljivosti, a to, opet, znači da mora biti rezultat stanovitog spekulativnog napora. A spekulacija, nebrojeno je puta potvrđeno, može biti uzvišena, prosvjetljujuća, pa čak i šarmantna, ali veoma, veoma teško i veličanstvena. Potrebno je samo osluhnuti vlastiti glas kako izgovara taj atribut, pa shvatiti da se on može odnositi samo na nešto iskonsko, nešto što dolazi iz polja nesvjesnog i zaumnog, odnosno, kako bi to učeni ljudi rekli, metafizičkog.
Želi li uživati u odista veličanstvenom fovizmu, čovjeku je, pored korisne no ne i obligatorne sposobnosti razumijevanja slikarskog jezika, te razvijenog estetskog zora kao neizostavnog preduslova, potrebno još i malo sreće, odnosno slučaja, zavisno od toga da li je čovjek suviše razborit da bi vjerovao u slučaj ili suviše star da bi vjerovao u sreću. Ta kako bi se bez sreće ili slučaja, izuzev uz pomoć divinacijske intervencije, mogao zateći na pravom mjestu i u pravom trentuku i postati svjedokom netom nastalog i na kratkotrajno postojanje osuđenog remek-djela. Zato što se ti koliko čudesni toliko i rijetki susreti pravog mjesta i pravog trenutka zbivaju bez najave i nagovještaja, a pomalo i zato što se ne predstave svaki put znalcima i poklonicima umjetnosti, već katkad i prostim i dobrodušnim ljudima koji od života ne očekuju takva iznenađenja, pa ih ni prepoznati ne umiju, ne postoji način da se ustanovi zakonitost koja vodi ka tim susretima, niti se mogu opisati situacije koje im pogoduju i u kojima postoji veća vjerovatnoća da će do susreta doći. Kažem vam, tu samo slučaj ili sreća mogu biti od pomoći.
Da ne bih morao žrtvovati jasnoću, na ovom mjestu moram odbaciti apstrakciju i čitaocu ponuditi opis jedne zgode iz vlastitog iskustva, koja evo već četvrt stoljeća leži u mom sjećanju. Jedan od najžilavijih običaja socijalističke epohe, koji je i na njenom tužnom i pomalo sramotnom završetku bio vitalan i naizgled neuništiv, jeste proslava Dana žena u organizaciji radnog kolektiva ili čak sindikata. Stariji će se ih se sjetiti, možda čak i s nostalgijom, mlađi će sumnjati da su u stvarnosti bile nalik onima u sjećanju starijih, a buduće će generacije čvrsto vjerovati da je predanje o takvim proslavama nedopustiva i sramotna laž, ko zna s kakvim mračnim ciljem u svojoj pozadini. Ja ni nostalgiji ni sumnji ni poricanju ne dopuštam da uđu u odaje mog sjećanja, u kojima, na jednom od zidova, visi pokretna slika osmomartovske proslave u zeničkom hotelu Rudar, tamo negdje s kraja osamdesetih.
Kako se nekoliko mladića zateklo na proslavi na koju nisu bili pozvani, za ovu je pripovijest posve nebitno. Uostalom, oni u svetkovini i nisu učestvovali, već su stajali za šankom i ispijali svoja pića, usput razgovarajući o nekim bitnim temama, kojih se uskoro nijedan od njih neće moći sjetiti, kao što iz sjećanja neće moći izbaciti ozbiljnost tih razgovora, ozbiljnost koja nije uslovljena utilitarnošću ili disciplinom i koju više nikada u životu neće ponovo osjetiti. Prizor gospođa sa trajnom, koje se u zanosu i napola sklopljenih očiju klate na zvuke popularnih šlagera i koje solidarno sadejstvuju pjevaču u njihovom kvarenju, možda bi bio i nepodnošljivo dirljiv, da u sali nije bilo i gospođica sa mini-valom, koje nisu ostajale za stolom za vrijeme izvođenja plesnih numera, već su same pozivale kolege na podijum. Pošto je bila riječ o nekakvom pretežno ženskom radnom kolektivu, manjak partnera za ples kompenzirale su pozivom mladićima za šankom, pa se tako udesilo da se oni nekako posve prirodno i nenametljivo sjednu i za slavljeničke stolove.
Večera je bila davno poslužena, pa stoga nisu počašćeni brižljivo sastavljenim menijem koji se sastojao od pileće supice, natur šnicle ili junećih kotleta sa pomfrijem, miješane salate i neizostavnog Podravkinog pudinga od maline, ali barem mezetluka nije nedostajalo. Pića je bilo dovoljno na stolovima, a mladići se odlučiše za džin sa tonikom, dok su dame uglavnom ostajale vjerne pouzdanim litarskim vinima, Samotoku i Carici Milici. Negdje pred samu ponoć, gospođica sa kojom sam otplesao dva-tri lagana plesa naglo je, kao ubodenik, ustala sa stolice i koliko užurbanim, toliko i nesigurnim korakom krenula ka hotelskom predvorju. Pomislih da joj je stigla kočija, pa i ja požurih da vidim jedno bajkovito čudo, ali ispostavilo se da ona nije žurila zbog prolazeće čarolije, već zbog nadolazeće erupcije. Srećom, nekako je, uz oslanjanje na moju mladost i uslužnost, uspjela stići do ženskog wc-a prije nego što je iz njene utrobe pokuljao sadržaj cjelovečernjeg lokanja i prežderavanja, propisno izmućkan šlagerima, sevdalinkama i starogradskim biserjem.
Do te sam večeri, iskreno priznajem, patio zbog zakržljalog likovnog talenta, te se nisam usuđivao okušati u onim sferama umjetnosti kojima su me opčinila platna El Greca, Modigliania i Gauguina. Ali ta patnja je zauvijek nestala u času u kojem sam svjedočio nastajanju jednog zaumno veličanstvenog remek-djela, za koje ću tek naknadno naučiti da pripada fovističkom pravcu u slikarstvu. Preko moje ruke presamićeno čusto tijelo zgođušne gospođice u predvorju vlastite sredovječnosti zgrčilo se nekoliko puta, prekrivajući između tih konvulzija pod toaleta bojama i oblicima kakve nijedan umjetnik, uvjeren sam, ne bi mogao svjesno domisliti, još manje na platno prenijeti. I odista, zar može biti potpunijeg i uzvišenijeg umjetničkog djela od onog u čijem je stvaranju učestvovao svaki damar umjetnikovog bića i svaki zavijutak njegove podsvijesti, u čijem stvaranju nije bilo nikakve kalkulacije niti spekulacije?
Kasnije će se preda mnom raskriliti tajna spone između umjetnika kao tvorca i njegove stvarnosti, jer samo je ta neponovljiva kombinacija Podravkinog pudinga od maline, Carica Milica i mućkanje uz Džinovićeve i Zdravkovićeve pjesme mogla stvoriti takav čudesni kolorit, a on je čaroliju svojih valera mogao u potpunosti iskazati samo na tim plavičastim keramičkim pločicama kojima je bio prekriven pod ženskog wc-a u zeničkom hotelu Rudar. No u tom času nisam bio zabavljen estetičkim teorijama, već puno životnijim pitanjem – kako napola klonulu gospođicu čustog tijela odvesti njenoj kući, ne izazivajući preveliku sablazan u već usnulom radničkom gradu. Rješenje je ponudila ona sama, malo riječima, a malo išaretom mi objasnivši da je znatno mudrije uzeti hotelsku sobu za tu noć.
U to vrijeme ljude u Zenici uglavnom nisu budili prvi zraci sunca, kojima je trebalo suviše vremena da se probiju kroz skoro opipljiv dah Željezare, već zvuk prvih radničkih autobusa koji su svežnjeve trudbenika dovozili iz više ili majne udaljenih sela. Pažljivo sam ustao, ne želeći prekinuti blagorodan i prijeko potreban san poznanici kojoj ni imena nisam znao, a onda mi je kroz glavobolju od kombinacije piva i džina prostrujala pomisao da smjesta moram učiniti nešto veoma važno. Samo u farmerkama i majici strčao sam u prizemlje kao bez duše i uletio u ženski toalet. Avaj, bilo je kasno, čistačica je upravo završavala jutarnje ribanje, iza kojeg je, umjesto veličanstvenog fovističkog djela, ostalo samo njeno ljutito rondanje da za tren pucketa u zraku, prije nego što je i samo nestalo u aseptičnoj atmosferi. Premda tužan što nisam uspio još jednom se pokloniti pred najznamenitijim likovnim remek-djelom što sam ga imao priliku vidjeti u svom životu, računajući tu i sve naredne njegove godine, osjećao sam nekakvu čudnu, rekao bih plemenitu nadmenost, kakvu mlada duša valjda treba osjećati u času kad mu se obznani neka velika i značajna tajna.
Stvoriti djelo bez račundžijskog i šićardžijskog imperativa, stvoriti ga od sastojaka stvarnosti i predati ga natrag stvarnosti, stvoriti ga neuslovljenim i neštedećim naporom čitavog tijela i čitave duše, dopustiti onome što nazivamo podsvjesnim da iz nas progovori, to je jedini put ka vječnom u umjetnosti. To što takvo djelo, po nekoj zakonitosti višeg reda, može živjeti samo časak, poput onih živopisnih insekata koji u svega par sati ispune svrhu svog postojanja, samo potvrđuje da vječnost od umjetnosti traži čin, a ne rezultat. Djela koja prežive, koja završe na zidovima galerija ili u koricama knjiga, tek su rezultati. Koji mogu biti zanimljivi, značajni, primamljivi i još kojekakvi, ali nikada veličanstveni.
Stvoriti, pa ubiti sliku ili pjesmu, to je istinska umjetnost, koja se životu ne suprotstavlja, već mu upućuje ljubavnički zov. Sve drugo samo je taština. Taština nad taštinama.
______________________________________________________________________________
ELIS BEKTAŠ, pjesnik i pripovjedač, rođen je u Zenici 1970. godine. Učesnik rata nakon kojeg je jedno vrijeme ostao u profesionalnoj vojnoj službi. Pored Zenice, živio i radio u Prištini, Beogradu, Mostaru, Sarajevu… a sada je nastanjen u Trebinju. Objavio zbirku poezije Margine i zbirku satiričnih vinjeta Došo šejtan u Sarajvo, a pjesme i priče su mu objavljivane u većem broju književnih publikacija. Prevođen na ukrajinski, makedonski, slovenački…
Zbirku kratkih priča Uzaludan trud moguće je naručiti direktno kod autora, na elisbektas@gmail.com ili na fb stranici https://www.facebook.com/elisbektas1970/
čovjek-časopis 