DAROVI
U kalendaru je jasno označen dan
koji ne pripada nijednoj osobi.
Nemoj ga tražiti
u iskrižanoj knjizi sastanaka.
Tamo nema ničega osim crnila
nekadašnjih imena
i konačnih nacrta.
Tvoje je lice umiveno kišnicom
i takav prizor čovjek sa sobom nosi
do samoga kraja.
Vraća se usred noći, budi i zavodi.
Utjeruje strah u kosti izgovarajući
ime koje sam se
dokono trudio zaboraviti.
Predlažem sve
govoreći:
Prošetajmo bilo kojom avenijom
ostavimo korak u pristaništu
izgubi se na groblju.
Šta god da učinimo
daljine po pravilu razdvajaju.
Ako se ti odrekneš oltara
šta nam preostaje?
Odavno izgubljenoj
oduvijek ostavljenom
nijedna šuma ne nudi darove.
***
TRN MEDITACIJE
Srce je izliječeno
na mjesečini
i ne čuju se više koraci
A samo zbog njih
zaboravljam
tvoj stil tihogovora
Dvoje odlazi da spava
ali to dvoje nismo mi
Zamire eho
i izdiše mantra
U samoći si uzvišena
Sjetim te se
poput munje i kafe
Potom zajedno plovimo
put zaborava.
***
Sa zadnje korice knjige:
Moj drug Meša živi u kutijama. Može se to uzeti i idiomatski – selio se već više puta, s kraja na kraj planete, a zadnjih se godina skrasio u krilu otoka Hispaniola. Poznato je: tropska je tama divlja, a detektivi koji je prate tajna su braća onih Bolañovih. No mislio sam zapravo na nešto drugo – budući uglavnom iz daljine, Mešin glas dopire do mene (pa i kad nije u strogom smislu njegov) iz pojačala i zvučnika gramofona, prašnih video-rekordera na kojima se vrte trake filmova koje volimo, iz okvira kompjutorskih ekrana. Posebno prisno, naravno, javlja se iz magičnog kvadrata knjige. Tako i ovog puta: Mešini stihovi vode nas trasom onih poznatih divnih gubitnika, njihovi putokazi upućuju u meku propast i snažnu samoću, u njima ništa osim poraza / nije izvjesno. Ljubav je – nastavimo njegovim riječima – teg od 420 kilograma i visi na svakom drvetu, ali mi nismo sigurni što bi s tom biljkom, ona se suši na našim rukama, jer – niko ne posjeduje / našu usamljenost.
Marko Pogačar
___________________________________________________________________________
MEHMED BEGIĆ (Čapljina, 1977) autor je više zbirki poezije, kao i knjige improvizacija u prozi Pisma iz Paname, detektivski jazz. U Mostaru je, krajem prošlog vijeka, sa drugarima, osnovao časopis Kolaps, vodič za urbane spavače. Stalni je saradnik oline magazina Žurnal (Sarajevo), e-zina Blesok (Skopje), kao i časopisa Tema (Zagreb) i Enklava (Beograd). Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u kolekciji Moj život u umjetnosti, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003). Sa Damirom Šodanom prevodi hispano poeziju. U kontinuiranoj je muzičkoj konspiraciji sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom (Basheskia), upravo pripremaju novi album koji nosi radno ime Songbook. Begić živi na karipskom otoku Hispaniola, Santo Domingo, Dominikanska republika.
čovjek-časopis 