Ured profesora Derića bio je prepun knjiga. Zbornici radova sa znanstvenih i poluznanstvenih skupova, stotine starih i novih udžbenika iz svih područja i podpodručja više matematike, zbirke zadataka na raznim jezicima – naročito ruskom, a ponegdje i neko lakše štivo ili zalutala knjiga iz fizike ili elektrotehnike. Derića su okružile i planine matematičkih časopisa, od aktualnih do prastarih, od onih za širu publiku do sasvim specijaliziranih, ali svi mahom u odličnom, netaknutom stanju. U toj papirnatoj masi koju je gradio već četiri desetljeća, jednoga dana, promatrajući svoj ured, Derić kao da ga je prvi put vidio. Pomislio je da se svijet sastoji uglavnom od papira i da bi ga se već jednom trebalo riješiti. (Papira, ne svijeta.)
Zabavljen tom mišlju, profesor Derić vratio je pogled na papir koji je pred njim ležao. Na njemu je bila zapisana diferencijalna jednadžba koju je već tjednima bezuspješno pokušavao riješiti. Počistio je stol uklonivši sve osim tog papira, nadajući se da će tako očistiti i vlastite misli. Nije pomoglo.
Onda mu je palo na pamet: Što ako sa stola sklonim i jednadžbu? Više neće stajati neriješena!
Tako je Derić shvatio važnu životnu istinu: uklanjanjem pitanja uklanja se i potreba za odgovorom. Nakon što je sa stola bacio i taj papir koji ga je mučio, nasmiješio se sam sebi. Površina stola bila je prazna i divna.
Profesor Derić uskoro je i na druga svoja istraživanja primijenio ovu dosjetku. Odlučio je tako prestati proučavati komplicirane metričke i topološke prostore i zadržati se na praznome skupu, koji nema sadržaja pa su svi problemi odmah riješeni. “Do jučer, vjerujte mi, nisam imao pojma da ću ovako elegantno dovršiti svoj znanstveni rad”, hvalio se kolegama koji su se međusobno pogledavali dok je Derić iz ureda iznosio kutije i zavežljaje knjiga da bi ih odvezao na reciklažno dvorište.
Kad je sljedećega tjedna studentima držao predavanje, profesor Derić odlučio je ne govoriti ništa o hiperboli, paraboli, pa ni o elipsi: zadržat će se na običnoj kružnici. Na predavanju je shvatio da se i o kružnici može mnogo toga reći pa je odlučio i nju odbaciti te se zadržati na običnoj točki. Na kraju je i točku odbacio pa nije govorio ni o čemu. I za njega i za studente bilo je to najjasnije predavanje u životu.
Derić je tako riješio sve svoje matematičke probleme. Osim jednog, zapravo: pitao se zašto se već drugi matematičari nisu dosjetili njegovih ideja. Ali onda je shvatio da, naravno, nema potrebe ni o tome razmišljati. Sav radostan, uputio se kući i usput se počastio. (Vodom.) Nakon toga, došavši u svoj dnevni boravak, uzeo je knjigu koju je već dugo kanio pročitati. Ipak, brzo je shvatio da bi mnogo jednostavnije bilo kada je uopće ne bi pročitao. Zatvorio je knjigu i vratio je na policu, razriješivši tako još jednu sitnicu u svojemu životu.
Tako je zapravo riješio čest problem koji se sastoji u tome da nešto kanimo učiniti, a još nismo učinili. Problem se, zaključio je Derić, elegantno rješava odlukom da stvar uopće nećemo učiniti. Palo mu je na pamet objaviti i razglasiti svoje otkriće, ali onda je shvatio da bi, ponovno, tu svoju nakanu mogao još lakše razriješiti tako da je odbaci, pa je odlučio da neće ništa objaviti. Time je čitava stvar odmah bila završena, a Derić zadovoljan.
Sve više shvaćajući da u njegovu životu naprosto ima previše stvari, Derić je u svojoj interakciji sa suprugom, već odraslom djecom i prijateljima vidio samo višak, nepotrebnu komplikaciju. Ne bi li najjednostavnije bilo kada ničega od toga ne bi bilo? “Vrijeme je da napokon, nakon što sam riješio sve one jednadžbe, počnem rješavati i svoj život”, mislio je. Zašto komplicirati život življenjem? U nuli je najveća ljepota: nema problema, nema pitanja, sve je unaprijed riješeno.
Ali nije se Derić htio ubiti: znao je da bi tom nakanom samo stvorio novi zadatak, teži od onih prijašnjih. Rješenje je, naravno, uklanjanje potrebe, odluka da samoubojstva uopće nema! Taj je zadatak Derić odstranio brzo i elegantno kao i sve prije njega. Tako je još jednom izveo svoju majstoriju rješavanja problema i zbog toga bio sav sretan. Poslije je shvatio da je bolje da ne bude ni sretan ni tužan.
A da bi svoj život približio praznome skupu, profesor Derić mnogo je spavao. Ništa ne može biti nejasno ako ničega i nema. U ono malo vremena u kojemu je bio budan, držao je studentima predavanja koja su bila nenadmašna jer se na njima uopće nije pojavljivao, pisao je znanstvene radove koji su bili najbolji na svijetu jer ih nije bilo, i bio je najbolji svjetski matematičar jer uopće nije bio matematičar. Kada ga je supruga napustila, više je nije imao, što znači da je imao najbolju moguću suprugu. Njegov je stan postajao sve bolji i bolji: dobio je televizor kojega nema, namještaj kojega nema, a uskoro i stan kojega nema. Derić se zaputio u pustinju jer tamo ima zaista malo stvari.
Ne znamo stoga što je dalje bilo s genijalnim profesorom. Možda je uspio postati najboljim čovjekom na svijetu: čovjekom kojega nema. Ovdje ćemo napokon prestati pisati o njemu jer valjda je već jasno da je najbolje ništa ne pisati i ništa ne čitati. Naravno, i ovih desetak odlomaka daleko je previše: o Deriću bi bilo upravo savršeno ne napisati ništa. Stoga se čitatelj moli da ovu priču odmah istrgne i uništi. Nema bolje priče o profesoru Deriću od priče koje uopće nema.
__________________________________________________________________________
ADRIAN SATJA KURDIJA (1991.) završio je matematiku i doktorirao računarstvo te radi kao asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Obično piše u programskim jezicima, ali ponekad i na hrvatskom. Priče su mu ušle u širi izbor za nagradu Prozak 2016. i 2020. godine.
čovjek-časopis 