DIDINA ZIMA
što su babe napravile ljetu
da ono postane bablje
ne znam,
ali kad bi postojala didina zima,
poprilično sam siguran što bi to značilo
kanta drva u rukama ili oni zajedno u kolicima (ako ima problema s kičmom) najednom glasno govoreći: “anice!
evo, ja režem, a ti, večeras kad se ne vratim,
da ne režiš!”
***
PRED MOLITVOM
nisam znao da ne smije ući u zemlju,
da je u njoj persona non grata,
doduše, ne znam mnogo toga:
zašto je automobil na smetlištu,
zašto prvi bacam cvijeće,
zašto uglas šutimo,
zašto konopcima na točno tri metra
kad se u zemlju ne ulazi
dok se ne odluči
zašto baš ja, otkud ja
da stojim skvrčenih zglobova,
povrh mirnih, plavih osoba
***
IONAKO NE VOLIM GROŽĐE
bilo je odlučeno da se ide u bordeaux,
onda kada je otac bordoškom juhom prskao lozu od peronospore, kada sam saznao da su vinogradi za one koji ne žive u gradu
a bio sam grad,
onaj kojeg je teško napisati, a još teže posjetiti, pogotovo ako imate nepunih deset godina poput mene – očeve loze koja naredne godine nije urađala,
pa se osušila, pa se posjekla,
pa se zamijenila stablom žalosne vrbe
____________________________________________________________________________
FILIP MARKOVIĆ rođen je 2000. godine u Zagrebu, živi u Novim Jankovcima, slavonskom selu pored Vinkovaca. Nakon završene Gimnazije Matije Antuna Reljkovića u Vinkovcima upisuje Rudarsko-geološko naftni fakultet u Zagrebu. U srednjoj školi intenzivno počinje pisati poeziju te tako za rukopis “Pantera” 2019. godine osvaja drugu nagradu na Goranovom proljeću. Iste godine sudjeluje na smotri LiDraNo. Na vinkovačkoj pjesničkoj manifestaciji Jutro poezije u sklopu Dana Ivana i Josipa Kozarca osvaja prvo mjesto.
čovjek-časopis 