A KAK JE DOMA?
dva stana i bakina kuća
hrana nakon škole
utorak i četvrtak
i svaki drugi vikend kod tate
ostalo kod mame
ponekad bakini kroketi
(ako sam bila jako dobra)
javi se na telefon,
ali nemoj mu reći što je pitala
pazi gdje skrivaš dnevnik,
pročitat će ti ga u školi
nemoj profulati raspored,
nećeš znati kod koga je ručak
pazi koliko noći zaredom ne spavaš,
pokvarit ćeš ocjene
sakrij te božićne poklone,
znaš da će pitati što si dobila
pazi koliko glasno se smiješ,
mislit će da ti je bilo previše zabavno
pretvaraj se da ne znaš odgovor na pitanje,
tako je najsigurnije
jesi mu rekla za onaj treći vikend u prosincu
znaš da tad ne možete doći
a ona mu neće javiti
jesi uzela pidžamu četkicu za zube rezervnu odjeću
jesi dobro oprala zube da se ne osjeti miris twix čokoladica
jesi dovoljno tiho šaptala pred bakom
jesi se podijelila točno jednako po pola
jesi joj rekla kako je tužan kad glasno šuti
jesi mu rekla da je bacila sve fotografije s njim
jesi joj rekla da je stalno u brdima
jesi mu rekla da ne ustaje iz kreveta
jesi joj rekla da uvijek pita kako je
jesi mu rekla da mrzi zvuk njegovog imena
jesi joj rekla da ima novu ženu i dijete
jesi mu rekla zašto ideš na ručak u atelje
jesi mu rekla?
jesi mu rekla?
jesi mu rekla?
jesi mu jebeno rekla?
pazi.
***
BOCE S KISIKOM
nigdje me ne guši više
nego nabadanje po okaminama djetinjstva
kad vidim mali vlažni podrum
u kojem smo živjeli
stropove tako niske
da ih dodirujem laktovima
kotlovnicu di se tata ljutio
smetale smo ga dok je pisao diplomski
djeca su kriva za vječne studente
sjetim se kako je mama skoro progutala
riblju kost
i nju je gušilo
najoštriji su noževi
koje sama držim za pojasom
oni sijeku do same srži
one uvijek nedovoljne
volim ih oštriti na kritikama
previsokim kriterijima
listanjima tuđih života
pobrojavanjima neuspjeha
sastavljena sam od absolutiva
crno bijelih linija svijeta
daj mi sve ili ništa
nisam naučila što su nijanse
u njima postoji previše rizika za pogrešku
uvijek kad vidim dimnjačara
zaželim da sve bude dobro
ja nisam okej
ako svi nisu okej
znaš kako tu malo prostora ostaje za disanje
***
ZAMISLI DA SI NETKO DRUGI
naginjem se kroz rolete
u dnevne sobe stranaca
proučavam njihov svrbež svakodnevice
postavljen za obiteljski ručak
virim po tramvaju
ljudima preko ramena
čitam poruke
podiže se zastor
najvjerniji sam fan
stalno dolazim na reprize
valjda sam zato
čitala knjige
po redu na polici
ne birajući
utapajući
znala sam već tada
nigdje ne postoji
tako temeljita disocijacija
kao življenje tuđih života
_________________________________________________________________________
PETRA ČEČ (1990.), djevojčica iz Varaždina, psihologinja u Zagrebu. Trenutno u procesu završavanja edukacije iz Gestalt psihoterapije. U srednjoj školi je sudjelovala u Literarnoj grupi i državnom Lidranu. Pjesme iz te faze su joj objavljene u raznim zbornicima. Od tada nije pisala 10 godina te se sada vraća poeziji.
čovjek-časopis 