AIN’T NO LOVE IN THE HEART OF THE CITY
Ne znamo ništa, gotovo ništa
O usjevima, žetvi, plugu,
Žuljevima i crnim noktima
Ne znamo koje je boje
Noć u grudima sela
Jednostavno ne znamo ništa
O klici i uzgoju, a sve
O potrošnji i zatiranju nade
Znanje smo skupljali po prijestolnicama,
Njušeći pare asfalta poslije pljuska
I o zakulisnoj arheologiji
Pokolebanih, ponešto znamo
Najviše onda kada posljednji
Sunčev trzaj ujesen razapne
Fasade između minareta i brda,
A ostatci prošlosti cvile poput
Ustrajnosti politike na odsutstvu
Bilo koje vrste povjerenja
Taksisti su svugdje isti, postoje tri tipa:
Šutljivi, nesnosno raspričani ili bezazleni,
Naoko obazrivi memoaristi
Naših unutarnjih borbi, a da ih o tome
Čitavo vrijeme vožnje ne zanima ništa
Voze u rupe, na sastanke ili fabrike bluesa
Noću ispraćaju sve do u haustor, brižno,
Da ne bi netko sumnjiv ušao iza nas
I nitko ne uđe iza, ali zađe u nutrinu,
Ostavi u njoj upitnike i grafiku
Zbog kojih se slamamo nenajavljeno
U smrdljivom pothodniku ispod petlje
Tuga izrasta iz pomne recepture, poput
Tijesta iz pekare u kojoj žvačemo jutro,
Želucem visoko baždarenim, otpornim
Na đavolje namjere glutena i suza
Sve dok šine, nasipe, pasaže, raskršća,
Sva ona mjesta na kojima posustajemo
Ne zamijenimo sigurnom kućom
U kojoj je stanovala najmudrija
Seoska pridošlica gradskih manira
Kada smo prvi put sjeli u mravinjak,
A insekti promilili dječjim gaćama,
Oprala nas je, nahranila i uspavala
U hladnoj sobi pod vunenim biljcem
Trideset godina kasnije, otipkala nam je
Staračkim rukama na Nokiji 33 10:
„Dobro je, sve dok niste ušli u brak“
Znala je dozirati omekšivač za najgrublji veš
Da se još razumjela u jezike i muziku,
Mongolka bi nam rekla:
Ain’t no love in the heart of the city
***
I. KAKO OPSTAJU KAMIKAZE
Gdje titan prvobitnog proljeća
Ukleše uske zaljeve,
Fjordove bez kompasa,
Izniknu anđeli
Razvedenih obala
Bez solidnih temelja,
Maternice za uporište,
Pluća za disanje,
Zjenica za prizore,
Plutaju i čekaju
Sve je njihovo
Nabreklo od tekućine
U dobi od četiri godine,
Mahovinom previju
Vodeno krvarenje
Odaberu drvo-donora
I kažu mu: Zacijeli nas
Posade ga na čistinu
Između dvije krajnosti
Koje su načinile njihov
Krhak kičmeni stub
Priviju se uz deblo,
Umisle dendroterapiju
Trljaju se o koru
Dok ne iščezne
Poriv za poništenjem
Sve njihovo vapi
Za stabilnim korijenjem
Autosugestija, placebo,
Uopće nije važno
Njihovo je uvijek bilo
Da sebe reizmišljaju
***
II. ZAŠTO POSRĆU KAMIKAZE
Anđeli su lakomisleni
Posrnu iz neobuzdane želje,
Tresnuvši bez najave
S jastuka šećerne vune
O bilborde i kiborge
Neiživljeni nožni prsti
Zapletu se u šahtove,
Dalekovode i turbine
Skončaju kao šišmiši
U naopakoj urbanoj priči
Preostane im jedino da
Kože najdražih ulica
Rastegnu do točke pucanja
Samo da vide je li u brazdama
Ugaženih sjećanja
Ostalo ikoga s kime bi
Prošetali kao ljudi
***
NOMATKINJE
U ovom životu, bile su nomatkinje
I rijetko je tko mogao naslutiti
O čemu je pjevao taj rasuti saudade
Koliko snažno su voljele topose
Koji nisu rodni, a naročito osobe
Koje nikad nisu ni upoznale
Panonskom nizinom ostavile su tragove
Hrvanja s amorfnim protivnikom
Bio je to jedini moguć kung-fu tuge
Nad ušćem, riječni su galebovi
Ljeti kružili u V-sekciji
A nad ocvalim remizama točno u
Vrijeme kada im je ispadala kosa,
Ljuštio se epitel, pucalo rožnato tkivo,
A praškaste se čestice tijela taložile
U procjepe zahrđalih šina
Govorili su im da su čudne i da imaju stila,
Ali nikad leoparda, tigra, ždrala, zmije ili zmaja
Kojim bi mudro porazile impuls lutanja
„Skrasile se, skućile, smirile“
Bilo im je daleko to pitanje jata, kao i
Reprogramiranje na tvorničke postavke
To su bile naše žene o kojima se šuti
Mogli ste ih susresti
U evropskom Jeruzalemu,
Austrougarskom predgrađu,
U svakoj zapišanoj uličici
S pukotinama u asfaltu,
Prečicama ka beznađu
DNK nikome važnih pamćenja
Ugrađivao se u krinoline
Astmatične jeseni i zamirao,
Bez da je ikada spoznao taj tuđi,
Bezbolniji, udomljeni život
Zimi su, bez plaćenog grobnog mjesta,
Na počinak odlazile sretne
***
TERAPIJA
Kada onemoća,
Od tijela načini grad-državu
Poput starih Sumerana,
Na vrhu hrama
Podigni zvjezdarnicu
Prema zakonima neba,
Uvijek očekuj poplavu,
Ako voda i prodre do
Nasada iza tkiva,
Izmisli klinasto pismo
I trag povrede utisni u
Vremensku pločicu
Božanstva van dosega
Tvog teleskopa
Već će se pobrinuti da
Formulu iscijeljenja
Dekodiraš tek mnogo kasnije,
S novim, snažnijim kostima
U poznatom, žilavijem mesu
_________________________________________________________________________
MAJA RUČEVIĆ rođena je 1983. u Zagrebu gdje je diplomirala francuski jezik i književnost i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Radi kao novinarka i prevoditeljica. Dobitnica je dviju nagrada za poeziju za mlade pjesnike (Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo polje, 2008. i 2009.). Poeziju objavljivala u online i tiskanim časopisima, proza ušla u finala i polufinala književnih natječaja u regiji (Poezija, Strane, Književna republika, Večernji list, Kritična masa, FEKP, Prozak, Agon, Kvaka, Treći trg, Rukopisi, Ekran-priče, Alma, Van kutije – Antologija nove poezije ex-Yu prostora …). 2016. joj je objavljen roman prvijenac ‘Je suis Jednoruki’ u izdanju izdavačke kuće Algoritam. Spomenuti roman ušao je u izbor polufinalista nagrade t-portala za roman godine, u polufinale nagrade ‘Janko Polić Kamov’ za najbolje književno djelo na hrvatskom jeziku te u polufinale nagrade ‘Fric’ za najbolju knjigu neprevedene fikcijske proze. Nedavno je završila novi rukopis pjesama te radi na zbirci kratke proze. Živi na relaciji Sarajevo – Zagreb.
čovjek-časopis 