KRATKA PRIČA MILJANA MILANOVIĆA IZ ZBIRKE “PRODUŽETAK VRSTE”, Partizanska knjiga, 2019.

LJUBAVNI ŽIVOT KITOVA

MAMU

Sedimo za stolom u oronulom predgrađu koje ponovo oživljava. Stara skladišta od cigli postaju nova urbanistička zona. To se zove gentrifikacija. Rekao je Vomp. Nedaleko od luke niču male zelene oaze nakrcane tehnološkim novotarijama. Svedoci smo preobražaja Hakam oblasti. Raj za generacije osvešćenih. To smo mi. Sedimo svi zajedno. Mamu i njeni prijatelji. Nosimo majice s obeležjima lokalnog fudbalskog tima, u bojama koje predstavljaju slobodu i borbu za bolji život, vladavinu ljudskih prava i otpor neoliberalnom kapitalizmu. Gušimo se od smeha. Ispijamo dobra vina starog i novog sveta. Grickamo švajcarske sireve, italijanski pršut i španske masline. Neko je doneo dimljenog lososa i zeleniš s dresingom od mirođije i nečeg belog, kremastog. Lepi mi se za brkove kao pivska pena. Mamuini prijatelji su levičari. Uglavnom doktorandi humanističkih nauka, poneki profesor ili docent. Vomp je filozof. On previše razmišlja. Na ivici je da odustane od studija. Nisu mu bitni ispiti. Bitna mu je suština. Uglavnom, ostao je bez para.

„Čovek bez ideje je usahlo drvo na vetru“, ponavljao bi istu misao uvek kad je sit i zadovoljan.

Moje ime je Zui. Ja sam dete farmera. Morao sam da pobegnem od slame i balege. Sada radim svakakve poslove. Uglavnom teške. Najviše volim da poziram umetnicima. Nag. Mamu kaže da sam građen kao Apolon. Kako god, pristojno plaćaju.

Mamu je preglasna. Od vina postaje razmetljiva. Razgovaramo o ugnjetavanju običnog čoveka i hordama jadnih izbeglica. Pominjemo zidove, bodljikavu žicu, blato i elektro šokove. Prepričavamo scene iz metroa. Kritikujemo državu i sistem. Mas je pomenuo azil za pse. Vomp grize svoje prste.

„Sada je trenutak. Moramo da stanemo na put ovoj tiraniji“, Guhaam lupa pesnicom o sto. Puding od vanile podrhtava. Guhaam obožava kada je u centru pažnje. Mamu je navučena na njegove baljezgarije. Sluša uspaljeno srčane govore pune empatije prema nesnađenom pojedincu i bespravnom poretku. Ponekad pomislim da svršava od toga. Dok se jebemo, tera me da ponavljam revolucionarne pokliče. Uglavnom, Guhaam nema muda. Dobro je situiran i povaljuje ribe glumeći romantizovanog predvodnika.

„Jeste li videli laž?“

Što smo pijaniji, dijalozi postaju sve komplikovaniji. Koriste se strane, neizgovorljive reči, fraze na latinskom, termini iz marksizma. Već godinu dana rešavamo civilizacijske probleme u ovom istom stanu. Uz trpezu i alkohol. Moderna revolucija može da se sprovede kada bismo svi kolektivno izbegli da platimo porez. Razrađivali smo Masove hipoteze. Zamislite da političari primaju platu isključivo od donacije zadovoljnih građana. Sada kaže da to nije prava stvar. Prava stvar je bomba. Dinamit. Kalašnjikov. Nema pregovora. Došao je trenutak malo i mi da tlačimo. Guhaam ga smiruje i savetuje da ne brza. Mamu ustaje i kaže da ne može više ovako. Želi da se što pre uključi u akciju. Ona je pronašla način. Barem dok se ne stvore uslovi za nešto više. Sveobuhvatnije.

„Društvo, ja za tri dana odlazim u Indiju.“

Napravila je teatralnu pauzu. Pogledala je Guhaama upitno, tražeći odobravanje, ili bar neki znak da je zadovoljan njenom odlukom. Guhaam je vrteo čašu i odmeravao boju dobre berbe.

„Želim da pomognem jadnim slonovima.“

Iz fioke je izvadila bulhuk1.

„Ovo je simbol ropstva koji ću da uništim.“

„Bravo, Mamu“, napokon se oglasio. Ostali su aplaudirali nazdravljajući. Onda su klicali dok je Mas proizvodio zvuk planinskog gorile. Pokušavao sam da shvatim kako se uklapam u celu priču oko slonova. Prethodne noći sam napisao kratak govor i naučio ga napamet, sve u nadi da ću je pitati da živimo zajedno.

Kada su svi otišli, ali najpre izmešavši obuću, kapute i bacivši po peglu u kupatilu, strpali smo sudove u mašinu. Pokušao sam da je poljubim u trenutku kad smo se slučajno uhvatili za isti tanjir. Sklonila je glavu. Tu slatku bundevicu u kojoj se krije lek za oholost čovečanstva.

„Jel’ to stvarno, ili se samo praviš važna pred njima?“

„Zašto bih se pravila, ti jednostavno ne možeš to da razumeš. Ja se ne zadovoljavam malim ciljevima. Žao mi je.“

Pogledala me je, puna prezira, i rekla da je najbolje da večeras ranije odem. Očekuju je sati pakovanja.

ZUI

Mesec dana nakon što je Mamu otišla, dogurao sam do dve pakle dnevno. Sedam miligrama katrana po cigareti. Pljuga. Džoging. Pljuga. Tuš. Nikotin. Pa još nikotina. Mas mi je rekao da mu je žao kako je sve to između Mamu i mene ispalo. Vomp mi je pod mišku ćušnuo formular i propratno pismo, njegovu uredno pripremljenu prijavu. Bio mu je potreban taj posao, ali je odustao zbog hladnoće. Rekao je da ja znam s životinjama i da bih se verovatno dobro snašao.

„Evo ti i adresa. Daleko ostrvo. Istraživačka stanica. Apliciraj. Pomoći će ti da se središ.“

„Kitovi?“

„Kitovi, krave. Isti kurac.“

„Do kada je rok?“

„Sve ti tu piše. Ti si dobar dečko, Seljak“, vikao je s druge strane ulice.

Seljak. Tako su me oslovljavali. Sve je počelo s Guhaamovim podjebavanjem. On je to izgovarao krajnje podrugljivo i zlobno. Ostali su zvučali simpatično. Prijateljski. Tog dana, dok sam ulazio u taksi za aerodrom, Guhaam se gotovo očešao o moje rame. Nije zastao. Nije me ni pogledao. Pokušao sam da ga dozovem, ali se nije okrenuo.

Promenio sam dva leta. Ribarski brodić me je doveo do betonskih stepenica uz strmu kamenu liticu. S vrha pružao se pogled na ledene bregove. Izranjali su iz vode na samom ulazu u fjord koji zadire duboko u kopno. Magla je tekla kao reka s planina u pozadini. Preda mnom se pružao travnati plato s belom kupolom u centru. Iz nje su štrčale dve visoke antene. Okliznuo sam se i pao na kolena. Ranac prenatrpan stvarima oborio me je na bok. Psovao sam fensi košulje, patike za trčanje i bade mantil. Na vratima je stajao starac u oker skafanderu. Klimao je glavom.

„Kafa? Čaj?“

„Kafa.“

Noh me podseća na pokojnog strica. On je bio mnogo stariji od mog oca. Retka, seda kosa koja oko temena tamni. Uredno izbrijan, miran, prijatnog glasa i nepokolebljiv. Vuče noge kad hoda. Nosi glomazne cipele i sat koji pokazuje tačno vreme u Ukrajni.

„Dobro je. Nema više čaja.“

Sedimo za stolom jedan naspram drugog. Noh me odmerava i mulja gutljaj u ustima. Na stolu započeta partija domina. Odigrava.

„Kost“, kaže. Oblizuje donju usnu. Oči mu sijaju, stisnute izboranim kapcima.

„Domine“, dodaje i pokazuje nosem.

Podižem duplu trojku.

„Napravljene su od kosti kita.“

Prelazim palcem po crnim tačkicama. Prijatna je na dodir. Onda mi se pred očima stvara slika vodoskoka, pa kit koji otvorenih usta izranja na površinu. Reklama za osvežavajuće bombone. Danonoćno se vrti na nacionalnoj televiziji. Odustajem od poteza.

„Da li znaš kako ženka kita doji mladunče?“

Odmahujem glavom. Noh ustaje i odvlači se u drugu prostoriju.

„Ovde ćeš da spavaš“, dovikuje.

NOH

„Pssssst.“

Ako želim da saznam čemu služe svi ti tasteri (sa i bez natpisa), potenciometri (manje ili više osetljivi), svetleće indikacije žute boje, svetleće indikacije zelene boje, sonari, ekrani i jedna načeta rolna ubrusa, moram da budem uporan. Noh ne govori mnogo. Uobičajeno je, da ja započnem razgovor rečima kako, ili šta misliš. Često ne završim pitanje. Dobijem prst koji se njiše.

„Čitaj“, ponekada mi da jasne instrukcije. Uglavnom sedimo u tišini.

„Psssst.“

To i nije prava tišina. Neprestano se čuje brujanje ventilatora na mernim instrumentima. S vremena na vreme zakrči radio-veza. Noh, posle jutarnje gimnastike, stane kraj prozora i kusa kašu iz blendera. Kada su dani vedri odatle se vide sante leda koje plutaju poput napuštenih prekookeanskih brodova. Donedavno su se ovde okupljali. Izgovara istu rečenicu. Pre toga, uzdahne. Kada je tmurno, ne kaže ništa. Samo kusa. Znatno brže. Onda navuče slušalice, pa osluškuje. Ja popijem nekoliko kafa. Izađem ispred na tren, da udahnem svež vazduh, protrljam oči, protresem se. Dobro jutro. Urliknem. Osetim golickanje, kao kod aparata za inhaliranje. Čist udisaj. Bez smoga. Obiđem krug po stanici, pa se zavalim i čitam.

Petog dana otkrio sam prostoriju u stražnjem delu stanice. Sređivao sam neke kutije, kad su mi se ukazali nastavak hodnika i još jedna vrata. Iza njih, duguljasta zapuštena soba s tegovima i bendž klupom. Na prašnjavom podu, trenažni bicikl u delovima i pored njega sprava za veslanje s pokidanom sajlom. Prozor na severnoj strani bio je zatamnjen slikom. Obrisao sam je i bez Nohovog znanja okačio o zid u trpezariji.

Jedrenjaci ustremljeni kao roj ljutih stršljena. Kilometri mreža i harpuni. U uglu krv i peraja, utrobe razbacane na sve strane. Osamnaesti vek. Žetva kitova.

„Mast“, izgovorio je umesto laku noć.

Sutradan više nije bilo slike.

Prošli su meseci. Naučio sam mnogo toga o kitovima. Baratam i latinskim imenima. Jasno mi je šta su sisari. Imao sam dovoljno vremena da shvatim i samog sebe, a i Mamu. Imao sam dovoljno vremena da ponavljam iste scene, da tumačim reakcije, odgovore, i analizram šta bi moglo biti bolje. Drugačije.

Noh se probudio čio i veseo.

„Danas mi je rođendan.“

Pokušao sam da se rukujemo i uputim mu čestitke. On je jurnuo k frižideru s rezervama konzervi koje smo jeli. Prevrnuo je sve i izvadio vakumirani najlon s odrescima. U drugoj ruci držao je flašu viskija. Vatru smo neprestano raspirivali fenom za roštilj. Gasio se žar od suvišne vlage.

„Koliko si napunio?“

Noh nije odgovorio ništa. Sipao je i zahtevao da eksiramo. Ispili smo do dna tri puta. U magli.

„Sunčan dan iznad oblaka“, rekao je. Klimnuo sam glavom i zavrnuo nogavice.

„Sunce je negde tu.“

Podigao sam pogled, ali sve je bilo nepromenljivo, beličasto.

„Baš onako kao što je i ona negde tu.“

„Ko?“, upitao sam.

„Ara. Poslednja ženka svoje vrste. Zbog nje smo i mi ovde. Ima nešto malo preko sto godina. Bila je dole u fjordu pre trideset. Snimio sam njen poslednji zov. Uporna je. Traži savršenog muža.“

Pomislio sam na Mamu. Na njene slonove. Na otiske u pesku. Noh je poslužio ražnjiće.

„Probaj.“

Zagrizo sam, željan roštilja. Konzervirana hrana me izluđivala.

„Dopada ti se kitovina?“

Ispljuvao sam sažvakan zalogaj spreman za gutanje na vlažnu travu. Sačekao je pravi trenutak. Umalo se nisam zagrcnuo. Bacio sam i ostatke. Ceo ražnjić. Od svega što sam pročitao i zamislio u svojoj glavi, shvatio sam da ne želim, ni na koji način, da naudim tim divnim bićima. Ponajmanje sam želeo da ih jedem. Noh se smejao.

„Ne bacaj. To je poslednja kesa.“

Podigao je najlon. Na zgužvanoj nalepnici pisalo je svinjetina. Psovao sam. Noh je nalio još viskija. Alkohol. To mi je bilo potrebno da se osetim ravnopravnim i dovoljno kompetentnim. Želeo sam da postavljam pitanja.

„U čemu je problem?“

Odveo me do magacina. Otkrio skalameriju nalik podmornici. Držao sam poluispražnjenu flašu.

„Ovo je Džef. Čelični mužjak. Naš zadatak je da, kada se ona pojavi, pošaljemo Džefa u štetu.“

Nešto nalik bojleru s perajima stajalo je na izduvanim gumama. Pokušao sam da ga podignem. Zabolela su me leđa.

„Voliš li društvene igre, sinak?“

Podigao sam flašu radujući se.

„Na eks.“

Naizmenično smo merili alkohol u krvi nekim kineskim meračem. Pokušavali smo da zajebemo senzoriku načinom kako duvamo.

0.9

1.2

0.8

0.3

1.6

1.6

1.3

„Pssssst, danas mi nije rođendan“, rekao je kad sam već klonuo.

ARA

Osluškujem.

Hhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh…

Poslao sam imejl Vompu. Pitao sam ga kako je. Odgovor je stigao trećeg dana. Izgleda da ti je dobro, napisao je. Ne žalim se. Učim. Zanimljivo je. Čuješ li se s Mamu? Napisao sam. Na odgovor sam čekao još duže. Onda sam dobio od nje jedan dugačak mejl. Uglavnom je, u prvom pasusu, pisala o mojim manama. Onda je tri puta duže pravdala svoje. Nije pomenula slonove. Rešio sam da joj odgovorim kad budem odabrao prave reči.

Hhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh…

Noh više ne osluškuje. Žali se na bol u predelu stomaka i ranije odlazi na spavanje. Neprekidno slušam i izveštavam ga o svakom prizvuku koji liči na nju. Sanjam kako mi se obraća. Poslednja žena na svetu.

Dobio sam još jedan imejl. Ovog puta od Masa. Napisao je kako je razočaran političarima koje je podržavao. Lepo je to elaborirao svrstavajući ih u različite rodove, fokusiran na porodicu svinja. U post-skriptumu napisao je da se Mamu vratila u Hakam nakon dve nedelje provedene u Indiji i da se ubrzo zatim odselila u neki mali grad. Dobila je dete. S njom je otišo i Guhaam. Izračunao sam. U periodu kada je zatrudnela, prestali smo da koristimo kondome.

Noh je umro s brijačem u rukama. Nag. Postupio sam po proceduri i pozvao ekipu. Dolaze po nas. Po posmrtne ostatke i mene. Dok sam čekao, nisam prestajao s osluškivanjem.

Hhhhhuuuuuuuuummoooooooommmhhhhhhhuuuuuuuuummooooommmhhhh…

Potrčao sam po Džefa i povukao ga za njušku, željan da izguram pastuva. Mislio sam da je to jedina prava stvar koju moram da učinim. Gurao sam. Teglio. Uz pomoć Nohovog kombinezona uspeo sam da dovučem mašinu za oplodnju do vrata, a onda sam pomislio na Mamu i njene reči koje su me bole u slepoočnice svaki put posle seksa pod tušem. Ona nije želela decu. Imala je velike ciljeve.

1 Bulhuk je štap sa kukom na vrhu koji se koristi za kroćenje slonova.

___________________________________________________________________________

MILJAN MILANOVIĆ rođen je 1982. godine u Zaječaru. Fasciniran istraživanjima u oblasti veštačke inteligencije i kreativnošću mašina. Više se ne bavi muzikom. Jedri i spravlja destilate vrhunskog kvaliteta. Objavio je zbirke priča „Bending” (2010.) i „Produžetak vrste” (2019.). Priče su mu objavljivane po časopisima i zbornicima (ARS, Dometi, Povelja, Trash) i uvršćene u uži izbor književnih nagrada u regionu (Europe Short Story, Lapis Histriae, Zvona i Nari, Andra Gavrilović, Miodrag Borisavljević).

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.