Kad je ovaj, drhtavo kuckajući štapom kao da trese voćku, s gornje police srušio dvije Mikado čokolade s rižom, prodavač ih je gunđavo pokupio s poda i ubacio u starčeva kolica. U njima su već bile tri konzerve sardina s povrćem, Adria Mare (za večericu), kruh (tvrd ka kamen, požalio se osjetivši ga u ruci četiri minute ranije) i plastična čašica čvrstog jogurta pred istekom roka trajanja, to jutro snižena za pola kune (zato ga je i uzeo).
– A otkad je, molin te lipo, kiselo mliko prominilo ime i prezime?! – starac će.
– Nije, ovo je oduvik bija čvrsti jogurt, mladi gospodine – odgovori mu prodavač.
– Ali ja nisan doša po jogurt. Nosi ga ća – reče starac odgurnuvši čašicu dok je prodavač, kako mi je kasnije sâm prepričao, po tko zna koji put taj tjedan zakolutao očima.
Na izlasku, starac je pažljivo spuštao kolica niz blago povišen prag, jedan pa drugi kotačić.
– Kad bi mi koji otpa, bija bi gotov – protisne i okrene se prema meni koja sam sjedila na klupi, oslonjena o zid dućana, i zapisala što je rekao u bilježnicu na krilu.
Šepav na desnu nogu i slijep na lijevo oko, širokih, prkosnih nosnica. Zguren, nizak. Jedan od dva udovca ovdje, po vlastitoj procjeni, onaj zgodniji, na otoku sa sedam udovica. Ali ne, to ne znači da njih dvojica imaju velik izbor, ne može se sada smijati iako bi htio, opet će ga uloviti grčevi u želucu i opet neće htjeti zvati doktoricu jer već zna što će mu prepisati – antibiotike, kao i prošli put. Ispričat će mi sve o relativno novijoj povijesti otoka jer još uvijek dosta vidi na to svoje dobro oko, a svašta i čuje, nego prvo, znam li što su Arapi pitali Indijce?
– Arapi pitali Indijce, što ćemo nakon devet? Indijci rekli nulu. I tako je u svijetu proradila nula. Nula na kvadrat, nula na korijen, kako god okreneš, ostaje isto – nula. Tako i naši otoci nigdje ne putuju niti će putovat. Australija, s druge strane, putuje prema Kini, jedan centimetar na godinu. Ako ih pritisnu kontinenti, još se može desit da naši otoci izrastu ili potonu. Mediteran se punio preko Gibraltara, jedanaest godina. Topile se sante leda i razmicale ploče, i tako su nastala naša mora. Iza Turske ima Srebrno more i to more ima pukotinu. Postoji mogućnost, doduše mala, da Mediteran isteče baš kroz tu pukotinu. Ali kako će se izlit, tako će se i napunit, pa smo opet na istom. Na nuli.
_____________________________________________________________________________
LORA TOMAŠ diplomirala je indologiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a na Centralnom europskom sveučilištu u Budimpešti magistrirala je rodne studije. Suuredila je i suprevela dvije antologije suvremene indijske kratke proze i poezije – Popodnevni pljuskovi: izbor iz indijskoga ženskog pisanja (V.B.Z., 2011.) i Lotosi od neona: indijski autori o gradovima i drugim ljubavima (Studio TiM & Indijski kulturni centar, 2017.). Rana verzija njezina prvog romana, Slani mrak, ušla je u finale V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2019., a kasnije mu je pridodana i kratka priča Prozor s pogledom, odabrana za finale natječaja Festivala europske kratke priče 2018. Nekoliko je godina provela u južnoj Aziji pišući reportaže i književnu kritiku za tamošnje publikacije, sad se u Zagrebu bavi književnim prevođenjem i podučavanjem jezika.
čovjek-časopis 