tvoji spakovani koferi stoje pored nogu dok pijemo popodnevnu kafu čangrljaju za nama dok hodamo kroz jesen kad se nadvijem beba ispadne kroz pupak i upadne u prtljag da otputuje u džunglu da stekne maternji jezik majmunica bez vakcine ili ožiljka kako bi znala da je volim tvoji spakovani koferi uhvatili su moje meso među zupčanike i snažno rešeni da otputuju zaboravili su da su i deo mene poneli sa sobom
neću pištati ni na jednoj sigurnosnoj proveri samo ću puhati i bolno znojiti se od rupe u sebi koja neobjašnjivo raste
***
BOL
moja crnokosa kćer šeta mesečinom trepavice se usnama razlegle diže ih izdasima
moja belokoža kćer uranja mišice u zemlju kad se nadvije nad zidom bunara oblije me slap da nije već mrak što u njoj počiva
mojoj crnokožoj kćeri biseri obigrali čelo kad i vene posteljinu moja kćer nosi kćer pod srcem i stopalo u koži
ŽELJANA VUKANAC (1990, Zadar) završila je master studije Srpske književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu i master Kulturne i intelektualne istorije između istoka i zapada Univerziteta u Kelnu, gde je započela doktorske studije. Objavila je dve zbirke poezije: „Prostori“ (Slovo Gorčina, 2019) i „U talasima tela“ (Književna radionica Rašić, 2020). Zbirci „Prostori“ dodeljena je književna nagrada „Mak Dizdar“ za 2018. godinu. Zbirka „U talasima tela“ je objavljena u maju ove godine. Radila je kao nastavnica srpskog jezika; učesnica je radionica kreativnog pisanja, projekata, i festivala kulture.
Otac spava otvorenih usta. Mravi ulaze i izlaze iz njegovog tijela. On sanja da je velik kao sunce. Otac zna, njegovo tijelo je kuća za mnoge duše.
***
OTAC I USJEVI
Kad se otac nakašlje, vrapci se razbježe. Dignu sjeme u zrak, pa kruže oko njegove glave. On udari triput dlanovima, i iz zemlje nikne pšenica. Svako zrno ima svoje ime.
***
OTAC I MIR
Očevi koraci sve su sve kraći. Što je otac sporiji, veći je njegov mir. Otac nogama dodiruje zemlju i sjeća se vremena kad je trčao i čeznuo za mirom. Otac zna, nemoć je moć.
***
OTAC I RANJENICI
Vinova loza je ranjena. Otac ranu podveže selotejpom. Sjedne u hlad i čeka da vidi što će se dogoditi. Otac zna, rane ne zarastaju od vještine nego od strpljenja.
***
OTAC I TIJELO
Otac ne puši, ne pije. On pazi šta jede. On ima sve, jer nema ništa, osim svoga tijela. Otac zna, tijelo je jedina domovina koja nosi njegovog ime. I, ako sa ovog svijeta, bar na vrhu noža ponese njen zdravi prah, ponijeti će sebe. Samo sebe.
***
OTAC I SREĆA
Kad otac šeta kroz parkove, on u sebi ponavlja: Ja sam samotni šetač u božijoj bašči, i samo me ponekad dotakne kap sreće. Otac zna, u kapi je istina, a u samoći zivot.
***
OTAC I NAFAKA
Kad naiđu sakupljači starog gvožđa, otac ih pogledom odvede do stola. Otac ne zna njihova imena. Gladan čovjek ne treba ime, on šuti, sit govori. Otac je shvatio, kad pomaže drugima, pomaže sebi. Zdjela je uvijek puna kad je prazna.
***
OTAC I ISCJELJENJE
Otac ustane prvi, protrlja oči, zasuče pidžamu, pa se bos šeta po mokrom dvorištu. Kapi rose se ježe na stopalima i liječe dušu. Otac zna, jutro počinje u ponoć, a iscjeljenje kad sunce izađe u srcu.
***
OTAC I LJEPOTA
Kad pokosi travu, otac opere čizme, podboči se na prozor i udiše miris bilja. On ne žali ni za jednim pokošenim cvijetom. Otac zna, ljepota nije u onom što je bilo, nego u onom što je ostalo.
***
OTAC I LJUBAV
Otac je čuo da živi često zamišljaju da su umrli, a oni koji ih nisu voljeli, plaču na njihovoj sahrani, kaju se zbog ljubavi koju im nisu dali. Otac ne govori o ljubavi, nego o mjestu, koje će poslije njegove smrti ostati prazno.
***
OTAC I DOSADA
Kad jedan posao privede kraju, otac rukama trlja noge, popravlja cirkulaciju, razgoni grčeve i smišlja nove poslove. Otac zna, ne dosađuje se onaj koji ne radi, nego onaj koji nema plan za novi dan.
***
OTAC I ODLAZAK
Otac je pripremio grobno mjesto, izlio temelj, očupao korov. Sada spokojno vježba odlazak: Jedan Očenaš, tri puta Slava Ocu i neko brzo Vjerovanje koje su mu prepričali, kad je bio dijete. Otac je zadovoljan pogledom na selo. Dok oplakuješ pokojnika, vidiš krov kuće, a taj krov ga je koštao pedeset žuljeva. Dan smrti je nepredvidiv, bitno je da bude u proljeće, da se prime tulipani. Otac je uvijek vodio računa o usjevima, i poravnanju dugova. Računi se svode na ovom svijetu: svakoj se pčeli pripremi košnica, a tuga se pokrije medom. Otac zna, njegov odlazak je žetva. A grobno mjesto poslednji ugovor sa zemljom.
RUŽICA MILIČEVIĆ rođena je 1967. u Donjem Svilaju kod Odžaka. Studij sociologije završila je na Fakultetu političkih nauka i znanosti u Sarajevu, a 13. travnja 1992. zbog rata napustila Sarajevo i otišla u Austriju u grad Bad Ischl, gdje još uvijek živi i radi kao voditeljica ureda za integraciju. Ujedno je i voditeljica seminara i radionica za odrasle i omladinu na temu rasizma, multikulturalizma, diskriminacije, migracije i integracije. Uz to, osnivačica je i voditeljica platforme za međureligijski dijalog, na komunalnom nivou. Pisanjem se bavi od svoje osnovne škole. Do Domovinskog rata je isključivo pisala poeziju, dok se zadnjih godina preusmjerila i na prozu. Osim pisanja, bavi se autodidaktičkim slikanjem-crtanjem i iza sebe ima dvadesetak samostalnih izložbi.
Kazaćemo sve, kazaćemo da volimo kada lomimo rebra svakom brodu koji se približi
kazaćemo da smo srećni onda kada ispunimo obaveze za taj dan i gledamo noć kako poput hitne pomoći dolazi
kazaćemo kako drugi postoje samo da nas čine ostrvima
kazaćemo sve što volimo da čujemo
a kada se kutija ispod nas otvori u nju ćemo sići lagan teret zemlji
i nad nama čvrsto zatvoriće se nebo.
***
STAVI MALO ŠEĆERA NA MENE
Zaboravi reči koje je jutro istisnulo iz grla.
Na ovoj terasi od treperavog belog kamena gledamo jedno u drugo –
sedim smrvljen dok ti klatiš nepostojećom papučom.
Prokleti bili ljudi koji kažu Dugo se nismo videli!
Stavi malo šećera na mene i obećavam:
gledaćemo basne Mediterana sve morževe u skupim kolima i lisice sa recepcija tvojim očima.
***
STUBOVI SVETA
Novembar bandere umesto svetlosti zaokružuje hladnoća
u ulici čije ime stoji u mojoj ličnoj karti stvari su poprimile oblike i boje koje čude druge zatvorenike
zovem ih povremeno da mi skrenu pažnju da žuti pas priča da onaj starac ima trafiku za prijatelja da kiša ovde bombarduje da je ćutanje teško.
Videti tuđim očima kola i ograde znači prisustvovati ponovnom rođenju sveta potpisati nerazumljive papire
zato kad autobusi skrenu desno posle brega reklama kliznu u moju ulicu kao zle reči u srce kada taksiji izbegnu lokalne tipove i ivičnjake kada ptice zaborave jug i padnu mrtve sa grana kao nema, najtužnija kiša
u talasima, poput idiota u sebe ulivam alkohol iz njega govorim
dobro je znati još je bolje videti.
***
PITALA SI KAKO IZGLEDAŠ
Usred žica trola trafika i pasa dima ispolivanih stolova rekao sam
ako odlučiš da opljačkaš banku neće ti trebati pištolj a maska bi bila zločin.
NIKOLA ĐURICA rođen je 1986. u Beogradu. Osnivač, organizator i voditelj poetskih večeri Pet Minuta Pažnje koje se održavaju jednom mesečno od 2017. godine. Svira bas gitaru u bendu Potop, moderira različita književna dešavanja. Diplomirao je istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
čovjek-časopis 