Nisi znao – veliš lijepo – govorim. Sjedim ti na glavi popela sam ti se na čelo sjajim ko petrokraka ekstraktirana iz jugoslavenskog sjećanja lijepog osjećaja, najljepšeg momenta u životu mrtvog druga Tita.
Vuk iz tirkiznog sjećanja plaši sanjače the dreamer is still asleep
a sad odjebi govorim. Kidam fotografije na kojima smo izgledali sretni i bacam ih kroz prozor.
Vitrina je pala, pale su knjige, grickalica za nokte, škare i kirurški nož. Nisam trepnula, samo sam pogledala prema dolje. Nemoj se ljutiti jer nemam namjeru da se ispričam – govoriš.
Ulazimo u auto, cesta je jedino obećanje koje nećemo iznevjeriti. Lijepo je biti vozač na mjesto našeg rastanka, aerodromi su za nas točke poništavanja, Mjesta na kojima bez zadrške trpamo zaborav u kufere i namjerno ih ostavljamo tamo. Na dražbama u Frankfurtu uvijek nekog strašno razljute, znam koliko te to veseli – govorim.
Vozimo se, odsutno slušajući pjesme o ljudima koje ljubav razdvaja. Cesta je provalija koja odbija spojiti dvije pustinje. Volim tvoj profil na tvom suvozačevom sjedalu pretvaram se da ne vidim kako ti se čeli mršti,
ne volim te nisi me nikada volio ne voliš me nikad te nisam ni voljela
Cesta je jedino obećanje koje nećemo iznevjeriti.
***
REPRODUKCIJA SJEĆANJA
Toliko sam se trudila da te ne zaboravim, da sam dizajnirala nepogrešivo sjećanje na tebe, precrtala tvoj lik, učinila kult, ne ličiš više na samu sebe. Posve je nemoguće odrediti koja ti je bila prije, samo znam da ni jedna nije tu.
Posežeš za sjećanjem kao mladi Clint za pištoljem, ne da bi ikoga ubila, samo kako bi reproducirala radnju, dobila podražaj, osjetila se živom, pročistila oči. I kada suze poteknu kroz nos toliko da ga moraš obrisati, podsjetiš se na sebe u vrtićkoj dobi i bude ti neugodno, pred Velebitom na kojeg u vožnji bespomoćno gledaš.
Oduzimamo bol i množimo ga u jestive dijelove.
Osjećaj je nalik onom na gutanje tablete bez vode.
Kao u američkim filmovima, sve što je, to nije.
***
MOJA
Želim da si sretan svaki put kad pogledaš kroz prozor, u more vremena koje protiče i koje ne možeš da vratiš. Želim ti da star i sretan plivaš u majčinoj vodi, zagrljen u sebe, zagrljen od svemira koji je zaboravio, tko si bio i što si radio. Otvorene oči, ruke trbuha da je njima zoveš, neka tiše plače.
Želim ti daleku kuću u vremenu koje neće proći, kada se netko sjeti krvi koja ostala je za tobom. Struganje metala po tkivu utrobe majke koja te previše voljela, oca kojem si smetao, užasima koje si prošao da bi postao užas sam.
Ukleti brod koji diže uteg od stakla, koje ne zna za osjećaj. Ti ne možeš shvatiti čavle u vodi, cimet u zimskom kaputu, sendvič bez sastojaka. Topli dan koji mi kaže bježi sad il nikad a ja padam.
LJUBA LOZANČIĆ (1984, Livno; Zagreb) do sada je objavila dvije zbirke poezije; „A što je s ljudima“ (Mlinarec i Plavić, 2005.) i „Slavlje na pučini“ (Algoritam, 2007.) koja je proglašena najboljom na natječaju Na vrh jezika, za 2005./06. godinu. Poeziju i kratke priče objavljivala je u književnim časopisima Zarez, Vijenac, Quorum, Libra Libera, Fantom slobode, Knjigomat i drugdje.
DRAŽEN PETROVIĆ U VREMENSKOJ KAPSULI (kako je teklo jedno naizgled obično čišćenje komina)
Juče sam čistio komin. Godina je 2020. i guram 32. godinu, a komin je začepljen davno, prije mog rođenja. Odžačar (uz početnu konstataciju „najebali smo, odraću se ođe sigurno“) ručnom sajlom nije mogao da probije čep, iako smo za pet sati izvukli pet kanti šuta. I još nešto. Novine. Tako mnogo novina da imam osjećaj da je cjelokupan godišnji tiraž socijalističke Pobjede završio u mom kominu. Odžačar stručno objašnjava da se tako pregrađivao komin kako se ne bi morao čistiti u podrumu, nego je to onda izvodljivo i iz stana. Kada je potpuno „najebao“ i pocrnio (najbukvalnije što se može zamisliti), odustao je i predložio kolegu Roma koji ima njemačku električnu sajlu i koji „nema šta ne može probiti“. Nijemac zna zašto i kako. Kolega sa električnom sajlom (kog sam čekao skoro sat) je začepljenje probio za nekih 45 minuta, pri čemu je toliko samljeo garež da se u podrumu ništa nije vidjelo od dima. Kad se napokon prašina slegla, sve je izjedna bilo crno, pa je to trebalo i omesti. Radnica iz obližnjeg marketa mi je rekla da voli da sretne odžačara jer on donosi sreću. „Nisam ja odžačar, ja samo čistim podrum.“ Kaže: „Pa dobro svi smo mi radnici, bitno je na častan način zaraditi koru hljeba.“ Nisam dalje objašnjavao. Umoran i crn sjeo sam i uzeo zgužvan papir. Sve ovo možda i ne bi bilo interesantno da u žutim novinama s patinom decenija na sebi, nije pisalo: „Jugoslovenski košarkaš Dražen Petrović još jednom pokazao klasu“ a u gornjem lijevom uglu lista „Pobjeda, (neki datum i mjesec)1987“. Dražen je bio živ, Jugoslavija se nije raspala, nije bilo stradanja, zločina. I dok je Dražen pokazivao klasu osvajajući svijet, neko je tim istim novinama i pijeskom pregrađivao komin, ne sluteći da će ga, nakon tridesetogodišnjeg vakuuma, očepljavati neko ko još nije rođen, neko sasvim nepoznat, u nekom novom poretku, sistemu i državnom uređenju ni nalik onom iz 1987. I da Dražen neće biti živ, ali će informacija o njegovoj klasi i veličini preživjeti vakuum od 33 godine ludila i haosa (bukvalno i simbolično). Od gomile novina izbucanih sajlom, i milion rečenica uništenih tridesettrogodišnjim čamovanjem u kominu, samo je ta informacija preživjela. Dražen je juče u crnom podrumu, nimalo slučajno, jer sve je igra sudbine, još jednom pokazao klasu.
GORAN RADOJIČIĆ (Nikšić, 1988) književni kritičar, predsjednik Književnog kluba „Poenta poetika“. Piše poeziju, prozu, naučne radove, eseje i književnu kritiku. Urednik i lektor brojnih izdanja popularnih knjiga domaće i strane produkcije. Proučava period renesansne i barokne crnogorske književnosti, ali i savremenu regionalnu književnu scenu. Objavlјuje u periodici. Član je Udruženja književnika Crne Gore.
Otkad je umrla, proganja me teta Marija, sjetim je se više puta mjesečno, što i nije malo za ženu koju sam poznavala tek površno, koja mi je tu i tamo dala čokoladu, prvo meni dok sam bila dijete, a kasnije i mojoj djeci. Bila je staroga kova, odgojena da djecu uvijek treba darivati, pa kad bi joj se nepozvani pojavili na vratima, uvijek je trčala da nam iz nekog svog bunkera donese čokoladu. Valjda su žene to tako radile, kupovale na desetine čokolada pa ih bunkerirale u slučaju da im se neko dijete nenajavljeno pojavi na vratima. Marija je živjela na Pelješcu, u malom selu uvučenom u brdo i udaljenom od mora. Bilo je to selo nekoć veće, ali kao i većina dalmatinskih sela koja su čučila na nekom uzvišenju i plašljivo strepila hoće li se pojaviti gusari, te nakon što su ti otišli, i navalili turisti, spustila se na more i zabetonirala obalu. Iza sebe su ostavila divan dalmatinski kamen da propada pod zubom vremena i puzavicama bršljana, pa je tako i Marijino selo ostalo skoro napušteno. Ostalo je još nekoliko ljudi koji su više voljeli svoj mir u brdu, ali su ipak izgradili i betonsku kuću za djecu ili turiste u obližnjoj uvali gdje smo kuću imali i mi. Marija je nastavila tvrdoglavo odolijevati promjenama u svojoj kući na brdu. Marije se iz djetinjstva malo sjećam, mislim da pripada onom tipu žena koje, jednom kad ostare, uvijek izgledaju isto, makar imale šezdeset ili devedeset godina. Poznavala sam je sigurno tridesetak godina i meni je uvijek bila ista; izborana, nagužvana, nagluha, preglasna… Njen glas orio bi se dvorištem dok je dozivala mačke koje su bile glavni razlog mojih odlazaka kod Marije. Roditelji su odlazili kod nje, pa sam išla i ja, potiho se radujući onim desecima mačaka koje su se uvijek igrale u njenom dvorištu i kući. Tek kasnije sam razmišljala o tim mačkama, kako je žena koja nije imala novaca valjda ni za sebe mogla hraniti te silne mačke? I kako su sve te mačke našle siguran dom u njenoj kući na kraju zaboravljenog sela, na rubu makije i drača u kojoj gospodare čagljevi, divlji psi koji jedva čekaju da se pod okriljem mraka približe selu i love životinje koje nisu na vrijeme uspjele naći sigurno utočište. Uz Marijinu kuću vodi put dalje prema većem mjestu na vrhu brda, središtu te male otočke zajednice u kojem je općina, pošta, doktor i škola. Kad je moja majka bila mlada, iz onog su sela na moru išli u veće mjesto na plesnjake, ona i njezina braća i drugi iz sela, baš tim putem uz Marijinu kuću pa dalje kroz polja u takozvanu Popišanu dolinu. Tako su je prozvali jer su se tamo svi još jednom nakon polusatnog hoda išli popiškiti da ne bi morali piškiti na plesnjaku. Danas tog puta više nema, zarastao je i tamo često idemo brati šparoge. Dok je Marija bila živa, uvijek smo govorili da idemo brati šparoge kod Marije, a danas opet kažemo da idemo u Popišanu dolinu. Toponim ˝kod Marije˝ se nakon njene smrti izgubio. Iz djetinjstva se o Mariji sjećam da su govorili da je stara skojevka, čime je vjerojatno nervirala većinu svojih sumještana. Stara je Skojevka svima u selu znala skresati u brk što im ide, onim svojim grlatim glasom koji je odjekivao kroz pola sela. Nije imala dlake na jeziku pa se, kad je ostarila, nekako posprdno govorilo da su staru skojevku svi napustili, pa čak i njen sin. Većina ih se odselila iz sela i Marija je ostala uglavnom sama. Ne znam zašto se baš moj otac odlučio brinuti o njoj. Možda baš zato što je bio priženjen u to selo te je kao stranac ostao pošteđen Marijine kritike. Dobronamjerni su seljani koji i tako gledaju samo svoje poslove znali reći mome tati što se brine o ˝staroj skojevki˝. Sigurna sam da je nekome palo na pamet da tu ima i nečeg više nego samo dobra volja jednog penzionera koji ima auto i svaki dan ide u trgovinu donijeti ženi zaboravljenoj i od svojih i od tuđih, kruha, mlijeka i hranu za mačke. Marija se brzo naviknula na taj ˝moj tata servis˝ pa bi ga uvečer nazivala i dopunjavala narudžbe ako bi joj nešto posebno bilo potrebno. Često smo stvari kupovali i u Splitu jer je Marija imala želje koje se nisu mogle ispuniti u jednostavnim trgovinama Pelješca. I onda bi joj nosili stvari, a ja bih dobila čokoladu i lovila mačke. Jednom su se uz mačke pojavila i dva psa pa su narudžbe postajale zahtjevnije. Ponekad bi nazvala, a mi bi se pogledom dobacili tko će se javiti jer je već postala i nagluha i komplicirana, a ponekad i senilna pa bi više puta naručivala iste stvari za koje bi kasnije tvrdila da joj ne trebaju. U tih tridesetak godina ja sam odrasla i dobila djecu koja su, isto kao i ja nekad, s mojim tatom rado išla kod Marije, nosila joj stvari, dobijala čokoladu i mazila mačke. Vrijeme za Mariju kao da je stalo. O Marijinom sinu smo znali da živi u Bolu na Braču, da ima ženu i djecu, i da je godinama nitko od njih nije došao obići. Ne znam jesu li razgovarali telefonom ni što se to strašno ispriječilo između da je nastala višegodišnja šutnja. Ne znam ni zna li da se dvadesetak godina moj tata redovito brinuo za njegovu majku. Ni da li ga je uopće briga. Nikada nisam mogla zamisliti što to može na takav način razdvojiti sina i majku da se godinama ne požele. U mojim očima Marija se brinula o generacijama mačaka koje je spašavala od sigurne smrti i takva žena sigurno nije mogla biti loša. Makar bila i stara skojevka. Ponekad naporna i nagluha, glasna, ali sigurno dobra srca. O Mariji sam doznala da se kao mlada kupala gola. Selo joj ni to nije uzelo kao neku pozitivnu karakteristiku. Moram priznati, da koliko god se trudila da je zamislim, to mi nije uspijevalo, staru skojevku kao mladu ženu koja sablažnjava sve oko sebe kupajući se gola. Sigurno je mnoge iznervirala samim svojim postojanjem, možda je i sin patio zbog te njene svojeglavosti pa je na kraju ostala sama i neshvaćena. Teška je to starost. Zadnjih je godina nabavila dva psa da joj prave društvo. Psi su bili mješanci, ali ogromni i sad joj se nitko nije mogao neopaženo približiti kući jer bi odmah počeli lajati. Ovo mi je išlo na živce jer je Marija sve slabije čula i sve je teže bilo s njom razgovarati. Bila je osamljena i kad bi jednom namirisala posjetioca, teško ga je ispuštala iz svojih kandži. Ja sam bila naviknuta kod Marije brati šparoge, tamo dalje u Popišanoj dolini i zbog pasa više nisam mogla neopaženo proći pored njene kuće. Sve češće mi se događalo da bi me čula i izašla vani, onda bi morala ući kod nje i pričati joj što mi mama radi i što ima novo u selu. Zato sam sve rjeđe tamo išla, starost nikome nije zanimljiva. Jedino se moj tata i dalje redovito brinuo o njoj. Znao je reći kako ga je iznervirala, ponekad se ljutila kad bi joj kupio Dukatovo mlijeko umjesto Z´bregovog i takve sitnice. Ipak je ustrajno odlazio. Na kraju, kad je prešla devedesetu, iako mislim da nitko nije točno znao koliko ima godina, a žene o tome uvijek lažu, postalo je jasno da više ne može sama ni uz pomoć moga tate. Kuća joj je propuštala, hvatala se plijesan i vlaga po uglovima, nije se mogla popeti po stepenicama da bi došla do spavaće sobe. Bivala je sve usamljenija i sve je češće dane provodila na telefonu prepričavajući mojoj mami serije koje je uporno pratila. Ponekad bi se toliko uzbudila da bi usred serije nazvala moju majku pa bi zajedno gledale i komentirale što se događa preko telefona. Ali bila je nagluha i mnogo toga što je moja majka govorila nije ni čula. Društvo su joj bili samo njeni psi. Žene u mom kraju imaju potrebu kuhati i hraniti svoje ukućane. Marija je, u nedostatku ukućana, kuhala i hranila ona dva psa, a psi su jeli do iznemoglosti. Jedan je pas krepao od debljine, ali ona to nikada nije željela priznati. Na kraju je valjda netko iz sela obavijestio sina da mu majka više ne može sama. I sin je konačno došao po Mariju da je odvede u dom, a psa kod veterinara da ga uspavaju. Kod nas je ˝u dom˝ isto što i predvorje pakla, čekaonica za drugi svijet, zadnji vlak za nigdje. Stari ljudi odlazeći u dom kao da se natječu tko će prvi umrijeti, odnosno kome će prvome uspjeti na taj način pobjeći iz pakla doma od nezahvalnih potomaka koji u svojim životima nisu našli ni mrvicu mjesta da se tamo uguraju baka ili djed. Tako je bilo i s Marijom, samo nekoliko dana nakon odlaska u dom, stara je skojevka našla mir od ovoga svijeta kojem je toliko rado išla u brk. Nismo se iznenadili. Tata je pričao kako mu je, dok su se opraštali, rekla da ponekad obiđe njenog psa da ne bi, jadan, krepao od gladi.
VESNA HRDLIČKA BERGELJ rođena je u Splitu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Nakon završenog filozofskog fakulteta, smjer kroatistika, radila je u osnovnim i srednjim školama unutar trokuta Split-Lastovo-Vis dok se nije pojavio princ na bijelom konju zbog kojeg se preselila u Ljubljanu. Povremeno piše. U dvojezičnom zborniku “Biće bolje / Bo že” objavljene su joj pjesme i priče.
Ja nedovršeni bokser iz večeri u veče ulazim u ring
Jeftina zabava za sve zavisnike ispred doma kulture
Nošen idealom ni ne vidim da je protivnik 15 kilograma teži od mene da se rukuje sa sudijom kao starim znancem da publika uporno gađa flašama samo moj ugao
Dah gubim u trećoj rundi Zube u sedmoj Slezinu u devetoj
Već odavno ni ne ustajem sa poda samo trpim udarce ni sam ne znam sa koje strane stižu
Još uvek verujem u reči svog učitelja da petnaesta runda je moja
***
UČITELJ U POZORIŠTU
Četvrtkom učitelj i ja Kupujemo karte za pozorište
Glavni glumac je ostalim danima veterinar ali večeras je Hamlet
Ubrzo treći red u publici postaje hor i meni je žao što nikada nisam pročitao Magbeta lakše bih razumeo njihov poj
Iznenada predsednik opštine uleti na scenu u kostimu Otela ja ćutim a ni učitelj se ne usuđuje da mu kaže da je promašio komad
I sada se Otelo nabacuje Juliji studentkinji nečeg nebitnog čije smo fotografije delili tokom pauza na poslu
Učitelj ponavlja da svako igra ono što želi
Ja bih više voleo neki red
***
O LAVOVIMA I KAJSIJAMA
Svake večeri pred spavanje prebrojim stabla kajsije u svom dvorištu
To zna da potraje jer potpuno posvećemo brojim oba stabla po nekoliko puta sve se plašim ukrašće mi ih
Oprezno zavirim u krošnju ne bih li se uverio da se nije slučajno neki lav sakrio unutra
Znam da se lavovi ne penju na kajsije a i otkud kajsije u Africi
Ali to je moj paradoks a ne vaša pesma
***
ZEN U BAŠTI
Koliko sam samo truda uložio u svaki kamen ove bašte grabuljao pravio talase u beloj rizli
Obožavao sam da ovde dolazim i meditiram zaboravljajući na svakodnevne muke
Iz potpuno suprotnih razloga moju baštu obožavala je i susedova mačka
Prokletinja je namerno čekala da napravim talase u kamenu pa da se iskrade i zakopa svoj posao u bašti
Možda nije zen ali sam svečano obećao komšiji da ću mu razbiti zen grabulje o glavu ne bude li držao mačku van moje bašte
Ali mačkama se ne komanduje _________________________________________________________________________
MLADEN ŠLJIVOVIĆ rođen je 1980. u Zaječaru gde je završio gimnaziju. Diplomirao je na Fizičkom fakultetu u Beogradu. Trenutno radi u Zaječaru kao nastavnik fizike. Objavio je dve knjige poezije: „Petnaest razglednica za dvanaest adresa”(2006) i „Priručnik za snove i kvantnu mehaniku”(2008). Za prvu knjigu pesama dobitnik je „Matićevog šala” (2006) i „Nagrade Aladin Lukač” (2007). Dobitnik je nagrade Andra Gavrilović za najbolju kratku priču 2017.
Naša kvartira, ono što je ostalo od turske mahale, broji više prostih, prizemnih i trošnih kuća i, ciglu, jednu jedinu, plansku. Prostire se s jedne i sa druge strane brazde koja teče sred kaldrme koja nas, klepečući, uvodi u gradsku čamu od koje su i putopisci digli ruke. Toliko je mala da joj ni ime nisu dali, u bojazni da se ne potcijeni slavna ličnost Sime Budmanića, stanovitog jezikoslovca koji je tu, nekoć stanovao, a kome je sada već svejedno zbog te puste bezimenosti, u žudnji za ljepotom.
U mahali živi družba drznovenih dječaka i, hupotna, jedina djevojčica stasala za školu. Dječaci, mahom skržljali u rastu, likom su neugledni i vrlo pogani na riječima, no suštinski blagi. Ida Kocilj, stasitija je i jača od sve drčne muškadije, smjelija je i otresitija. Stanuje sasvim na kraju ove gluši, podno hendeka, uz put kojim se ulazi u čaršiju i kraj puta kojim se bježi iz čaršije. Grubošću neprimjernom za njene godine, Ida je u društvu pušača sebi napravila nepogazivo mjesto starješine. Nekoga kao kliještima štipne, nekoga kao pas ujede, mnoge odgurne u plot, lijehu ili koprive, da utvrdi svoje prvenstvo. Svi oni, u istom danu uče Idu da puši. Ona sjedi u sredini, s nestrpljenjem prati cigaru koja ide iz ruke u ruku, drhti od žudnje da povuče svoj prveni dim. Bugija se i žmari do kasno popodne. Neko kašlje, neko jedva diše. Mlađahni padaju na leđa od ljutina, modri u licu, bez daha. Stariji, uglavnom tvrdi na suzu, junačno podnose bolni rascvjet smrada u tankim plućima. Ida puhka, trepavicom ne mrda. Koči se, i cokće usnama u ljutom dimu. Osjeća kako joj se žare dlanovi u koje, srhom, zabada nokte pod kojima se crni zemlja.
Samo u poštarovoj kući, u hudžerici građenoj od lijesa i naknadno prezidanoj u mobi za jedan dan, nema djece. Izvan mahale, malo ko i zna da poštar ima ženu, sićušno i vrijedno ropče, koju su mišljenja ljekarâ, prevedena na jezik zlobe o «jalovinji u njenom stomaku», pokosila i sravnila sa zemljom. Ona ne izlazi na bijeli dan, osim kad mora. Stoji kao direk na vratnici i čeka da naiđe neko tuđe dijete, da ga upregne u sitni, kućanski posao. Djeca ne znaju šta to nije u redu kod nje, ali poštuju savjete starijih, da poštarevoj ženi izađu u susret kad kog se za to ukaže prilika, jer njena je riječ sirotanska i njen uzdah teži od vodeničkog kamena. Gledaju u nju sapatno, ponekad i plašljivo, zazirući od težine tih njenih riječi, u kolu vječnog nadanja u dobro. Ona im prilazi kao sinovima koje sama nema. I pred njima stoji kao što pred starješinama stoje ljudi dobrog vladanja. U jednoj ruci drži kocke šećera, u drugoj zalogaje gurabije, i pruža dlanove s kojih svako uzima svoje zasluženo parče, da popuni prazninu u ljutoj čežnji. Gurabije mirišu na nem, a šećer se s njih osipa i kruni. Obostrana je korist u savladanoj tremi. Nepažljivost, zbog koje strada ljudskost, grijeh je nad grijehovima, kažu stari. Ovako, u obzirnostima, teku zemaljski dani i vrhune mahalski život u snošljivost svačije nevolje.
Pazarni je dan i nad zgurenom čaršijom zavijaju svirene, kao paščad.
Idin otac, Feiz Kocilj, tesar i zidar, vraća se s pijace natovaren zembiljima. Jedva se penje na mostić ispod kuća, preko nabujale rijeke koja je prekjučer podrala bašte pokraj obale, i slizala prašinu sušnih godina pod strehama zamukle mahale. Malo fali, pa da se mutljag prelije i sve kućerke sjuri u korito bazdeži koja plavi svijet divlje gradnje. Cjelcati dan bjeličaste ribe crkavaju na suhoti, po blatnim avlijama. Sluđene mačke mauču, reže i fršte, ali se i one, zasićene ribljim smradom, povlače u ćud sitosti, bježeći pod niske krovove i načeta sijena. Ida trči da sačeka oca, da mu pomogne i da ga sretne, a izgleda da bježi od zijana upravo načinjenog u društvu golotrbog muškinja. Osjeća kako se za njom oteže gadni miris duhana i ljutina koja pecka za oči. Ne prilazi ocu nao i, nego postrance dohvata se tereta, da zametne trag duhanskom zgadu. Propušta oca naprijed i, za njim, bezbijedna, tegli naramak kućne idare, uz smiješak vješte djetinje prevare. U ćutanju, pušači je gledaju. Doduše, ona se još boji da neko bezobrazan, pred Feizom ne procijedi koju o žmarenju. Zagleduje se svakome pojedinačno u oči, u tihane duše; mršti se i steže zube, stavljajući do znanja da su, ovoga puta, i zauvijek, u ćutanju ostale sve njihne tajne.
Feizova mlada žena, Idina majka, umrla je na porođaju, tačno prije deset godina.
Istoga su dana ljudi preko praga jednu živu dušu dočekali, a drugu, mrtvu, ispratili. Polutilo se Feizovo srce dok su pored njega u kuću unosili njegovu kćerku, u povojima, i dok su, mimo njega, iz kuće iznosili njegovu Zlatu. Rado bi bio uz jednu i uz drugu siroticu, on, u tome trenu najnemoćniji čovjek na ovome svijetu. Ženu koju su odnijeli, nikad više neće vidjeti. Djevojčicu, koju su donijeli, dugo će s nehajem gledati, kivan zbog gubitka. Danima se u njegovoj kući smjenjuju tuđinke, žene mladorotke koje majčinskim mlijekom održavaju u životu njegovo siroče. Djetetu je jedno ime Ida, a drugo Dina. Na jedno odaziva živima koji pamte njene zasluge, a pod drugim bliže je mrtvima, lišena grijeha. Pod jednim imenom trpi teret stvarnoga života, pod drugim joj se imenom skuplja nedokučiva ljepota. Sveto i nesveto, ma kako razdvojivo, vrhune se strahom od nepoznatog, nadom u vječnost. U imenoj dvojnosti svaka duša u mahali podjednako štreca od dobra i zla, uspjeha i neuspjeha, sreće i nesreće. Ida će, kad zaboravi na ovo dvojstvo svega na ovome svijetu, naučiti da se ništa ne može upariti što već nije podijeljeno i sricaće sva imena svoje patnje, zalutala u sljepilo bezvjerice. Jer u gradu naklepanom sudbinama, koji sivilom grabi uz brda koja mu čuvaju ravnotežu i sklad kasabske topline, i patnja stiče ime sa rođenjem patnika, u prvom dihaju, s prvom šakom gorčine uniženog svijeta.
Kocilji su samni. Nekad je to bila brojna familija, složna i neosjetljiva na tjeskobu, jaka dušom i snagom. Feizov otac, Ramo Kocilj, zvani Trošarinac, radio je na stočnoj pijaci, bavio se krupnom stokom, uglavnom pregonio probrana grla «u Srbiju», a otud dogonio tovljenu marvu za «pod nož», jeftinu hranu za drugove koji nisu vidjeli ništa nazadno u tome što su uz tu junad do jučer hroktali i gojazni krmci. Feiz je dugo bio ponosan na svoga oca, na njegovo čistunstvo, dok Ramo nije dopao zatvora, ne zbog obavljanja nedozvoljenih radnji, već zbog svoga mladomuslimanstva. Šverceri jedno vrijeme nisu smjeli ni nos da promole iza zadružnih kamara na pijacama u okolini, zastrašeni kaznama koje su, kažu, primjenjivane na sirotinji. Ramova dva starija sina odselila su u neznan, sa familijama, pred samu njegovu smrt. Obojica su otud, pošto se Feiz oženio, pobjegla još dalje, i iz inostranstva uporno slala razglednice bez riječi, na Feizovo ime, iz bojazni da se ne pozaboravljaju. Po kući tijesnoj kao tmuša, i samoća se tjeskobom zabavila. Zloslutna jeza u tišini oblila bi svakoga ko u kuću, bar jednom, zakorači. Onda su kroz baštu počeli prolaziti ini ljudi, mahom službenici, i za njima vižljasti omladinci sa spravama za zemljišna mjerenja. U mladoj travi već se zapatila staza.
Na ljeto, u Feizovoj bašti podignuta je škola. Graditelji su mahalu pretvorili u slijepo sokače i oduzeli joj izlaz na drum koji je nekad vodio do Stambola.
ŠABAN ŠARENKAPIĆ rođen je u Novom Pazaru 1956. Studirao je političke nauke i jugoslovensku književnost. Objavio je 12 knjiga poezije i tri romana. Osnivač je Kulturnog centra „DamaD“, pokretač književnog časopisa „Mak“ i magazina „Has“. Član je Društva pisaca BiH. Živi u Novom Pazaru i Sarajevu.
Ljudi s glavama u nebu S nogama u reci I dažd udario Natopio manžetne Puni vode civilizovani rukavi Podignute kašike prema bogu, blagostanju Srećne kašike letopisne Trupovi gipki, uski, hrastoliki Petlovi, medvedi, bikovi i jarci Na obalskoj terasi Ćute ili ruje, huču Greju šaketine jako, piljeći u dlanove Mladi, vatreni, igraju oko vatre Sumanuti sportisti Udaraju nogama Pomeraju zemlju Pod tabanima kao da je tempirana bomba Bomba pozlaćena filozofijom Suma senovite mreže puna riblje struje Žive Lade, Deve Ježibabe Vučiji putevi kroz klisure Podižu se i spuštaju, dišu
***
ZEMLJA
Zemlja trave, breg čarobni ˗ ženski Župica u stomaku Meki klinovi u noktima Koštani noktići u čorbi plivaju U glini puž-hijeroglif, dlaka, dlačica Špijunsko oko svetli, svetluca Tama pećine spava dubokim snom Altamire Lav zeva Krilo papirusa muklo zbori Tiho puca Bronzane figurine plešu na podijumu Mlaz disko kugle iz bezubih usta U krugu zemlje Probija oklop kornjače Hici proganjaju horde mesožderske Leti roba iz ruke u ruku Lete pete i kose Sastrugane, raskidane Iznad tla, iznad vetra Prema vilicama sveta
***
VATRA
Gnezdo vatre u ustima zemlje Usta užarenih jezika Okolo kolo krugovečno u transu Svi se držimo za ruke Ćutimo Grešili smo Natrag se ne može Samo se vatra čuje Tela pod njom gore snagom Sunca Pucketaju elektronski procesi Varniči smrt pred našim suzama Uvek plačemo Možda će nas vatra pročistiti Hladimo tabane opaljene Gazimo po kamenu akvanautičkog feuda
***
GROB
Sit vuk Maločas proždrao dete Grob bez kuće Rekoše da su ga sahranili Tvoraše ga iz smrti Piše na tele-uređaju Zar ne vidiš? Terminali su besmrtni Poput mitova Sa zmijama u glavi Sa psima u šakama Sanjamo Ostrva Srećnih Narod priča Zagrizao je svet Bio je zvezda Zlatna brošura Pod kamenim bregom Tumulusi istorije Tumulusi đubreta Umro je umesto nas Kadar da trpi naše grehe
***
SVEDOK
Razmere i odnosi među stvarima se menjaju Svetlo je na svedoku Onoga što je video Ljudi su skinuli šešire Ogledalo ukazuje da su prisutne još dve figure Obe ulaze u sobu Hrist sve vidi, govori jedna žena Hrist nosi monokl Mermerni anđeli pevaju u visokom okovratniku od kaučuka Mali beli psi trče okolo Beznadežno je Sluge požudno lažu Pale cigaretu za cigaretom Žuti prstići podrhtavaju na vetru Kao da kroz njih prolaze mali elektrošokovi Svedok blene Na nivou jedne krave čedne Pije smuti Zapljusnut božanskim svetlom reflektora
***
ŽENE
U sutonu rituala U primisli morske pene Krasne femine Vite na plaži sa palmama Pevaju glasovima papagaja i drugih ptica Stvarne i izmišljene Milostive, zle Na nežnom božanskom ražnju Zemlje Tucaju kosti svojih muževa I naiskap prah piju Osnažene Izgaziše bregove i armirane betone Poput teških ovaca Poput rasutog belog kamenja Jajaste bliznakinje, pčelice U mirisu slatkog svetog oriflejma Što svetluca na njihovoj žućkastoj koži I potamni od piva, gotike, splina Na kraju dana Na kraju civilizacije
***
OSTACI
Na brdu iza zamka Logor je Uređen život U kraju ravnom, aluvijalnom, močvarnom Bude se vodozemci Trljaju oči amfibije Turističke krovinjare pevaju neke leve pesme Drevna pustoš je pala na naše žuljeve Odblesci popodnevnog sunca Unutrašnjost badema na začaranoj terasi Gorući suncobran koji se raširio kao sanjanje Pred otkrićem, suzdržljivo Na dnu Prema reci Pružaju se metalne gusenice Skarabej, mumija, tajna Zrno bisera U suzici koja odzvanja Podiže metež Ostaci Kriju se u tmini
JELICA KISO objavila je dve pesničke knjige: Crna sreća, 2010. u ediciji Prvenac (SKC, Kragujevac) i Gvozdeni tanjir, 2015. u ediciji Najbolja (Udruženje književnika i književnih prevodilaca Pančeva). Njena radio-igra Ćup, testa, vrč premijerno je izvedena 2017. godine na Radio Beogradu 2 u okviru Dramskog programa. Radi kao profesor Kulturologije u Beogradu.
TV ekran prestao je brojati runde boksačkog meča dok Mladi Arapin za stolom do mene naručuje šareni sladoledni kup Sve sa suncobranima, prskalicama, voćem i srcem od korneta Još jedanaest škripa stolaca do polaska autobusa
Kombinacija aviona i visokih zgrada Rastopljena je karamela i prijeti sve zaprljati Sve pokvariti sve povezati Ti me više ne možeš iznenaditi, Svijete Plastične ptice i djevojčice Satima dotiču lice ne bi li Što više nalikovale jedna drugoj Ne obraćaju pažnju na nas Njihovoj se kući može i pješke Njihovoj se kući može i bos i plešući I zatvorenih očiju hodajući unatraške Može se čak i ako ih ne prepoznaju na ulaznim vratima Od čega se, kako svi znamo, Najbrže nestaje
Još šest škripa stolaca do polaska autobusa Krv kaplje iz oka boksača, niz lice, do ruba TV ekrana Ravno u sladoledni kup Dok mladi Arapin zamišljeno gricka lijevu pretklijetku Srca od korneta
***
BOLESNO TOPLO
Grad me dočekao stidljiv i pretjeran Kao da sam bila u ratu ili na brodu A on je ostao usidjelica i sad pati od groznice Rumenih je obraza, dršće Ljubav ili bolest, nije bitno Važno je razboljeti se.
Izađem na balkon A susjedi razvodom plaše golubove Flaširaju djecu u zelene boce Zadnja stavka kompozicije pisana je Za šaku i automobilsku trubu Iz tla rastu proljetnice iskeženih zuba, svrbe ih tabani Sve je to od fluora ili chemtrailsa Ipak ovo nije proljeće, ovo je groznica! Zašij usta da se ne utopiš i ne vičeš upomoć! Javili su kako je pokopana još jedna planina Kad se približimo vrhu ne izvlačimo šibice Mi skačemo zajedno, kao i uvijek
Izađem na balkon A na istoku nema Mjeseca Pa znam da se prišuljao između antena I sad visi tik iznad mene, strpljiv Spreman da mi padne na glavu Llorcina naranča
LANA BOJANIĆ (Zagreb, 1992.) diplomirana je psihologinja. Poeziju i prozu objavljivala je u mnogim časopisima i zbornicima kao i na portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Osnivačica je književne grupe 90+ koja nakon mnogih javnih čitanja izdaje zajednički zbornik “Netko podvikne, djeca odrastu” (Fraktura, 2018.). Kao spin-off 90+, pokrenula je književnu tribinu za mlade, neafirmirane pjesnike i prozaike koja se trenutno održava pod nazivom Učitavanje. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju 2017 i nagrade Na Vrh Jezika, putem koje izdaje svoju prvu samostalnu zbirku „Pribor za lov i vremeplov“ (Jesenski i Turk, 2020). Trenutno živi, radi i studira na doktorskom studiju u Manchesteru, UK.
Zaljubljujem se strpljivo kao kauboji što čekaju da otkuca podne brza sam na obaraču, pogađam te ravno u srce i promašujem nas za cijeli jedan film
***
RINGIŠPIL
Ma hajde, još jedna vožnja! Još dvije-tri porcije želudca u prsima Srca u petama Još tri i pol vriska i desetci zatvorenih očiju Još znojnih dlanova i grčevitih stisaka Neka nas vjetar temeljito počešlja Razlivenih osmijeha brisat ćemo si kapljice uzbuđenja s čela Hvatat ćemo iskre iz očiju, čuvati ih u staklenkama Na najvišim policama zaborava Oko za oko, high za low Kraljevstvo za konja i… Još jedna vožnja Još par krugova sreće pa ćemo stati Uhvatiti dah, zajašiti tugu A onda neka nas vrag odnese Samo da se još jednom poljubimo.
***
REKLAMA ZA ŽIVOT
Mi – reklama za život Utrkujemo se Daješ mi dva poljupca prednosti Ako mi se dovoljno približiš Dopustit ću ti da me uhvatiš Stavi uho na moja prsa Čut ćeš valove, crvene i tople Pravit ću se da mi je mrsko Što me tako čvrsto držiš Na vrhovima zgrada koje deru oblake Slat ćemo razglednice s kojih se smiješe Poruke za sretan život Gledajući panoramu velikog grada Ostajemo budni Ostavljamo kolotrage naših zagrljaja Među planinskim lancima od plahta Oblačim tvoju bijelu košulju, Ljubim te i kažem Slijepi štakori i gluhe kučke ne mogu nam ništa Dok ih naša lica – modela sretnog života – budu promatrala sa reklama.
***
NAŠ PASODOBLE
Pristala sam biti tvoja krvava manta, a ti moj matador Uvjerena sam da te mogu osvojiti jedino u proljeće Kada mi na dlanovima rastu crveni makovi A iz ustiju izlaze dudovi svilci Zajedno ćemo satkati najpodatnije riječi Osmisliti svjetlucavu koreografiju Un poco sostenuto Plesat ćemo dok nam ne ponestane slova, A vojsci taktova za marš Razlit ćemo se po podiju od papira Iza nas će ostati savršena mrlja.
ANA STRUČIĆ rođena je u ljeto 1993. Odrasla u Zadru. Završila medicinu u Zagrebu i MSc Psychiatric Research u Londonu. Trenutno živi i uči njemački u Švicarskoj. Oduvijek se igra riječima, ali ih je tek odnedavno odlučila uobličiti u pjesme. Polaznica Freezura radionice pod vodstvom Natalije Grgorinić i Ognjena Rađena.
1 kada se raspala naša zemlja jugoslavija i kada su jugosloveni počeli da trpaju jedni druge na traktore na prikolice u zastave u stojadine u autobuse u kamione u hladnjače i kada su jedni drugima počeli da podvikuju da provaljuju u domove da se pozivaju na nepostojeće stvari koje su doduše nekad postojale ali za nekog drugog i negde drugde kada su dakle jedni druge počeli da gledaju preko uskih metalnih cevi prvobitno nagomilavanih radi borbe protiv fašizma kada se raspala naša zemlja rekli su nam samo nas sloga može spasiti
2 neobično je to bilo i skoro da se ne može ni objasniti onima koji to sada posmatraju sa razdaljine kako su jugosloveni poželeli nove gospodare prisećajući se nečega što su sami izmislili jedni su šaputali o carstvu drugi o granicama a treći su kupovali trake sa kojih se čuo pljosnati zov pevca miris tamjana kartonski isečci nebeskog carstva vizantijski dekor i druge smicalice smišljene da se u sutonu steče kapital jedni su pominjali pravdu drugi bojkot nameštaja sa severa potom bogatstvo što je neravnomerno raspoređeno među gosparima trebalo je dakle preokrenuti tokove prema gore bilo je potrebno preseći instalacije koje su nas vezivale za prizemlje i zamisliti svet u kome će gospodar i sluga pomireni biti u slozi a sluga sa slugom da se satre: tako i bi.
3 kada se raspadala naša zemlja jugoslavija slušao sam sa svih strana kako nam govore o slozi u nevolji u koju smo po milosti sudbine dospeli govorili su jedino nas sloga može spasiti ali bilo je čudno to što su govorili o slozi i skoro je bolesno kako su im jugosloveni poverovali čija je to krivica teško je reći vidimo danas da tvrđave u srcima nisu bile neprobojne i da se dugo radilo iz različitih izbi da se njihovi temelji razjedine kada se naša zemlja raspala jugosloveni su poverovali da može biti sloge između šefova i radnika a među radnicima dakle da mora biti rata.
4 kada se raspala naša zemlja sećam se mnogi su tada bili izgubljeni u mutnoj vodi love ribe što obitavaju u mulju zastarela metafizika je otresla sa sebe stoletnu prašinu i obrela se među punonadežnima za nestala lica za lica nestala u međusobnom istrebljenju javili su se oni sa natprirodnim moćima za lica okrnjena u međusobnom posrnuću javile su se firme onostranog morala što tumače obećavaju posvećuju i praštaju za lica uništena u međusobnoj pljački doajeni štednje i profita doajeni natprirodne kamate posetili su nas poput čuda bilo je to isuviše za poverovati ali mnogi su bili izgubljeni nade nije bilo poverovali su jer su želeli da veruju jer je ponor bio tako dubok da se modernim lenjirima nije mogao ni izmeriti vera to lažno rešenje za stvarne probleme javila se kada se raspala naša zemlja jugoslavija.
STEVAN BRADIĆ (1982, Novi Sad), osnovne studije završio je na Odseku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Diplomu mastera stekao u na univerzitetima u Novom Sadu i Stokholmu. Doktorirao je na Odseku za komparativnu književnost u Novom Sadu. Piše poeziju, eseje, prikaze i kritiku, prevodi sa engleskog. Objavio je zbirke pesama U kotlarnici (Novi Sad: Adresa, 2013) i Na zemlji (Beograd: Treći trg, 2017), kao i studije Simulacija i gastronomija (Beograd: Službeni glasnik, 2012) i Nemogući zavičaj (Šabac: Fondacija „Stanislav Vinaver“, 2020). Radi kao docent na Odseku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Kao gostujući predavač držao je seminare u na univerzitetima u Čikagu, Stokholmu, Nikoziji, Alikanteu, Bambergu i Su Folsu. Bio je stipendista fondacije Fulbrajt, Akademie Schloss Solitude i Švedskog insistuta. Urednik je portala za književnost, filozofiju i društvenu teoriju Rizom, video platforme Mračna komora, i član uređivačkog odbora časopisa Zlatna greda. Živi u Novom Sadu.
UMJETNICI VIKTOR JURAJ I RADOVAN GAVRILOVSKI KUPUJU FALAFEL
„EVO, OVAJ TI JE DOBAR”, pokazuje mi jedno od jela s displeja kod Turčina samo pola sata nakon što sam popodne posuđenim autom doputovao u Beč. Naravno, ne onog Turčina od jučer pred kojim je sumanuto bježao s otuđenim kebabom, nego jednog drugog. Mislio je Viktor sada na nekakvo sranje s falafelom i povrćem.
Povrće je doduše korisno za organizam, ali s njim ne treba pretjerivati.
„Obrok bez mesa?” pitam razočarano. Stavio sam ujutro nešto bijedno pod zub u Zagrebu i želudac mi sada pjeva tužnu pjesmu gladi da se čuje sve do Pratera i Stambola.
„A što će ti meso?” odgovara protupitanjem Juraj, pametno i smireno gladeći svoju dugačku umjetničku bradu.
„Navikao sam na meso…”, velim tugaljivo.
„Ja sam navikao na Donalda Trumpa pa šta!” ispali Viktor. „Razmazila te supruga u Zagrebu! Ona naporno radi za sitnu kintu posao blagajnice u samoposluzi, a ti samo besposleno glumiš kući umjetnika i ždereš mesinu koju ti priprema svakodnevno odvajajući od usta pa bi sada te ušljive standarde pronosio Europom u koferu… Ne ide ti to tako, crni Radovane Gavrilovski… Ovđe vlada surov kapitalizam, bratko! Ako tuteka oćeš nešto s mesom – pare na sunce!” očita mi Viktor bukvicu.
„Ma nisam tako mislio…”
„A koji si kurac onda mislio?” zakuca kolega pjesnik svoj stav na moje čelo, naravno, metaforički.
Taj je falafel u pogači bio najjeftinije jelo koje si mogao naručiti kod Turčina. Viktor plaća pa je bitno koliko košta. A nema se para. Evo ja nemam prebijene pare u džepu, priznajem (osim deset hrvatskih kuna u kovanicama, više žutih nego bijelih). Juraj ima još lovu za dva falafela u pogači i za pivo. Ostat će mu nakon cijele ove gastronomske avanture još samo par eura. Eto to je…
Sve je vrlo jednostavno, nema tu tajni. Svi prigovori koje mu mogu uputiti na kvalitetu nametnutog menija skroz su nerazumni.
Stajao je Viktor tako nervozno ukopan na mjestu čekajući moju odluku. Strogo me gledao, jako me strogo gledao. Ako odlučim krivo, na Južnom polu uginut će mnogo nevinih pahuljica.
„Ok”, složio sam se frustrirano. „Onda daj to govno s falafelom kad baš mora! Ajde, ajde baš mi se sada žderu pečene kuglice od slanutka!”
Uzeo sam još i konzervu nekakvog ušljivog turskog piva iz frižidera, najjeftinijeg piva koje si za eure mogao nabaviti u srednjoeuropskom svemiru.
Kada je Turčin dogotovio naš obrok, sjeli smo na klupu desetak metara od imbissa pojesti vegetarijansko govno, možda čak i vegansko.
Jelo je bilo odvratno, pivo je bilo odvratno. Sveukupno nešto najgore što sam pojeo i popio u životu. Juraj je indiferentno žvakao i buljio u crveno obojene kompozicije bečkog U-Bahna koje su ovdje prometovale iznad zemlje. Važno je popuniti rupu u želucu. Tu kvaliteta ne igra nikakvu ulogu. Hranjiva piljevina s mirisom svinjetine odigrala bi također korisnu rolu za naš metabolizam.
„Kako mala?” pita me onda misleći na moju kćerku.
„Dobro”, kažem promatrajući nemoćno kako mi masni umak iz pogače curi po jedinim hlačama koje sam ponio iz Zagreba.
„Kako žena?” pita me Juraj potom žvačući odvratno jelo s falafelom gledajući kompozicije bečkog U-Bahna koje ovdje prometuju nadzemno.
„Dobro”, odgovorih gledajući plakate meni skroz nepoznatih ljigavih bogataških američanskih pop- zvijezda koje će sljedećih dana svirati u Beču. Golub s drveta pod kojim smo sjedili svojom je velikom nuždom pogodio sam špic moje desne tenisice, jedinog para obuće koji sam ponio iz Zagreba, odnosno jedinog para obuće koji uopće posjedujem.
Jer, sve je „dobro”. Sve je uvijek jebeno „dobro”. Samo je ovo jelo loše i ova turska piva je odurna i stalno se u Zagrebu svađam sa ženom jer ona ne vjeruje da ću ikada pristojno zarađivati prodajući svoje knjige poezije što ih radim u obliku underground samizdata – i tu je u pravu, priznajem; da neću ništa zaraditi putujući na pjesničke nastupe kao na ovaj u slovačkoj Trnavi – i tu je u pravu, priznajem… Pa prigovara da previše pijem (tu je tek u pravu, priznajem). I još povrh toga ona sumnja da je varam tu i tamo s nekakvim kurvetinama koje usput poberem (tu je samo djelomično u pravu). A povrh svega, nemam para ni za kupovinu pristojnog obroka u Beču. Koji sam kurac uopće dolazio? Sve moje životne tendencije apsolutno se kreću u pravcu neizlječive besparice, jada, depresije i neimaštine i potrajat će najmanje do moje smrti (pa možda i duže). Ja ni u paklu neću imati kintu za kupovinu obvezatne opreme tipa: rogovi, kopita i rep. Garant ni tamo nije ništa za džaba.
Eto, zato mi je život sjeban, sada, ovoga trenutka.
Drugo je sve dobro, jebeno dobro, samo što ne zaurlam od sreće koliko mi je dobro…
„Gdje je Moran?” pitam nakon što sam jedva smirio svoje frustracije i nakon što je i zadnji komadić vegetarijansko-veganskog usranog falafela završio u mome želucu.
„Doći će. Kasni. Konačno se udostojio javiti”, uzvrati Viktor.
„Kada će doći?” uporan sam ko magare mada možda ne bih trebao čačkati mečku.
„Što te boli kurac kada…? Danas ili sutra. Jednom”, kaza Viktor vidno neraspoložen.
Evo, zato ga volim – taj uvijek veli šta mu je na umu, ne suzdržava se. Ja kad me nešto jebe uglavnom guglam problem u glavi i ništa ne pričam. Osim kada skroz popizdim.
„Jesi li sada dobro?” pita Viktor.
„Kako to misliš?” Ovo baš i nije jedno od tipičnih pitanja koje moj kolega inače postavlja. Empatija nije njegov par rukava. Ovo je više neka isprazna forma.
„Pa rekao si da ti je bilo zlo jučer od cuge”, doda on da pojasni kontekst.
Umjesto odgovora, pobljujem se pored klupe na kojoj smo sjedili. Ode moj falafel u tri pizde materine.
* * *
Nakon sjebanog razgovora s povraćanjem obojica, i dalje na klupi, šutimo. Oko nogu nam se vrzma gomila vrabaca što traže mrvice otpale s naših obroka. Neki bogami kljucaju i po mojoj bljuvotini. Pitam se na tren, bože kako sam nisko pao jebo te bog, pitam se kakvog su okusa ti vrapci kada se ispeku.
(Eci, peci, pec, dobro bi sad došao mi, ispečeni zec. V. J.)
ŽARKO JOVANOVSKI rođen je 1. srpnja 1966. godine u Zagrebu. U rodnom je gradu diplomirao umjetničku grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti. Boravio je 1995./96. u Njemačkoj kao gost-student njemačke zaklade za razmjenu studenata DAAD na Kunstakademie u Düsseldorfu u klasi profesora Tonyja Cragga. Izlagao je na brojnim grupnim i samostalnim izložbama. Dobitnik je specijalne nagrade na natječaju za spomenik košarkašu Draženu Petroviću 1994. godine. Izdao je desetak albuma s glazbenim grupama Electric Žare, Geler Feler, AbnorMalan i Duo List te CD poezije na improvizatorsku glazbu s Andrejem Boštjančičem Rudom. Izdao je deset knjiga poezije (Hrvatska; Jebo mu pas mater i životu; Besparica; Voliš li ti mene uopće?; Viškovi; Jebite se svi!; Pjesme o tebi, o njoj, svejedno je, ionako sam bio pijan dok sam ih pisao; Od poraza do poraza; Mislim da se tu više ništa ne da učiniti i Egzaltirane karijatide), zbirku kratkih pripovijesti Priče o Lenjinu i Staljinu te strip-album Mrakci (s tim je stripom sudjelovao na beogradskom Salonu stripa 2017. godine). Objavljivao je literarne radove u više zbornika i časopisa u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je nagrade za najbolju erotsku pjesmu na međunarodnom natječaju u Mariboru, Slovenija, 2017. godine (pjesma „Svirepost 2016.“). Iste godine dobio je nagradu za najbolju knjigu poezije Hrvatskog književnog društva u kategoriji izdanja izvan okrilja HKD-a (zbirka Jebite se svi!). Pjesme su mu objavljene u Antologiji hrvatske huliganske poezije izdanoj u Ukrajini 2018. godine (urednik Jurij Lisenko). Zamjenik je glavnog urednika časopisa za kulturu Alternator. Dobitnik je VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2020. godine, Pizzeria Europa. Bavi se grafičkim dizajnom (i grafički dizajn se bavi njime) od 1994. godine. Član je Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika. Nije član nijedne strukovne udruge. Živi i radi u Zagrebu.
***
„PIZZERIA EUROPA“ ROMAN JE CESTE, GOTOVO FILM, JER IMATE DOJAM DA SE TAKAV – VIZUALAN, KINETIČAN, LOGOREIČAN – VIŠE GLEDA I SLUŠA NEGO ČITA.
Trojica underground performera kreću na miniturneju. Epicentar zbivanja je Beč. No, urbano prostranstvo koje će trojac mapirati bizarnim susretima, usput ukradenim obrocima i jeftinim pivom nije upicanjena metropola iz bedekera, nego multikulti mrga s pedeset i pet groblja i bezbroj turskih imbissa. Osim toga, marginama nekoć carskog grada u naše doba jezde duhovi, aveti i utvare, pa dok Karl Marx juri svom kumu Engelsu okrečiti kuhinju, a Thatcherica se bori sa štapićima u kineskoj zalogajnici, Stevo Žigon naše junake savjetuje, a Satan Panonski positno ih financira.
Od Zagreba preko Beča do slovačke Trnave tri drumska pjesnika improviziraju, izlažu se užicima, a još više pogibeljima, vrludaju između ludila i smrti, ali ostaju srčani i svoji. Na njihovoj putešestviji ima snomorica i stranputica, ima bijelih zečeva, a bome ima i glazbe. Soundtrack: grozan rumunjski etno i sjajan jazz. U eksplozivnom grand finalu, kao nepredviđeni bonus za skitalačku družinu i za nas čitatelje – pizzeria Europa, značenjski nabijeno mjesto na kojem su se nekoć doista palile krušne peći, da bi se u međuvremenu prometnulo u metaforu otpora neoliberalnom ugnjetavanju.
„Pizzeria Europa“ priča je o predanosti umjetnosti, pa i onda kad je ta predanost ravna samoubilačkom poduhvatu. Roman vratoloman i drzak, oštrouman i duhovit, a istodobno precizno ustrojen i dobro napisan, poput zločestog je dječaka s finim manirama – lako ga je voljeti. (vbz)
_____________________________
NAPOMENA: ULOMAK IZ ROMANA OBJAVLJEN JE UZ DOZVOLU V.B.Z-a I AUTORA. NEOVLAŠTENO KOPIRANJE TEKSTA I NJEGOVO ŠIRENJE NIJE DOZVOLJENO.
čovjek-časopis 