Maslina ispada iz oka uspavane sirene. Bajke se kotrljaju na dlanu. Olivia, nekad si znala umaći vješticama i melankoličnim dodirima. Ukočeno padaš po okviru kreveta. Nečujno. Gdje su ti ruke prepune bajki? Bajke zaglavljene u hlačama se rasipaju po umoru tvojih prepona.
Nemili krik vrane zaglavljene u smoli. „Budi se“, zapovijeda. Nijedan svijet se nije u snu spasio. Htjela je samo sletjeti na sunce. Dan pada u kaljužu beznađa nastalu iz osušene morske brazde. Slojevi vode. Noktima rezbariš štap i oštrinu samoće. Izborano drvo šapuće kroz smolu.
Ulice su trnoviti posjed gradova koji preziru samoću. Tremor prolaznika. Čeka obustavu prometa na raskrižju. Leći ćeš pred kotač sudbine i ponoviti vranin krik. Htjela si samo sletjeti natrag u sebe. Ta bajka je već naučena. Kraj je izvjestan. Ribari vade tvoje tijelo iz vode. Miris pržene ribe ih dočekuje s vrata.
Žena ubada vilicu u tvoj trbuh. Djeca ti uzbuđeno odsijecaju glavu i bacaju psima ispod stola. Nitko ne zaustavlja tvoje uništenje. Sama si tražila nemogućnost povratka. „Budi se“, zapovijeda vrana. Nijedan svijet se nije u snu spasio. Vrijeme smrti je nepoznato. Nijedna bajka nije dovoljno izvjesna. Maslina se kotrlja u brazdu. „Budi se“, zapovijedaju fotografije na stolu. Nijedan život se nije u snu spasio.
***
P
Mjesto između kamenja i vode. Diše. Boli te zgažena mačka na cesti. Njezina unutarnjost rasuta po ucviljenom grobu. Mrak joj, dok spavaš, vadi oči. „Tuđe boli“, ponavljaš istrunulih zuba i pocijepanih hlača, „dosta mi je boli.“ Zubi su spremni za žetvu. Otac srpom crta savršenu liniju na vratu praseta.
Skičanje bode prazninu u grudima. Oluja dolazi s prvim riječima. „Ja. Ja. Ja. Ja. Ja“, mrvi se natrag u grlo zajedno sa zubima. Gdje li su tvoje boli? Sestra je za večeru pojela i boga i zmiju. Oštra je bol u hrapavom ždrijelu. Ptice su umrle u gnijezdu. Svijet često miriše na slučajne smrti.
Sestra je kartama isjekla ruke. „Umrijet ćeš od boli“, rekla ti je. U tebi smrt kao miš pod ormarom. Čeprka i čeprka ne bi li potegla teški obarač. „Ne kopaj po smrti tako olako“, govore mačka na cesti i prase na ražnju. Gdje li su tvoje boli? Majka te hvata za kosu i odvlači u štalu. Boli li te?
„Ne boli. Ne boli“, ponovit ćeš skačući s krova. Velike djevojke ništa ne boli. „Osim tuđe boli“, ponovit ćeš zubima obilježavajući doba nove sjetve. Porađaš vlastitu smrt kao u priči o mišu. Tvoje su boli nijeme u svijetu buke. Jednog dana će crvi došapnuti mišu: „Boljelo ju je umrijeti.“
***
S
Padao je led u pustinji. Sahara. Sonora. Salar de Uyuni. Selma sa ustima od pjene, Stopalima glancaš pijesak na horizontu. Godine spavaju na jastuku od bjelokosti. Lutanje monarh-leptirice do Kanade se nastavlja, makar ona već bila mrtva u tvojoj kosi. Koža se zateže na obali srama. Nisu te vidjeli kako bježiš kroz prozor.
Sfingi je Horus pojeo nos. S desne strane oca, sin kćerki otkida desnu ruku. Diestra. Sinistra. Jer desna je od boga. Grijeh se plaća kamenjem s obale. Brat je vidio tvoju ruku pod haljinom. Padao je pijesak na Alpama. Tvoje su sestre bijele od snijega bez ruku kopale vlastite grobove. Selma je grešnica. Sinistra. Od vraga. Od zla. Od njihove gorke drobi.
Čvrst stisak vjetra guši ledeni brijeg. Plamene kočije se strovaljuju ka nebu. Selma sa ustima od pjene, slušaš li mirne jecaje slobode u koracima? Čavle pod stopalima dočekuju bjegunce i ljubavnike božjeg bezakonja. Nema ni zemlje ni neba koji prodaju volju na buvljaku. Golub je uletio u mrežu.
Pastiri štapovima tjeraju oblake. Selma, jesu li i oni od leda? Ljudi su grabežljivci uglancane čeljusti. Sijaju u mraku dok bježiš od pustoši. Padao je led u pustinji. Sahara. Sonora. Salar de Uyuni. Selma sa ustima od pjene, Stopalima glancaš pijesak na horizontu. Padao je led u pustinji kad si počela vjerovati u vlastito uskrsnuće.
MIHAELA ŠUMIĆ (1998, Banja Luka) završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz“ u Banjoj Luci. Tijekom 2012. godine je pisala poeziju i kolumne za meksički LUF magazin. Svoju poeziju je do sada objavljivala na nekoliko portala, uključujući i poeziju i prijevode na engleskom, španjolskom, portugalskom i hrvatskom jeziku. Prvu zbirku poezije, „Nekoliko sitnih uboda”, (Imprimatur, Banja Luka) objavila je 2020. godine.
Mama, pisaću ti s dalekog istoka pisma uvezana kamiljom dlakom kako je pod visokim peščanim stubovima lepo a nebo je mirno kao ti dok spavaš.
Saviću papire na četiri dela a kroz rub na ćošku će sipiti pesak, možeš ga iskoristiti za saksije, one tvoje divne pod letnjikovcem, mama.
Ovde su neba drugačija, a ne umem da crtam, ljudi se smeju toliko široko da im među zubima stanuju čitava gnezda buljina i noću su svačija usta zvezde ptičjih očiju.
Možda sa strane udarim kockasti žig, da me se ne stidiš, mama, znam da ti to ne osećaš, ali kad te pitaju čime se tvoje dete bavi, posle godina sedenja nad knjigom, jel sad pljačka grobnice zaboravljenih fariseja, ti im pokaži taj žig, mama, to znači da imam kancelariju, ubrus na stolu i sasvim mali ventilator jer su vrućine velike, a mene ne uznemiravaju do pet i dvanaest.
Jedva čekam da odem samo da bih ti pisao, mama, pisma vrela od sunca, puna oblaka i dima u njima da odmoriš oči, ruke i prste, da zamisliš karavane i rikše krcate smehom, kako svi idu pod oblake u pesmu šećerne repe u zvuk ptičjeg krila.
Jedva čekam da odem, mama da saznam kako je voleti tebe bilo gde u svetu, kakva si pored starog sata među ruševinama, da li ti je kosa i dalje plava u rastresenom mravinjaku, koliko prstiju imaš na jugu severnog mora.
Pisma će biti duga, na sedam strana i dvanaest redaka na svakoj oblak sunce mesec oblak sunce mesec i sa strane i iza margina, posle ću te pozvati da te preslišam da li si sve pročitala i videla da bi znala koliko sam srećan što ti pišem, Mama.
***
ako je ikada postojalo sunce svetlije od kamilje dlake mora biti da su ga pregazili točkovi dalekoistočnih zemalja.
viđao sam žene samo od očiju i glasa, oko nogu im zveckaju grivne, zveckaju novčići i u vrećici oko vrata nose zube dece što iz ramena rastu, a one se tiho smeju, k’o kad u dubinama laguma grgolji uskomešana voda, od toga te podiđe jeza i sunce razvlači senke usnulih katarki po moru najavljujući predvečerje i hladne pazuhe.
kitovi kad se izgube kriču dubinom zatomljenih školjki, a mi stalno mislimo kako je to parobrod na vetrometini, pun bradatih lađara i konkubina s pregačama oko glave.
svake noći, žene stežu decu oko pasa, njihova majušna tela komešaju se u kamenom okviru majčinih ruku, sve dok im se oči ne smire, a talasi ne počnu da se ulivaju među nepomične zenice i razbijaju hridi ispupčenih majčinih prsa.
Zatim ustaju i smeh iznova postaje bojažljiv, dok se ispred kafana rasklanjaju čaše i mačke nogama vade mušice iz mleka. Za sobom gase svetla i pred san dugo gledaju u tavanicu;
njihovo disanje nema pokret, pod mesečinom su tihi u drvenim štokovima prozora i nikad ne znaš kad su zaspali, samo osetiš kako iz nepomičnog disanja ujutru niče sunce, čineći stvarnim oštre predmete grada, praveći od tela nešto što može prerasti u dodir nešto od čega može nastati reč.
***
u jednoj kući u Pizi Garibaldi je ležao ranjen, nad njegovim prozorom mesec je razvukao taljige neke buduće zemlje, sasvim daleke za onog kome se nad glavom lelujaju zlatni kandelabri i ševe šapću istoriju lađa ogrezlih u tajnama mramornih stubova što podupiru grad i svakodnevno dopuštaju da razvije barjake lanenih pantalona i krpa.
U Galilejevom dvorištu guske su graktanjem razbile klupko usnulih ptica i od tada na jednoj strani leže, na drugoj pilići, više se ne poturaju nogama turista, čekaju da se svrši tajna nadvijena nad pizinskim zidinama.
Ponekom volu zaklecaju kolena dok se provlači ulicama, vratnice dućana i prozora čvrsto su sklopljene mastabe iščezlog sjaja: samo sparina kuži zidove i znoji detelinu među naprslim korintskim stubovima.
Žene s povezačama nečujno klisnu u hram: tamo mere gde je hladnije, da li u grobnici hrišćanstva pod čijim temeljima vodovodi u izukrštanim cevima odnose Italiju u vreže podvodnog kamenja ili njihove ruke, plačljivi obrazi među kao limun žutim krečnjakom crkve.
Nad glavama, lanterne pune anđela krpe zlatno krilo i dok se mole skoro da čuju njihov glas ispod i iznad istorije vekova; to je sazvučje providnog peska i korala, ćarlijanje zatrpanih humki lažnih kraljeva, srce Afrike nasukane na obale sasvim nepoznatog grada.
________________________________________________
MILOŠ LAZAREVIĆ rođen je 24.2.1995. godine u Beogradu. Završio filozofiju na Filozofskom fakultetu, trenutno završava master studije na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde se bavi feminističkom kritikom. Pored toga, aktivno radi na izdavanju prve zbirke poezije i piše kratke priče i jedan veći, prozni tekst.
Možda krenem tračnicama od ove prazne kuće do škole i, mic po mic, na prevaru, skupim topla ljeta i snježne zime, vratim oca i zaključam vrata, saberem mater, na gomilu sakupim pogubljene klikere od stakla, dvoperce, troperce, šestoperce, i opet kao nekada punim plućima udahnem mirise katrana i željeza, blata i mokrih šatora kraj Save, ispletem džemper od tikvine loze i skujem čizme-igranke od ribljih krljušti.
Ali, među tračnicama su samo konzerve, tamponi, truli kartoni i reklamni listići, osušeni ogrisci, pivski čepovi, flašice od dječije hrane, pocijepane zastave nepostojeće države i crvene marame, Titove fotografije…
Zaboravljam, i zato ne čitam. Ne spavam, jer se bojim da se neću probuditi. Zbog prostate jedva i da išta pijem, voće zbog kiseline ne jedem, djeca su moja daleko, kao i Tito, kao i država, i okružuju me šapati koje ne razumijem. Šta bi onda moglo ostati iza mene? Ove misli što mi bježe prije nego što ih i dovršim, ruke spuštene niz tijelo, noge što bi radije ležale nego hodale? Šta bi to bilo ako sam istodobno i grad i barbari pred njegovim zidinama, i ruina i projekat za gradnju, u jednome i starac i dijete? Svojim godinama najbolji spomenik.
Iz daljine pisak lokomotive. Hoće li neko makar stope vidjeti? Krive putokaze.
***
ŽIVOT I FILM
Priča teče ovako: u kanalizaciji ispod crkve skriva se grupa Židova. Mlada žena se porađa u vodi i blatu i vas dvije vrištite dok joj sijeku pupčanu vrpcu. Sve je užasno i puno je krvi, i ti veliš da nikad nećeš imati djecu.
Zamisli, u studiju su sada rediteljka Hollandova i direktor fotografije, kamerman i ton majstor, svi su radili sa Zanussijem i Wajdom – to je samo film.
Ali, i dalje sve je strašno i očajno. Hrane nemaju, svaki čas Nijemci ih mogu otkriti, dječiji plač se probija skroz gore, do crkve, do Boga, i mlada majka svojim blatnjavim rukama davi tek rođenu bebu.
Nisu imali izbora, velim, odala bi ih, a grči mi se želudac i peku me oči, dok ti iz tame osvetnički dobacuješ: Hej, ne brini, ti ne moraš nikoga spašavati, to je samo film! I stvari postaju puno lakše.
Stvarnošću si olakšavamo priču.
***
SMISAO PRIJATELJSTVA
Njegova je tuga prošivala jutro a bijeli jarbol nisko nebo. Ta njegova bosanska nostalgija i ta naučena ekavica samo su gluma, brbljanje kakadua iz palićkog Zoo-vrta. Dok on govori, ja mislim o ratu, o Bosni, o davnim druženjima, o djevojkama zbog kojih smo jedan na drugoga bili ljubomorni, mislim o dugačkim šetnjama kejom, o političkim skupovima i književnim večerima. Sjetih se i našeg scenariste koji je predjutro u mojoj kući isjekao noge na razbijenoj boci mineralne, i mislim o bivšoj ženi koja je prateći krvave tragove na hodniku, bila uvjerena da se scenarista ubio. Mislim tužan o tome kako više nemam prijatelja.
U daljini, rubom jezera posmrtna povorka. Labud s jarbolom zamiče u ševarje. Grad s najvećim brojem samoubistava ne treba još i moje, reče on, pokazujući glavom ka povorci, i u naše prijateljstvo ponovo vrati smisao..
Subotica, 2019.
***
TRI RATNA DRUGA
Draganu i Draganu
Po limenim krovovima subotičkog predgrađa sačme zimske kiše. Kroz vjetar stajsko đubrivo i ljudski izmet. Pokraj zatravljenog bunkera seoska knjižnica. Tu sam na kraju hodnika našao svoju prvu dječiju knjigu, odbačenu i bez korica, kao prvu ljubav. Dobio sam je na dar. Sa zanosom i strepnjom sjedam uz usijanu bubnjaru i otvaram je, ulazim u nju, a onda – odustajem. Nije to To, velim prijatelju kod koga ću noćiti prije nego pođem na rezidenciju za pisce. Džaba se trudim, ne osjeća me.
Umorni od naših međunacionalnih nesporazuma, nas dva napokon liježemo u svoje buđave ćoškove. I sasvim mi je udoban ovaj ležaj u kom se nedavno, u nekoj svojoj pauzi od migrantskih lutanja, ubio zajednički prijatelj. Nisam mu bio na sahrani, i sad ga svu noć slušam nad krevetom: Bolje bi ti bilo da ideš u neku rezidenciju za čitaoce. Da se naučiš čitati. Čitati! Rezidenciju! Da odeš! Za čitaoce! Ne znaš čitati! Kako ćeš pisati? Rezidenciju…
Ujutro, kroz prozor krpe snijega. Iz kuhinje toplota i miris jaja sa slaninom. Hej, ima li kakva rezidencija za čitaoce, dovikuje prijatelj s mojom knjigom u rukama. Da se naučiš čitati. Kako ćeš pisati, ako ne znaš čitati?
NED IBRAHIMOVIĆ završio je Pedagoški fakultet u Osijeku i televizijske studije na Media-akademiji u Hilversumu (Nizozemska). Utemeljivač i glavni i odgovorni urednik časopisa za kritiku i umjetnost teorije Razlika/Difference (www.nedibrahimovic.com). Nagrađen prvom nagradom Fondacije za kinematografiju BiH za scenarij za igrani film ”Kuća na otoku”. Nagrađen nagradama Fondacije za izdavaštvo BiH za knjige pjesama ”Mala povijest smrti i pisanja” (2016) i ”Obiteljske i druge strašne pjesme“ (2020). Objavio romane ”Inkapsulirana tijela“ (Buybook Sarajevo 2014) i ”Kuća Teodore K” (Fraktura Zagreb 2019), knjigu putopisnih eseja ”O poeziji, pticama i drugim varkama – Američka predavanja” (Rabic Sarajevo 2011) i knjigu filmskih kritika i eseja o bosanskohercegovačkom filmu ”Bosanske filmske naracije, dokumenti o raspadu” (Bosanska riječ Tuzla 2012). Živi u Tuzli.
Moj mobilni telefon, tačnije, moj I-phone ima u sebi nekoliko jezika:
Deutsch
Русская
Türkçe
Srpski
Emoji
Српски
Deutsch, mada ne živim u Deutschland, nego u Austriji.
Русская je zapravo pogrešno, jer na ruskom je riječ „jezik“ takođe muškog roda, dakle trebalo bi biti Русский (язык). Mada, slučajno znam nešto što se stvarno zove baš „Русская“, dakle, „Russkaja“, a to je muzički punk-rock bend u Beču koji svira u televizijskom kabareu „Willkommen Österreich“. Mada, možda se „Русская“ odnosi na tastaturu ili, kako Rusi kažu, клавиатуру.
Türkçe, turski je jezik sa puno meni poznatih riječi, kao što je Istanbul, grad sa meni puno poznatih detalja koji mi je odmah na prvi pogled objasnio zašto moj rodni grad Sarajevo izgleda baš onako kako izgleda, naime mjestimično kao minijaturna verzija velegrada na Bosforu. Fildžan, džezva, merdevine, čelik, merhaba – mnoge riječi koje čujem na ulicama Istanbula podsjećaju me na Sarajevo, i svaki put se ipak i obradujem i iznenadim kad ih čujem u tom velikom gradu.
Emoji su ponekad all you need da bi izrazio radost, tugu, iznenađenje ili da ti nešto do te mjere ide na živce da ti dođe da povratiš. Prije sam se trudila da ih ne koristim, kao, to je djetinjasto i nepotrebno; ali prešarmantni su…
Srpski i српски su mi potrebni jer se dopisujem sa puno „naših“ ljudi, ali ja i dalje ne znam kako da nazovem taj naš jezik. Dok sam bila đak i pionir u Sarajevu, školski predmet se zvao ES-HA, i ja ga često još uvijek tako zovem. Zapravo zavisi od konteksta, nekad kažem i „bosanski“, ali nema tu nekih pravila. Čak ne mogu ni da kažem da mi je taj „naš“ maternji jezik, jer ako ćemo bukvalno uzeti adjektiv „maternji“, onda je to u mom slučaju ruski – moja mama je Ruskinja. Dakle, za mene bi to bio „očev“ jezik, ali to zvuči čudno, dok bi njemački ponudio precizan izraz „Vatersprache“ umjesto „Muttersprache“. Kako god. Radi se o tom našem jeziku, na kojem se ipak kolko-tolko uvijek svi mi možemo sporazumjeti, ako nam je stalo do sporazuma, bez obzira na to kako ga zovemo; a isto tako možemo se i ne sporazumjeti, kao i na bilo kojem drugom jeziku. Jer sporazum nije do jezika nego do volje.
II
Moj telefon ne brine o jezicima na isti način kao što to radi moj mozak. Telefon se jednostavno preključi, to jest, ja preključim tastaturu, i to je to. Dok kod mog mozga sve zavisi od situacije. U mojoj glavi jezici se vrte na neki svoj način, možda kao odjeća u veš-mašini – poneka čarapa ili potkošuljica uvijek može negdje da zapne pa da se izgubi u bubnju, baš kao što riječi i izrazi mogu nestati u nekim ćoškovima ili vijugama mozga da bi nekad kasnije, kad više nisu potrebni za konkretnu situaciju, opet isplivali – eureka! Ali ne samo da riječi i izrazi nestaju, nego ponekad i feeling za jedan čitav jezik, na primjer španski koji sam godinama učila u školi, ali pošto ga nikad nisam koristila imam osjećaj kao da nikad i nije bio tu; ili latinski, koji sam u školi obožavala i zahvaljujući kojem sam vjerovatno i postala prevodilac, a obožavala sam ga baš zato što nije živ jezik, tako da se, dok ga učiš, ne moraš blamirati u smalltalk-u u razredu, nego se na miru baviš svojim tekstom, a poslje puno godina makar ti ostane u glavi neka osnovna struktura evropskih jezika kao i par nekih timeless mudrosti poput per aspera ad astra, sic transit gloria mundi, quod licet Iovi non licet bovi, quod erat demonstrandum.
Zaboravila sam takođe i jedan drugi jezik, jezik klavira. Svirala sam klavir u muzičkoj školi 29. novembar na Grbavici, u Sarajevu, oko pet godina. Prvih nekoliko godina sam vježbala u staroj muzičkoj školi kod katedrale. Kad se prolazilo pored te stare muzičke škole, uvijek se moglo čuti kako neko vježba klavir ili violinu, ili pjeva, a to je do dan-danas tako, kao da se u tom gradu ama baš ništa nije promijenilo. Ali jezik klavira koji je stanovao u mojim prstima i za koji sam bila ubijeđena da će zauvijek ostati u meni, ipak je nestao, ishlapio, ili se možda samo transformirao i pretvorio u energiju kojom danas tipkam po tastaturi kompjetera kad pišem ili kad prevodim. Od jezika klavira u meni je ostala samo uspomena o nekim laganijim komadima Mozarta i Beethovena, kao i fantomska bol – kao da mi je neko amputirao bezbrojne melodije iz ruku koje su obećavale.
III
Kako uvesti red u sopstveni jezički haos? Bečka profesorica lingvistike Brigitta Busch smislila je sjajan način za vizualizaciju jezičkog stanja svake osobe: Nacrta se šema ljudske figure – glava, ruke, noge, stomak – nije bitno kako. Onda se različitim bojama unose jezici u razne dijelove tijela, sasvim spontano, uz slobodnu asocijaciju. Na takav način piše se jezička biografija ili jezički repertoar. Kako to izgleda kod mene? – evo otprilike ovako:
Latinski jezik je tlo, to je osnova na kojoj stoji moja silueta, kao simbol mog jezičkog repertoara. Pored desnog uha je španski, jezik koji je nekad bio tu, ali koji sam očigledno ostavila iza sebe. Pored njega mali klavir – jer i muzika nije ništa drugo nego jezik, sredstvo komunikacije. U stomaku su mi turski i italijanski – volim tursku i italijansku kuhinju, ti jezici bukvalno mi bude apetit. Naš jezik je takođe u stomaku, ali širi se dalje, prelazi i u srce i u pluća. Stomak, srce, pluća – to su ipak osnovni organi, bez njih nema života, kao što i ja nikako ne mogu da zamislim dječije upoznavanje ovog svijeta na nekom drugačijem jeziku, osim doduše na ruskom, ali to je u mom srcu donekle jedan te isti jezik. Ipak, ruski mi je ne samo u srcu nego i na ustima i na ušima, jer naprosto obožavam melodiju ruskog jezika, volim da ga slušam i volim da ga izgovaram, ljepota tog jezika mi je breathtaking, i ne čudi me da su Rusi toliko zaljubljeni u svoj jezik, mada me ta ruska jezička autoerotičnost istovremeno i nervira, jer se ponekad graniči sa šovinizmom (ali ne crtam ruski jezik u stomaku, jer ruska kuhinja me ne oduševljava baš nešto, osim možda kavijar, votka i ruske palačinake koje se zovu блинчики, bljinćiki). U mojoj glavi, tačnije iza čela, jeste njemački, what else? Deutsch – to je analitično, intelektualno razmišljanje, to je filozofija. Deutsche Sprache – schwere Sprache, kaže se, i tako i jeste: njemački jezik je težak jezik. Ali o tom potom. Da bih nacrtala engleski, dodajem krila – jer engleski je jezik koji daje krila; otvara vrata po cijelom svijetu, engleski je nekako neobavezan, easy-going, sve se može reći na engleskom bez neke težine značaja: Anything goes.
Dakle, rođena u Sarajevu 1981, progovorila ili na ruskom ili na srpsko-hrvatskom, ko to već može tačno da ocijeni, a u septembru 1992. onda naglo suočavanje sa njemačkim jezikom u ženskoj manastirskoj gimnaziji u Inzbruku. Mali žuti Langenscheidt – rječnik u ruke, srpsko-hrvatsko-njemački i parola snađi se. Snađi se u razredu, snađi se u Austriji, snađi se u njemačkom. Nevjerovatno kolikom brzinom je dječji mozak u stanju da savlada novi jezik ili je pak njemački jezik savladao nervoznu izbjegličku glavu? Ne znam koliko sedmica tačno mi je trebalo da naučim njemački; ionako je nemoguće naučiti bilo koji jezik, jer jezik se uči i zaboravlja dok si živ. Ali ajde da kažemo, pod pritiskom se uči izvanredno brzo; ili se uopšte ništa ne uči, kako kad, kako ko. Kod mene je 1992. proradila ova prva varijanta.
IV
Kad ljudi čuju da sam po zanimanju simultani prevodilac, dakle da prevodim u kabini na konferencijama, vole da me pitaju da li sve što čujem u toku dana automatski prevodim na druge jezike poput glavnog junaka romana španskog pisca Javiera Maríasa Srce tako bijelo, koji radi kao simultani prevodilac u Ujedinjenim nacijama. Ja to naravno ne radim, osim ako se negdje baš dosađujem, recimo na nekom predavanju ili manifestaciji, pa onda automatski krenem da prevodim u glavi na neki od mojih takozvanih radnih jezika, da mi brže prođe vrijeme. Ali i to brzo dosadi.
Osim toga, ljudi vole da me pitaju na kojem jeziku sanjam. To je već teže pitanje. Vrlo dobro pamtim jedan san u kojem mi neki ljudi nešto pričaju, a dok oni pričaju, istovremeno se pojavljuju titlovi ispod njihovih glava, dakle prevod onoga što oni govore, i to na nekoliko jezika, a što je najgore, dok sam u snu osjećam da sam ja ta koja treba da na neki čudni način proizvodi te titlove. Ne treba mi Frojd da bih shvatila koliko je ovaj san, da ne kažem košmar, klasičan i tipičan za simultane prevodioce čiji posao se svodi na to da uz maksimalnu koncentraciju maksimalnom brzinom sve što čuju i razumiju prenesu u neki drugi jezik. Poslje nekoliko dana u simultanoj kabini, kad satima prevodiš „iz šupljeg u prazno“ (by the way, to je genijalan izraz koji ne znam kako prevesti na bilo koji drugi jezik), ponekad sam imala osjećaj da bih najradije ustala, izašla iz kabine i jednostavno svima oko sebe rekla: A sad dosta. Jezik za zube. Tišina. Ali naravno da nikad tako nešto nisam uradila, čak ni u snu.
Ima još nešto što ljudi vole da me pitaju: Pa koji je tvoj glavni jezik? – Dugo sam pokušavala da sastavim neku hijerarhiju jezika, neke kategorije poput: jezik broj jedan, aktivni jezik, radni jezik, A/B/C-jezik, pasivni jezik itd. itd. Danas mogu da kažem moj glavni jezik je prevod – konstanto kretanje između jezika, pokušaj da pronađem precizan izraz za ono što vidim, čujem, mislim i osjećam. To nikad ne ispadne perfektno, uvijek nešto fali, uvijek se nešto, kako se to kaže, izgubi u prevodu. Ali čovjek i kad govori, dakle kad tobož slobodno bira svoje riječi, samo se približava smislu, a nikad ga ne može uloviti u potpunosti. I valjda i ne treba da ga ulovi, jer ulovljeni leptir je istovremeno mrtvi leptir.
V
Svoj prvi, a možda i posljednji roman napisala sam baš o prevođenju, i to o prevođenju u psihoterapiji za izbjeglice. Napisala sam ga na njemačkom jeziku, s naslovom koji sama ne bih znala prevesti ni na naš, niti na ruski, eventualno naslov ne bi zvučao loše na engleskom; naime, roman se zove Reibungsverluste, a to bukvalno znači „gubici pri trenju“, što bi na engleskom zvučalo „losses in friction“. Možda bih i mogla sama prevesti roman na naš jezik, ali mislim da bi mi nedostajalo discipline i sile volje – napisala bih neki drugi roman dok prevodim. Ne bih mogla ostati vjerna originalu kao što to inače mogu kad prevodim književnost.
Inače, kao autor sve svoje publikacije i prevode potpisujem imenom Mascha Dabić – dakle moj ruski nadimak od pravog imena koje mi stoji u pasošu – Marija – pišem u njemačkoj transkripciji. Tako sam spontano počela kad sam pisala prve članke u studentskim novinama u Inzbruku, i tako je ostalo. Migracija i život u nekoliko jezika na taj način manifestuju se u imenu, ali već davno sam prestala da sebi prebacujem taj nekoherentni i nelogični način pisanja sopstvenog imena (jer trebalo bi ili Mascha Dabitsch ili Maša Dabić) – nema tu logike, ali gdje na svijetu i gdje u životu ima te čuvene logike? Da li je rat logičan? Da li je logično postati izbjeglica? Da li je logično migrirati u drugu zemlju, u drugi jezik? A da li je logično sve to ne uraditi, ne biti izbjeglica, ne naučiti nijedan drugi jezik? – ko to može da zna?
VI
Moram da priznam da sam se jedva nakanila da napišem ovaj tekst. U pitanju su godine. I kad kažem godine, to nije metafora, nego realne, astronomske godine. To je zato što obično ne pišem ništa na našem jeziku osim SMS-ova i eventualno tu i tamo neki e-mail. Naš jezik je za mene jezik usmene, kuhinjske kategorije. Jezik privatnih razgovora i smijeha, jezik zajebancije. Nisam ga studirala i uvijek mi se čini da ga govorim onako osrednje, ne baš dobro, na nekom srednjem nivou. Ne može da se poredi sa nivoom mog njemačkog. Meni lično to u svakodnevnom životu ne smeta, ali pisanje je druga stvar. Teško je nagovoriti me da išta prevedem sa njemačkog na naš jezik, a kamoli nešto da napišem. Ali evo, Vesna je uspjela da me nagovori na ovaj tekst, i za to joj veliko hvala. Nevjervatno je da se prva verzija ovog teksta izgubila u mom kompjuteru – jednostavno je nestala. Tražila sam je po svim fajlovima, ali tekst, koji je bio skoro gotov, bio je izgubljen. Bila sam očajna i ljuta na sebe i na svoj laptop i na prokleti Word koji se uvijek onda pokvari („objesi se“, kaže se to na njemačkom, a možda i na našem?) kad ne treba, ali sam onda shvatila da to nije slučjano: sudbina ili šta već htjela je da još jedanput dobro razmislim o jezičkom stanju u svojoj glavi i da se potrudim još jednom da prevedem taj jezički haos u neki tekst. Svaki prevod je samo pokušaj, možda čak i neuspjeli, pa tako i ovaj. Ali ipak jedan pokušaj. Rusi kažu, Попытка – не пытка, to znači „pokušaj nije tortura“, a na njemačkom bi se reklo Versuchen kostet nichts: „Ništa te ne košta da probaš“.
VII
Možeš izbaciti djevojku iz Sarajeva, ali nikad Sarajevo iz djevojke. Tako ili slično se kaže u Sarajevu. Postoji česma u Sarajevu, kod Begove džamije, na kojoj piše da ako popiješ vode na toj česmi, sigurno ćeš se opet vratiti u Sarajevo. Ja naravno svaki put kad odem u Sarajevo ne zaboravim popiti nekoliko gutljaja te bistre, ledene vode, jer mi je stalo do ponovnog povratka, ma koliko god mi bilo jasno da povratka nema. Panta rhei.
MASCHA DABIĆ rođena je u Sarajevu 1981. godine. Od 1992. živi u Austriji. Studirala je nauku o prevođenju (engleski i ruski) u Inzbruku, Beču, Edinburgu i Sankt Peterburgu. Disertacija s temom prevođenje u psihoterapiji odbranjena je na fakultetu u Beču. Prevodi literaturu iz Bosne, Hrvatske, Srbije i Crne Gore na njemački. Predaje usmeno i pismeno prevođenje s ruskog na njemački na fakultetu u Beču. Njen prvi roman (Reibungsverluste) izašao je 2017. u Beču u izdavačkoj kući Edition Atelier, a uskoro se očekuje i u prevodu na naš jezik u izdanju izdavačke kuće Treći trg.
Pozivam lift i kad dođe silazim ipak peške i kažem svi mi traže da značim a ja sa džemom od kajsije kifla u jorganu raskrilaćeni jogi na podobije sebe ili nešto još bliže: prašina oko kabla
zapečaćena utičnica i zid kod jednog parka elektroprivrednog, tramvajskog u kome sam se ujedala za uvo za vrat i ganjala gume i spuštala kese sa tvojim glasom na rukama sa tvojim smehom u nosu sa nevidljivim nečim u nepoznatoj žlezdi možda je bio Hormon, moj mali pas iz pakla
mek kao slika u Dixitu prepolovljen raspilavljen strm kao Mediteran upijen kao mleko u mojim butinama i mrtav kao moja poređenja što lipšu pred ponoć u fotelji
Kada sam zaurlala k nozi k nozi i mesto mesto pustio mi je krv i ribe su se bole preko naduvenog meseca i jedna drugoj dugo napipavale venu
***
KO PO LOJU
1 Planem plamenom praseta tamo kod Diše u dvorištu u pećnici, i sutra zagrizem šta mi se kaže, na primer okruglu gumu Ima težinu gušću od plastike stvarniju pa mi se čini jabuka preksutra opet ostavila bih tregere oko tuđih ramena i kaiš po tuđim leđima pa kad se prelazi gnezdo žičano slaninom namažem tabane bešika mi ne drhti i nema svečanosti glatko tečem u praznik
2 Plamene pare mirišu i svi mole Nastasja Nastasja i svi kidišu na moju zavetnu žalfiju na moje mekane uši. I vadim zlatne poluge iz nedara iz grobova spolja su samo čvrste iznutra sve se topi čelični crveni kikot zamka za pobednike
3 mi zato opaljeno kročimo na pola koplja neukrotive pertle u fugama oduvek palaca mini trava čupkam je troprstom da budem sama da budem neko znamenje sve mi zalavandara pa sam u kupki sutra stara i sveža, obična i osmuđene đonove ostavljam ispred vrata
4 i kad se spustimo: vatra oblizuje gelendere prodire nam u kvake i maloj kornjači, kaze Pata, provrelo gvožđe preko vrata pa cap u kazan dok se ne odvoji kućica-kora i čorba postane spora ko njena majka kornjača kornjača meka ko duša u meni uzdiše čučanj i čuka lepo svetluca ko uvezani restlovi kože na mojoj još maloletnoj tašni
5 pa ipak to je bahato. žutomodro, zapupelo, zaustavljeno. ne jedeš mrljaviš sedneš na topli ivičnjak i onda prelamaš, kodekse, procedure, parastose, umivaonike, u ohrabrene rastvore dobro je, vidiš, ne peni
IRENA PLAOVIĆ rođena je u Beogradu 1992. Završila Filološku gimnaziju, italijanski jezik, i srpsku književnost sa komparatistikom na Filološkom fakultetu, gde sada radi kao asistent. Bavi se srednjovekovnom književnošću. Pored poezije, strastveno voli retoriku i pozorište.
RADMILA PETROVIĆ rođena je 1996. godine u Užicu, a odrasla u Stupčevićima kod Arilja. Završila je Ekonomski fakultet u Beogradu. Kao laureat 42. Limskih večeri poezije objavila je zbirku pesama “Miris zemlje” (Dom kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj, 2014.), a kao pobednik 22. Poetskog konkursa „Desanka Maksimović“ zbirku “Celulozni rokenrol” (SKZ i Valjevska gimnazija, Valjevo, 2015). Zastupljena je u pesničkim zbornicima, učestvovala na čitanjima poezije u Beogradu. Njenu treću zbirku pesama pod nazivom “Moja mama zna šta se dešava u gradovima” objavila je izdavačka kuća „PPM Enklava“.
IGOR BOROZAN (Stolac, 1977) je bosanskohercegovački akademski kipar. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi. Radi kao likovni pedagog u Mostaru i Stocu. Bijeli bor je njegova prva objavljena knjiga.
Za dva ću sata umrijeti. Kosa oprana kamilicom, bijela kao snijeg, pomiješat će se s prašinom s utabanog puta i posivjeti. Zapamtio je otiske stopala, od broja osamnaest do trideset šest, razbijene dijelove tijela i blatnjave prste, a uskoro će zapamtiti cijelo moje tijelo, dugačko jedan metar i šezdeset centimetara. Suha zemlja upit će moj DNK i neće dati da me isperu ni kiše ni snjegovi. Uvijek ću ostati malo ispod površine, možda iz mene naraste trava. Šljive su prezrele. Uhvatim jednu i povučem. Osjetim ljubičasti pljusak. Na haljini ostavlja smeđe mrlje. Grudi su ostale čiste. Tamo će se raširiti ona koja će od svjetlocrvene prijeći u crnu kad me ostave položenu na najlon u improviziranoj mrtvačnici. Tu neću biti sama. Na glavi će mi biti hladna kruna od modrih prstiju. Kad bih mogla tada udahnuti, znala bih kako je rezak miris odstajale smrti. Ali, fotograf će znati. Približit će se i otkriti moje tijelo i lice umotano u srebrnu foliju. Koža i usne bit će plave, kao oči sada. Nagnut će se, pogledati me kroz objektiv, i napraviti moju posljednju fotografiju. Oči će mi biti zatvorene, ispod nosa stvrdnuti, crni trag. Svoje će lice obrisati rukavom košulje, plavo-bijele pruge upit će suze i znoj. Postat ću dio njegove jezive arhive. Za jedan sat će se niz šumu, kao kamena lavina, sručiti silina zdravih, muških tijela. Jedan od njih će mi željeznim prstom pokazati da stanem treća u redu. U njemu ću biti najniža. Crne glave na visokim tijelima s moje obje strane okrenut će se prema meni, kao cvijeće prema suncu. Onaj iz čije će vatrene kiše jedna iskra pogoditi moje grudi nosit će kapu nakrivo. Stat će ispod babine jabuke. Dijelit će nas samo niska, bodljikava ograda. Oslonit će se nogom na drvenu klupu, u hladovini. Na mjesto za odmor. Neće znati da ga iza niskog prozora, točno između dvije vreće s pijeskom gleda jedno zeleno oko. Kad padnem ja, past će i on. Njega će kući odnijeti snažne bratove ruke, crne od sunca, a mene bijele, još dječačke, ruke moga brata. I paradajzi su prezreli, gnječimo ih cijeli dan i ubacujemo u vrući kotao iz kojeg, kao iz vulkana, prska crveni sos. Pada po prorijeđenoj travi, a bube i mravi bježe kao od požara. Na stolu su oprane, suhe tegle od marmelade. Kad ih napunimo i složimo, začut ćemo jeku nepoznatih glasova. Tad će mi se tijelo malo skupiti, disanje ubrzati, a krv strelovito jurnuti žilama. Tri crvena, staklena reda, ulegnuta od težine, dugo će stajati netaknuta. Pjenušava kisela voda slijeva se po mekanom narančastom talogu. Prstima razmažem površinu i kratko obojim izvor. Oko njega su tople lokve sa zelenim rubovima. Stopala rashladim ispod stršeće cijevi i napunim plastične boce. Asfalt je užaren i pust. Bijela linija izbrisana. Šuma duboka i mračna, još uvijek mirna. Kad je kasnije budu gledali s one strane Bosne, bit će u plamenu, a pepeljasti komadići drveća padat će na naše krovove. Nestat će sva ptičja gnijezda. Pruga je obrasla avdikom, šine zahrđale. Izujem se i prošećem, kao po gredi. Ne izdržim dugo, prži me vruće željezo. Navučem papuče i osjetim ugodu tople gume. Uberem sitne kupine i sve ih odjednom stavim u usta. Grlom mi poteče slatkokiseli krvavi sok. Ruke obrišem o haljinu. Sjednem na bijeli, pružni kamen ispred Ferizove kuće. Tamo se odmaraju dvije sive mačke. Mršava im tijela dišu sporo. Prozori su zastrti nekad bijelom, tvrdom plahtom, vrata zatvorena. Staklo je napuklo dijagonalno, spojeno smeđom ljepljivom trakom. Iz kišom razgrađenih betonskih okvira provirili žuti maslačci. Suho kukuruzište iza kuće ne šušti. Na crnom kabelu dalekovoda, iznad stoga sijena poredale se vrane, blistavocrne. Kad polete i rašire velika krila, začut će se škljocanje potrošene brave. Tamnoputi muškarac, spuštena nosa, sa šeširom na glavi pogledom će dati znak na koji će iz zasjede, kao u dječjoj igri iz rupa, ormara, ispod stolova iskočiti hitre noge. Cigančice za gledanje rasut će se po podu, pregazit će ih snažno stegnute čizme. Mačke će se uspeti na visoki orah. Stabljike kukuruza popadat će, jedna po jedna. Groblje na brežuljku mi je za leđima, kad se gleda s planine, izgleda kao lopta s gusto zbijenim točkama. Mene neće tamo pokopati. Cijeli će dan dva vojnika u njegovu podnožju, u skrivenom, sjenom zastrtom dijelu, kopati duboke rupe. Iz njih će se izmigoljiti gliste i crvi i potražiti novo utočište. Moja je zadnja u nizu. S mene neće skinuti foliju. Nosit ću je umjesto svečane haljine. Kad me u drvenom kovčegu budu spuštali u zemlju, oko mene će stajati tek nekoliko pari umornih nogu. Buketi divljeg cvijeća učas će se smežurati i poleći po vrućoj zemlji. Šuma će se ugasiti, još će se samo ponegdje vidjeti blijedi uvojci dima. S vremenom će bijela slova na drvenom križu olabavjeti, čavli zahrđati. Rahla zemlja će se uleći, a po njoj će se umjesto kamene ploče stvrdnuti raznobojni vosak. Sad… sad su mi oči vlažne. Majka je mutna, a on je već nakrivio kapu.
MAGDALENA BLAŽEVIĆ (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.
Na ulici, među ljudima, našlo se pile. Niko se nije pitao odakle je došlo niti šta tu radi. Od svih koji su tuda prolazili samo je jedna devojčica na njega obratila pažnju. Iz najbolje namere potrčala je ka piletu, ni sama ne znajući zašto ono beži od nje, terajući ga na kolovoz. Pile je uspelo da pobegne i sakrije se na pijaci gde ga je ulovio jedan seljak, zavrnuo mu je vrat i prodao kao sveže meso.
DEVOJKA JE LJUTA
Prošlo je već dve nedelje otkako joj je frizer, iz nepoznatih razloga, otkazao termin. Bila je na ivici nerava i nije znala šta da radi sa svojom kosom. Isprobala je sve moguće stilove pred svojim ogledalom, a njen bes je shodno tome rastao. Rešila je da potraži drugog frizera i u tome uspela. U zakazano vreme našla se u frizerskom salonu prekoputa Čuburskog parka. Unutra nije bilo gužve tako da je odmah sela na stolicu za šišanje ne čekajući na red. Kada se vratila kući, odmah po ulasku u svoj stan pogledala se u ogledalu i sva zadovoljna novom frizurom primetila jednu sedu dlaku više čela.
MUZIKA NI ZA KOGA
Uglavnom je radio od kuće, snimajući sam svoju muziku. Do kasno u noć vršio je ispravke u notnim sveskama i usavršavao svoje veštine na gitari. Niko nije znao za njega, niti su se ljudi pitali odakle dopiru ti divni zvuci. Pride, živeo je sam sa svojim mnogobrojnim tonskim zapisima. Kad god bi završio jednu pesmu odmah bi nastavio, do jutra. I upravo u jednoj takvoj situaciji, jedne padavinama obeležene ponoći, nije primetio kako mu prokišnjava krov. Kap po kap i polako ali sigurno vrhovi njegovih prstiju postali su mokri, što je on primetio tek kada ga je udarila struja. Više niko nije čuo njegovu muziku, a još manje je bilo onih koji su se pitali ko je bio čovek sa gitarom.
STORNO
Almin status u preduzeću u kojem je radila je do daljeg zamrznut, a ona je na odsustvu. Rečeno joj je da će je zvati kada se situacija normalizuje, ali joj nije rečeno koja situacija. Imajući sve to u vidu, i našavši se u nebranom grožđu, Alma je počela sve svoje vreme da provodi kod kuće, većma sedalno. Vremenom se odvikla od čekanja na poziv iz preduzeća i povratak na posao, sasvim se zapustila i počela da živi u neredu i prljavštini, prestala je da izlazi, a prijateljice zamenila televizijom. Ali Alminom novom načinu života došao je kraj kada je jednom prilikom zazvonio telefon i kada je razgovarala sa referentom kadrovskog odeljenja njenog preduzeća koji ju je obavestio da od sutra nastavlja da radi. Nakon kraćeg „zemljo otvori se” momenta, Alma je prekinula vezu, osvrnula se po dnevnoj sobi osećajući kao da će sutra svi u kancelariji saznati u kakvu joj se deponiju život pretvorio.
SAVIJANJE KONCA
Svemu dođe kraj, pa čak i ono za šta je Časlav mislio da treba da traje večno, trajalo je, ali samo u sećanjima njegovih vršnjaka i u pamćenju generacija koje tek treba da dođu. No, kada se sve te pojave vredne večnosti steknu u jednoj tački, tada Časlav shvati da su neke stvari, za njega, preveliki zalogaj. A toliko je obećavao. U početku je učio muziku, zatim u pubertetu slikarstvo, čak se jednom prilikom okušao i u skulpturi. Međutim, svaki put kada je razmišljao o svojoj budućnosti u bilo kojoj od tih delatnosti, uvek bi nešto nedostajalo – njegov trag. Zato je i odustao od svega čega se latio, iz straha da neće imati šta da kaže. Stoga je na kraju upisao fakultet i sada savija konac radeći posao koji ne interesuje ni njega ni druge.
ANTERIORA
Sve joj nedostaje. Njena četka za kosu, fen i letnje cipele. Iako su to stvari do kojih se lako dolazi, njoj su nedostupne. Čak joj nedostaju i pseća govna na ulazu njene zgrade, oronula fasada koja slabo odoleva zubu vremena. Kada bi bila u zavadi sa svetom oko bilo čega, ma i najmanje sitnice, uvek je na kraju shvatala da su sve to spoljne stvari. Ali, s druge strane, čim bi se pomirila sa datim stanjem, te trice i kučine počele bi opet da joj nedostaju. Nije mogla da nađe mira u tom začaranom krugu. Svako godišnje doba pretvorilo se u čekaonicu za ono godišnje doba koje tek treba da nastupi, a ona kao da se ničim nije mogla zadovoljiti osim sitnim stvarima koje su joj ulivale lažnu nadu da će, čak i ako ne uradi ništa, nešto dobro i novo da joj se desi. Sve joj nedostaje, ali tu gde je sada, dva metra pod zemljom, ništa joj ne fali.
PREZRENI PAREZANOVIĆ
Kao da se sve urotilo protiv njega tog dana. Od izlaska iz zgrade do povratka sa posla svi su ga gledali popreko, a Parezanović je svoj pogled prikovao za zemlju. Očajan i sam, bez igde ikoga počeo je da smišlja izlaz iz takve nemile situacije. I u jednom mračnom hercu sinula mu je misao da digne ruku na sebe. Uzeo je podeblji kanap, vezao omču i kanap okačio o luster. Omču je stavio oko vrata i u trenu se otisnuo od stolice na kojoj je stajao. Nije umro odmah, čvor na omči nije slomio pršljen tako da je Parezanović počeo da se klati i guši. Nekoliko dana kasnije, pokojnika je našao nastojnik, kao i Parezanovićevu poslednju poruku ispisanu na parčetu papira: „Ne gledaj obešenog čoveka ispod oka.”
***
MARKO VIGNJEVIĆ rođen je 1978. u Beogradu gde i danas živi i radi. Pisanjem beletristike počinje da se bavi sredinom 2005. Njegovo prvo delo Premijera (Ciklus br. 1) jedno je od osvajača elektronskog konkursa Zavetine, 2009. godine i deponovano je u elektronskom katalogu Narodne biblioteke Srbije. Iste godine piše svoju prvu vinjetu Pisanja paćenika koju tada prevodi na engleski, a samo delo biva prihvaćeno od izdavača Blek lif pablišing iz Mensfilda u Velikoj Britaniji i biva deponovano u Britanskoj biblioteci. Od tada objavljuje još pet knjiga kod različitih izdavača.
_______________________________________________
o zborniku: Pred vama nije zbirka poezije, zbirka priča, roman, drama ili knjiga eseja. Pred vama je literarni kuršlus nastao u vreme izolacije izazvane pandemijom virusa korona. Bez želje da impliciramo da je ovo vreme bilo posebno plodonosno, kako su to mnogi koji se pisanjem ne bave pomislili, uputili smo poziv pesnicima, proznim piscima, kritičarima i esejistima i pitali ih da li nešto pišu u svojim izolativnim danima. Oni koji su se ovom pozivu odazvali ne samo što su pisali već su pažljivo slušali muk savremenosti koja im je škripala po zatvorenim prozorima. Nismo potraživali posebne literarne rodove, nismo razgovarali o dužini teksta, niti o tematici koja će biti zastupljena. Želeli smo, koliko je to moguće, da uhvatimo za rep jedan trenutak koji će nas brzo napustiti. Pred vama je, dakle, knjiga trenutka. Neretko neurotičnog, emotivnog, bezglavog i silovitog trenutka. I iako je univerzalnost nešto što tražimo u književnosti, verujemo da je savremenost ove knjige ono što će već sutra postati vaša čitalačka univerzalna vrednost. – Ana Marija Grbić
čovjek-časopis 