ONO ŠTO OSTANE KADA SKUPIMO SVE KRHOTINE
Nisi znao – veliš
lijepo – govorim.
Sjedim ti na glavi
popela sam ti se na čelo
sjajim ko petrokraka ekstraktirana iz jugoslavenskog sjećanja
lijepog osjećaja, najljepšeg momenta u životu mrtvog druga Tita.
Vuk iz tirkiznog sjećanja plaši sanjače
the dreamer is still asleep
a sad odjebi govorim. Kidam fotografije na kojima smo
izgledali sretni i bacam ih kroz prozor.
Vitrina je pala, pale su knjige, grickalica za nokte, škare i kirurški nož.
Nisam trepnula, samo sam pogledala prema dolje.
Nemoj se ljutiti jer nemam namjeru da se ispričam – govoriš.
Ulazimo u auto, cesta je jedino obećanje koje nećemo iznevjeriti.
Lijepo je biti vozač na mjesto našeg rastanka,
aerodromi su za nas točke poništavanja,
Mjesta na kojima bez zadrške trpamo
zaborav u kufere i namjerno ih ostavljamo tamo.
Na dražbama u Frankfurtu uvijek nekog
strašno razljute, znam koliko te to veseli – govorim.
Vozimo se, odsutno slušajući pjesme o ljudima koje ljubav razdvaja.
Cesta je provalija koja odbija spojiti dvije pustinje.
Volim tvoj profil na tvom suvozačevom sjedalu
pretvaram se da ne vidim kako ti se čeli mršti,
ne volim te
nisi me nikada volio
ne voliš me
nikad te nisam ni voljela
Cesta je jedino obećanje koje nećemo iznevjeriti.
***
REPRODUKCIJA SJEĆANJA
Toliko sam se trudila da te ne zaboravim, da sam dizajnirala nepogrešivo sjećanje na tebe,
precrtala tvoj lik, učinila kult, ne ličiš više na samu sebe.
Posve je nemoguće odrediti koja ti je bila prije,
samo znam da ni jedna nije tu.
Posežeš za sjećanjem kao mladi Clint za pištoljem,
ne da bi ikoga ubila, samo kako bi reproducirala radnju,
dobila podražaj, osjetila se živom, pročistila oči.
I kada suze poteknu kroz nos toliko da ga moraš obrisati,
podsjetiš se na sebe u vrtićkoj dobi i bude ti neugodno,
pred Velebitom na kojeg u vožnji bespomoćno gledaš.
Oduzimamo bol i množimo ga u jestive dijelove.
Osjećaj je nalik onom na gutanje tablete bez vode.
Kao u američkim filmovima, sve što je, to nije.
***
MOJA
Želim da si sretan svaki put kad pogledaš kroz prozor,
u more vremena koje protiče i koje ne možeš da vratiš.
Želim ti da star i sretan plivaš u majčinoj vodi,
zagrljen u sebe,
zagrljen od svemira koji je zaboravio,
tko si bio i što si radio.
Otvorene oči,
ruke trbuha da je njima zoveš,
neka tiše plače.
Želim ti daleku kuću u vremenu koje neće proći,
kada se netko sjeti krvi koja ostala je za tobom.
Struganje metala po tkivu utrobe majke koja te previše voljela,
oca kojem si smetao,
užasima koje si prošao da bi postao užas sam.
Ukleti brod koji diže uteg od stakla, koje ne zna za osjećaj.
Ti ne možeš shvatiti
čavle u vodi,
cimet u zimskom kaputu,
sendvič bez sastojaka.
Topli dan koji mi kaže
bježi
sad il nikad a ja padam.
_______________________________________________________________________
LJUBA LOZANČIĆ (1984, Livno; Zagreb) do sada je objavila dvije zbirke poezije; „A što je s ljudima“ (Mlinarec i Plavić, 2005.) i „Slavlje na pučini“ (Algoritam, 2007.) koja je proglašena najboljom na natječaju Na vrh jezika, za 2005./06. godinu. Poeziju i kratke priče objavljivala je u književnim časopisima Zarez, Vijenac, Quorum, Libra Libera, Fantom slobode, Knjigomat i drugdje.
čovjek-časopis 