Moj otac je bio prvi pravi pisac koga sam upoznao u životu. I danas ga se sjećam na isti način: kako sjedi pognut nad starom pisaćom mašinom, sa smrdljivom „moravom“ u ustima i prekucava neke od mnogih tužbi, žalbi ili molbi. Uporno ih je pisao i slao na razne adrese ove ili one vlasti, ove ili one države. Kod nas se vlasti i države periodično smjenjuju, ali nepravde uvijek ostaju iste.
Otac je imao nezgodan običaj da tekst prvo koncipira na papirićima koje je ostavljao svuda po stanu i koje niko osim njega nije smio da pipne. Na kauču u dnevnoj sobi, na trpezarijskom stolu, na televizoru, veš – mašini ili na isključenoj ringli električnog šporeta; nema mjesta gdje nije bilo tih raznobojnih listića ispisanih sitnim i nečitkim rukopisom. Katastrofe su počinjale kada neki od njih nestane. Otac bi tada bijesno psovao, onda je nervozno hodao od sobe do sobe, po sto puta prevrćući sve svoje zabilješke i praveći tako samo još veći nered. Na kraju bi se, kad ne nađe dio koji nedostaje, poput nekog derišta nadurio i odbijao da razgovara sa bilo kim. Mogli ste ga nešto upitati ili mu neznamšta reći, on je ostajao nijem i gluv na sve oko sebe. Ovo njegovo durenje nekad je znalo i predugo trajati, ali uvijek se završavalo na isti način: tako što bi dograbio kaput iz plakara u hodniku, natukao šešir na glavu i bez riječi izašao iz stana. U jednu od rijetkih, usamljeničkih šetnji. Kada se vrati, s ponovo otkrivenom moći govora, ponašao bi se kao da se ništa nije ni desilo.
On nikada nije imao svoj radni kabinet ili radni sto. Kada je prekucavao tekst, zatvarao se u spavaću sobu, sjedao na rub bračnog kreveta, a pisaću mašinu je postavljao na malenu hoklicu koju bi privukao sebi i opkoračio je nogama. Danima ne bi izlazio odande. Iz sobe se mogao čuti samo jednolični zvuk lupkanja tipki starog pisaćeg stroja. Tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa. Ponekad bi iritirajuću melodiju prekidale kratke pauze ispunjene prijatnom tišinom. Tada je mjenjao papir u valjku, namotavao pantljiku ili ustajao da protegne utrnule noge. A nekad bi se, uz nagli prekid kucanja, iz sobe znalo začuti:
„Jebem li ti sunce žarko!“
Ova njegova omiljena psovka mogla je značiti samo jedno: neka od tipki sa slovima se zaglavila. Uvijek kad se to desi, jedna za drugom, zaglavile bi se i sve ostale, a na papiru bi ostala samo gomila ikseva. Otac nikad nije gledao u tastaturu ili u papir dok kuca, nego je čitao iz zabilješki koje bi gurnuo pod jedan rub mašine. Tako da je ove zastoje primjećivao kad već bude prekasno. Tada je mogao jedino duboko da uzdahne, izvuče neupotrebljiv papir iz valjka i baci ga u smeće. Onda je, s beskrajnim strpljenjem odglavljivao jednu po jednu tipku. Kada završi taj mučni i dosadni posao, podmazivao je cijeli mehanizam pisaćeg stroja mašinskim uljem, pa ga brisao četkicama i krpicama koje je čuvao u malenoj kutiji što je mirisala na tintu. Tek nakon toga uvlačio je novi papir u valjak i počinjao sve iz početka.
Dok je pisao za njega nisu postojali ni san, ni hrana, ni odmor. Budio se prvi, već od ranog jutra nešto zapisujući. Ponekad, kasno noću, znalo bi se desiti da ga zateknem kako drijema za trpezarijskim stolom, glave oslonjene nad neku od onih debelih enciklopedija koje je uvijek držao pri ruci. Prodrmusao bih ga, a on se trzao naglo i zbunjeno.
„Spavaš li ti ikad, pobogu?“ – pitao bih ga.
A on bi, čim se malo povrati, odgovarao uglavnom na isti način:
„Samo da još ovo završim.“
I nastavljao da piše, što je meni bio znak da se izgubim. Kasnije, po tragu svjetlosti koji je ulazio u moju sobu, saznavao sam da je još dugo ostajao budan.
Jeo je stojeći. Uzeo bi tanjir u jednu, kašiku u drugu ruku i na brzinu nabacao u usta to što ima. Kafu je ispijao u jednom gutljaju, bez obzira da li je hladna ili vrela. I kad je nešto govorio znalo se desiti da zastane usred rečenice kako bi zabilježio misao koja mu je poput dosadne muhe zujala po glavi.
Majka i ja smo već navikli na ovakvo njegovo ponašanje. Samo, nekad bi se znalo desiti da do nas navrati neko ko nije imao pojma da je otac usred svoje kreativne faze. U takvim situacijama nije bila rijetka stvar da on ljudima zalupi vrata pred nosom ili da ih izbaci iz stana. To je opasno smanjilo ionako uzak krug prijatelja koje je imao oko sebe.
Od kad znam za sebe, pamtim da je otac neprestano bio u nekim sporovima sa nevidljivim silama vlasti koje upravljaju našim životima. Isto tako, sve dokle moje varljivo sjećanje dopire, znam da su postojali rokovi do kojih je određeni tekst trebao biti gotov i poslan tamo gdje je namijenjen. I nikad, ali bez izuzetka, jednostavno nikad – otac nije stizao da završi na vrijeme. A što je period do isteka roka bivao kraći, to je on postajao sve nervozniji. Tada je bio u stanju da se posvađa i zbog najobičnije gluposti. Bilo je dovoljno reći nešto što bi on pogrešno protumačio. Ili se uopšte ne bi ni trudio da tumači. Nekad čak ni toliko. Nekad mu je i naše ćutanje bilo odličan povod da ospe bujicu psovki. On je bio u stanju da se posvađa čak i zbog toga što niko ne želi da se svađa sa njim. Kad dođe do toga, a dolazilo je uvijek sa preciznošću najavljene oluje, ja sam koristio svaki izgovor da negdje isparim. Majka, međutim, nije bila naviknuta da bilo gdje odlazi sama. Vezala je samu sebe ulogom domaćice i čuvara ognjišta, tako da je bila prosto osuđena da trpi sve njegove hirove. Sam Bog zna koliko je to bila strpljiva žena, ali otac je vrijedno radio na iskušavanju njenih granica. A kad se jednom odlomi lavina, u tren oka naše toplo porodično gnijezdo pretvaralo se u ratnu zonu. Prštale su psovke i uvrede, rikošeti najgorih osuda su se odbijali od zidove i zvonili stubištem naše zgrade. A onda, iznenada, bez povoda, sve bi utihnulo. I niko više ni sa kim ne bi progovorio ni riječ. Bilo je to samo varljivo primirje ispod kojeg je bijesnio samo podmukliji rat. U tim periodima, ja sam služio kao neka vrsta kurira koji je prenosio poruke između oca i majke. Obično bi to bilo kad majka servira ručak ili večeru. Tada bi me zovnula i rekla:
„Idi kaži onom da je jelo na stolu.“
Otac je tada postajao – onaj, najgore od svih pogrdnih imena koje mu je mogla dati. Pa čak i takvom bezličnom nije mu mogla dozvoliti da crkne od gladi. Ja sam onda odlazio u spavaću sobu i zaticao ga uvijek u istom položaju: poderana zastava dima oko njega, patrljak cigarete među zubima s kojeg visi pepeo. I kad bih mu rekao šta imam, on bi obično odmahnuo rukom i rekao:
„Ne mogu sad, vidiš da radim.“
Nekad ne bi rekao ništa i ja sam, naivno, ponavljao svoju mantru da je jelo servirano. On je tada, ne dižući pogleda, progovarao glasom toliko hladnim da je mogao ubiti svojom hladnoćom:
„Čuo sam te i prvi put.“
A nekad, prije nego što bilo šta kažem, posmatrao sam ga. I bio sam siguran da on uopšte nije svjestan mog prisustva u sobi. Mogao sam satima tako stajati i mislim da me on ne bi ni primjetio. Njegov pogled bio je hipnotisan, kao da ničeg osim te pisaće mašine ispred njega, nije više bilo na ovom svijetu.
__________________________________________________________________________
STEVO GRABOVAC rođen je 9. novembra 1978. u Slavonskom Brodu. Odrastao je i završio srednju školu u Bosanskom Brodu. Studirao je na Tehnološkom fakultetu u Banjaluci. Objavio je zbirku pjesama „Stanica nepostojećih vozova“ 2007. godine. Njegov prvi roman „Mulat albino komarac“ (2019) završio je u najužem izboru za NIN-ovu nagradu. Živi i radi u Banjaluci.
čovjek-časopis 