***
Sa vidikovca
vidim groblje
onda grad.
U njemu
ne raspoznajem
ništa
osim crkve.
Ona se ističe
za sve (naše) pare
Djevojčica pored mene
pokazuje na spomenike:
„Vidi, puno stvari,
tamo se kriju ljudi!“
Savršeno mjesto
za igru žmurke
jednom se sakriješ i
više te nikada ne pronađu.
Grad neće ni primijetiti
3…2…1
Polazim.
***
Svi jezici su most koji razdvaja
Jezik grebe vazduh, desni krvare
Čuje se samo škripa vokalnih pokušaja
Vratne žile izlaze dok izgovaram pravu riječ
I bojim se da nije vrijedna toga
***
TARABA
Između jutarnje kafe
i večernjeg kuvanog vina
krčkam mozak
na niskim stepenima egzistencije
Um je vodeni dušek
udobno funkcionalan
samo ne skači previše po njemu
Oko mene notifikacije umjesto lica
Ja sam im ništa
i ništa su mi
Još jedan usputni lajk
sujetnim očima pregledan story
Insta pseudonim umjesto imena
uče me da svaka riječ počinje
tarabom
Još jedan profil
zaboravljene društvene mreže
Na ličnoj karti piše
9 ljudi liči na tebe
klon, kalup, klovn
#K**ac
***
Zasadio je voćnjak
Sto stabala pomorandži
Kaže da bi mi se dopalo
Čini mu se već miriše
čitava kuća
na kožu, na utrobu
narandžaste boje
U ormanima vise vrećice
i u njima narendana kora
da zamirišu kaputi
Tvrdi da sam umjetnica,
a umjetnici vole voće
Narandže su poetične
Obećava da ćemo piti čaj
i jesti biskvite od pomorandže
na tremu, u suton
On me konačno poznaje
Samo da se vratim, sada zna
Obojiće mi čitav svijet u narandžasto
Kažem –
Ja oduvijek
najviše na svijetu
zbog boje, ukusa i mirisa
i iz sto nekih vitaminskih razloga
mrzim pomorandže.
_______________________________________________________________________
MILENA RADEVIĆ rođena je u Podgorici 1998. godine, studentkinja je Francuskog jezika i književnosti u Nikšiću. Članica je književne grupe Forum mladih pisaca u čijih pet zbornika možete čitati njenu poeziju. Pjesme su joj objavljene i u Rukopisima 43, prevedene na njemački i uvrštene u antologiju konkursa „Vrijeme (bez) utopije“. Dobitnica je treće nagrade na konkursu 50. Ratkovićeve večeri poezije, 2020. godine.
čovjek-časopis 