KRAVA
,,Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj (Zemlji) nered činiti i krv proljevati?”- Kur’an
Mrak. Najljepše je ovako. Samo se čuje još pokoji glas koji niko neće poslušati. Niko se neće okrenuti da bi vidio šta taj glas znači. Glas koji udiše bol čekajući da završi. No ipak je bolje ovako, bez svjetlosti. Bolje je ne gledati vlastite rane, tako ih se lakše podnese.
Škripanje vrata. Ne pomijeram se, krv mi je sleđena. Sitni stručak svjetlosti pretvara se u plamen koji mi muti pogled. Njegovi koraci se primiču. Drhtim – ako pođem, znam da nema povratka. Čuju se lanci, vrisak, uzaludni vapaji upomoć, uzaludno otimanje. Na trenutak osjećam olakšanje. Još ću udisati zrak. Još ću gutati ustajalu vodu i osjećati miris suhe trave. Opet se čuju lanci. Ovoga puta zvuk se prekide udarcem o krhko, izmučeno tijelo. Još jedan vrisak. Opire se, no ipak ga odvedoše. Čekam da zatvore vrata, da me opet zapahne osjećaj spokoja znajući da postoji nada. No svjetlost još dopire, bol mi još prožima oči. Čuju se riječi, jezik kojeg ne mogu razumjeti. Strah mi struji kroz kosti. Bol u vratu. Lanci opet škripe, ovoga puta glasnije. Ovoga puta ih osjećam na sebi. Opirem se, no jači su od mene. Stežu mi gušu, teško dišem. Vuku me negdje na svjetlo. Oči me peku. Zatvaram ih. Pratim put kojim me vode. Sve što idemo dalje, sve me više vuku. Vrat mi stežu sve jače. Bol postaje nepodnošljiv, jedva dišem. Boreći se za zrak otvaram oči. Mnogo nas je – više nego što sam slutila. Stoje na traci polahko se pomijerajući naprijed. Ne vidim gdje se traka završava. Osjećam isti onaj miris kao kad su me odvojili od uprave. No tada sam mogla čuti slabašni vrisak mladunčeta kojeg više nikada neću vidjeti. Gusta, ljepljiva tečnost još je topla na podu. Krv, miris krvi. Bojim se boli. Krv donosi bol.
Dovode me do uskog prolaza i stajem na traku. Tlo ispod mene se pomijera. Vrisci. Tek što nas postade manje, guraju me i dovode još. Tlo me vuče prema kraju kojeg ne vidim. Osjećam strah onih oko mene, a još veći u mojim kostima. Tresem se – kraj je blizu. Oči mi se vlaže, nježne kapljice mi se slijevaju niz lice. Kapi vode kakve još nikada nisam osjetila. Hvataju me za glavu i postavljaju vrat na hladnu plohu. Čujem škripanje iznad mene, no ne mogu se okrenuti. Osjećam snažnu bol u gornjem dijelu vrata. Za trenutak mi bol prožima cijeli vrat i postaje nepodnošljiv. Ne dišem. Ispred mene svjetlo, ali ne ono što prži oči i tjera ih da se sklope. Nežno, blago svjetlo kakvo do sada još nisam vidjela. A malo sam svjetlosti vidjela.
HADŽERA DUHARKIĆ (2003, Kiseljak, BiH)
promocija Rukopisa 43 održat će se u Pančevu 11. i 12.9.2020. https://www.facebook.com/events/650330549215666/
čovjek-časopis 