GLAD
selo je bilo njen dom
tako je mirisao i zrak
već izdaleka ga je mogla nanjušiti
djevojčica je obožavala mačke
provlačila ruku kroz njihova
svilena krzna
dijelila s njima posljednje kapi mlijeka
a one strpljivo lizale tanjure
i zahvalno prele
često je provodila dane kopajući po gnoju
i tražila crve susjedu za mamac
stajala satima kraj njega
da dobije obećanu ribu koju je majka
sušila za Božić
dvorišta je poznavala kao svoj džep
preko njih trčala brzo kao zec
bježeći od gladi koja ju slijedila u stopu,
udarala u želudac, ostavljajući je bez daha
nadvila nad njom i njenom obitelji
kao onaj tamni oblak koji bi
nagovijestio nevrijeme
takva glad nije smiješna ni vesela
majka je zbog nje svake zime prodavala
hren u Zagrebu bogatim gospođama
držala noge u kartonskim kutijama
i spavala na željezničkom kolodvoru
dok sve ne proda
Bog joj je najzad trebao povjerovati
stalno mu se jadala
on je očito već star i nagluh
pomislio da su njene nade još mlade i naivne
nije ni čudo kad živi gore u oblacima
gdje je život mekan i tih
dolje je sve tvrdo i nisko
majka joj je govorila da neće uvijek biti gladna
da ima mnogo vrsta gladi
i da je puno gore kad je srce gladno
da jednom kad zaspiš bez snova i
kosti postanu šuplje poput ptičjih
možeš lakše odletjeti tamo
gdje ćeš se samo izležavati punog trbuha
i sa travkom među zubima buljiti u nebo
***
DOMOVINA
u to vrijeme sam počela pisati poeziju
i htjela to učiniti kako treba
pa sam ti govorila zanesena
o brezama, o njihovim nježnim krošnjama
i granama koje vjetar povija na sve strane
a ti si govorio o politici, psovao svima mater i
političarima i tajkunima koji su izdali
naše dobre ljude, prodali nas za bagatelu
stranim bankama i besramnim bogatašima
govorila sam ti kako je prekrasno procvjetala
naša ruža i njen slatkasti miris dopire kroz prozor
kad ga otvorim i udahnem punim plućima
ti si govorio o ratu, uzaludnom i krvavom
u kojem su poginuli naivni ljudi
misleći da rade nešto za budućnost svoje djece
zapravo su ginuli za beskičmenjake
koji sada na krilima demokracije
lete prema povlaštenim mirovinama
pričala sam ti o rijekama, kako su brze i čiste
nose granje i lišće i one male šarene patkice
koje samo puštaju da ih nose, ne pokrećući noge
ti meni kako te ne razumijem, kako lebdim u oblacima
a ti si umoran od laži kojima nas bombardiraju
u zemlji u kojoj su nestale sve iluzije
zatrovanoj korupcijom i kriminalom, a onda si naglo
zašutio zabrinut što će biti sa svima nama, što će naš sin
rekla sam ti da nisam u oblacima, da dobro znam što mi govoriš
da ti samo želim pružiti utjehu, da stalno držim obje ruke iznad
naših glava u pokušaju da nas zaštitim,
u želji da nas sačuvam što dulje na površini
prije nego zemlja popuca i rastvori se,
prije nego što nas sve zajedno proguta
naša domovina
_________________________________________________________________________
SANJA DOMENUŠ rođena je 1966. u Sisku. Poeziju, haiku poeziju i kratku prozu piše od 2017. godine. Radovi su joj u kratkom roku prepoznati, pohvaljivani i nagrađivani. Pjesme su joj objavljene u časopisima Riječi, NST, Alternator, Iris te u raznim zbornicima: u Mariboru (gdje je nastupala na festivalu erotske poezije i međunarodne poezije), u Bedekovčini, Solinu, Ivanić-Gradu, Dugom Selu i dr. Godine 2019 osvojila je prvo mjesto na 4. medunarodnom natječaju u Bugarskoj u konkurenciji više stotina autora i objavila svoju prvu knjigu poezije pod naslovom Djevojčica koja je jela kamenje.
čovjek-časopis 