OD ČEGA SAM
Događajima koje najjasnije pamtim
nisam svjedočila.
Od njenih sam bosih nogu,
ljeto, sedamdeset i treća.
Ona ima devet,
a ispod bolničkog prozora
stoji njena sestra
u zajedničkim, jedinim sandalama
(sad ne razgovaraju).
Od njegovih sam
mekanih crnih uvojaka
pod hladnim čelikom britve
pred vojsku, sedamdeset i pete
To mu je bilo prvi put
da ide daleko od kuće.
Kosa mu odavno spava.
Od beskrajno dugih i hladnih
bosanskih zimskih noći
pod teškim vunenim jorganima
kad su se sašaptavali,
sitni i blistavih tamnih očiju
mali crnokosi
sad tužni odrasli ljudi.
Od svojih
usamljenih rođendana
njihovih teških dječijih tuga,
svih onih
dugih sunčanih
dana od tišine.
***
SKAČE SE SVAKODNEVNO
/Jeste li imali slušne ili vidne halucinacije?/
Crne se krovovi nebodera
na kojima odmaraju krupne vrane
što pamte lica.
Pokušavam reći:
Ne čujem te od ptica,
od ptica te ne čujem.
Ptice i samoubice
od vremena su istovremeno
nervozni i bolesni.
Stvaraju žamor.
Ti misliš: Jednom se skače!
Skoči se svaki put
kad se prelazi most,
pogleda dolje sa četrnaestog,
sa sedmog.
Skače se svakodnevno.
Otud taj umor u kostima,
u svakoj
najsitnijoj pori.
Od vječnog je,
od stalnog je,
propadanja u ponore.
“To govori tvoja depresija,
vidjećeš kako se lakše diše”.
Kaže: „Diši.
Ne smiješ zaboraviti disati,
duboko iz stomaka,
kao rijeka kad puni korito,
da se širi tijelom.
Sve će biti dobro,
ljepši će dani.. „
Od ptica,
ne čujem te od ptica.
***
SVE MOJE TAJNE SU SIGURNE
Sakrila sam ruke u džepove iza leđa
zavukla ih u kosu,
obukla duge crne rukavice,
uronila ih duboko u njedra
gdje miruju tihe,
mene nema.
Na ulici vojske
(u sobi mekan mrak).
Na ulici oči koje prijete da ogole.
Ne bojim se pogleda,
ne bojim se brzih koraka iza leđa.
Smirila sam,
sakrila ruke,
Sve moje tajne su sigurne.
***
A.
/Ti si, Helena, razočarana, sa razbijenim ogledalom u ruci/
Ljepota je nekad teret,
ožiljak ili šepanje,
grba.
Ljepota je ako ne znaš kud s njom,
kao prezrela voćka,
ako ne znaš da iza zime
uvijek dolazi proljeće.
Ne znaš, Helena,
da je uredu što sam te ostavila
na milost i nemilost
da vode ratove oko tvoje svjetlucave ljuske.
Znam da si poželjela skinuti kožu, Helena,
nadam se da si bila slobodna da kao ptica
gledaš iz perspektive iz koje su mravi,
ti što ne razumiju na zidinama.
Vidim te na Travničkoj kuli
ili Žutoj tabiji.
Svejedno koje ti je bilo ime,
vidim te svuda i stalno i mijenjaš oblik
poput čarobnice, poput prirode, Helena.
Baci ogledalo i zagledaj se u jezero,
kad mirna površina duše uzvrati
samo diši dublje.
______________________________________________________________________
ISMIHANA ČALUK rođena je u Bugojnu 1988 godine. Voli mamu, brata, mačke, poeziju, muziku, nekad čitav svijet, a nekad ni sebe sresti u ogledalu. Ne voli pričati o sebi u trećem licu i nerado, ali jako često, kasni.
čovjek-časopis 