Month: August 2020

Zanimljivo. Iz krigle koju sam ukrao u Pragu, iz krigle iz koje sam pio na litre vrhunske pive, sada pijem neku jeftinu varijantu koju sam kupio na Žabici, tom smrdljivom autobusnom kolodvoru u Rijeci. Ipak, jeftina sreća koju sam na taj način pridobio je daleko od loše sreće. Problem leži u tome što takva jeftina sreća brzo ishlapi. Ostavi nas same. Mamurne. Ostavi nas s odvratnom glavoboljom i školjkom kao damom u čijem ćemo zagrljaju provesti dan. Gledam u kriglu. Najgore od svega, to čak nije ni ta ukradena čaša iz koje sam pio svoju posljednju pivu u Pragu. Ta krigla se vjerojatno nalazi u susjednoj sobi. Možda je čak i u kuhinji, zajedno s ostalim inventarom kojeg sam si prisvojio iz svih tih silnih pubova. Tako je. Ukrao sam više krigla. Negdje oko osam njih. Od Staropramena, preko Pilsnera, Unetickoga, Branika pa sve do one od Kozela.

Lagano sam mamuran. Izgubljena je svaka volja da napustim mikrokozmos sobe u kojoj provodim većinu svojih dana, sanjareći o budućnosti koja dolazi. Valjda neće biti toliko crna kao što mi misli znaju šaptati. Sav svijet Rijeke konačno utihne. Snena atmosfera mi dopušta da utonem u san, no ne zadugo. Iz sanjarenja me izbaci stampedo deseteročlane obitelji Kineza što se nastanila iznad mene. Eto, i susjed ispod mene već šestu godinu zaredom stavlja u pogon onu prokletu štemalicu. Pij, Toni, pij. Bit će bolje.

Prva runda polako dolazi prema kraju. Još je ostala litra i pol pive od čega je samo litra pitka. Zadnjih dva deca su nešto što bi se moglo usporediti s novopečenom kurvom koja nema pojma što radi. Ali eto, draga moja posljednja pivo Praga kojoj pišem ovu žalospjev, sljedeću litru točim u tvoju čašu u nadi da će moja sjećanja posjedovati dovoljnu snagu da te pretvore u istog onog crnog kozela kojega sam pio s onim prokletim Španjolcem kojega sam navukao na hrvatski pank i Šajetu, istim onim Španjolcem s kojim sam pjevao stare komunističke pjesme tog istog dana u rane jutarnje sate, istim onim Španjolcem koji mi je pomogao da te ukradem, o posljednje pivo Praga.

Ustao sam iz udobnosti svoje neudobne stolice samo kako bih otišao do cimera po kriglu u kojoj si nedavno kraljevala. Nije ondje. U sudoperu je. Leži prekrivena ostalim smećem i ostacima lošeg ručka. Isperem je. Reda radi. I eto, dok sad točim tu jeftinu pivu, sjećanja polako dolaze natrag, kao u filmovima, uz montažu slika i dramatičnu pjesmu. Razmišljam o tome kako je nevjerojatno da me upravo male stvari najviše vesele. Posebice me veseli onaj trenutak pri točenju, kada piva dođe do određene granice pri samome vrhu i onda dopusti da se od nje pa do samog ruba čaše, uzdigne gusta pjena. Savršeno natočena. Baš kao u reklamama. Nasmijem se. Česi. Svaka im čast na tome. Svaka im čast na jebenoj pivi. Šteta što to ne pali kod Lowenbraua. Kod njega nema pjene. Netko bi rekao da kod njega nema ni pive.

Mogući mamurluk kojeg će mi ova piva darovati može me samo podsjetiti na mamurluk zadnjeg dana mog boravka u Pragu kao studenta na razmjeni. Nije bio jak, ali bio je ondje. Noć je bila jedna od boljih koje sam tamo proživio, ali jutro, ono je bilo nešto posebno. Moja majka zna reći kako je jutro uvijek pametnije od ljute večeri. Moj dragi prijatelj i glumac, Snejk, uvijek zna reći kako je mamurno jutro uvijek bolesnije od pijane večeri. Oboje su u pravu. Mislim da sam išao spavati negdje oko devet ili deset ujutro, nisam siguran. Znam da smo došli u studentski dom negdje oko šest ujutro. Nismo odmah otišli spavat. Nastavili smo pit. Nije imalo smisla da otiđem spavat kad moram čekati da proradi ured za studente. Pošto se odjavljujem, dužni su poslat čistačicu da pregleda sobu. Čista preventiva da vide ako sam što ukrao. Da sam imao nešto poštenog za ukrasti, možda bih ukrao, no prastaru posteljinu iz doba socijalizma imam i doma.

Negdje oko devet sati je proradio ured. Čekao sam da pregledaju sobu koja je patila od alkoholnog razaranja. Boce, limenke, omoti, čikovi, sve razbacano po tlu. Čistačica koja nema pojma engleski me razumije. Obećajem joj da ću sve počistiti, ali tek nakon što se naspavam. Mislim da je to bilo negdje oko deset sati. Ponovno, nisam siguran u satnicu. Nije ni bitno. Ono što je bitno je činjenica da nisam dobio sna koliko sam trebao dobiti. Odspavao sam tri sata. Iz kreveta pod tuš, iz tuša u radnu akciju spremanja kofera. Netko kuca na vrata. Čini se da ništa od mog mirnog pospremanja uz depresivnu glazbu.

Problem nije nastao kad su Španjolac (Daniel) i Poljak (Marcin) ušli u sobu. Problem je nastao u trenutku kad smo pronašli zadnju pivu u frižideru. Ta mala stvar dovoljna je da pokrene lavinu svega. Nismo jeli ništa, tek smo se probudili. Ipak, nismo mogli ostaviti posljednju pivu mog frižidera za neku drugu minutu, sat ili dan. Trebali smo je popiti ondje. Nas troje. Zajednički je podjeliti. Tri jebena mangupa na jednu pivu. Nemoguća misija. Jedna je jedva dovoljna za svakog od nas, a kamoli tek na svo troje. Naravno, popili smo je. Naravno, otišli smo po još. Naravno, mogu zahvaliti nepoznatnom nadnaravnom biću što nisam zaboravio ništa za sobom.

I eto me sada natrag u Rijeci, pet mjeseci nakon. Slušam istu onu playlistu koju sam si tamo složio da mi pomogne s pisanjem scenarija. Slušam i sjećanja se vraćaju. Polako. Mirno. Neka sjećanja su se vratila, neka nisu. Vrijeme ih je suviše izblijedilo. Kvragu, ne sjećam se niti kakvo je vrijeme bilo taj dan. Sunce ili kiša? Nemam pojma. Mislim da je bilo negdje između, kiša samo što nije počela padati, sunce samo što nije zapeklo na te zadnje lipanjske dane ljeta koje to neće biti. A sada, u Rijeci, s pivom pored sebe pokušavam zapisati sjećanja u nadi da i ona ne izblijede.

Mogu se samo nasmijati na te kratke pauze u kojima izgubim riječ kojom sam htio opisati neki događaj, na tu kratku pauzu koja ima enormnu tendenciju da sruši ovu priču kao kuću od karata, da me natjera da odustanem i stavim neku glupu seriju koja ide u pozadini dok u mislima šetam Karlovim mostom držeći se za ruku s djevojkom koja me odmah idući tjedan odjebala. Kažu da kad se dvije osobe poljube na Karlovom mostu, ljubav i sreća tog para će potrajati zauvijek. Ne bih se složio s time. Mogu kriviti nju, mogu kriviti sebe za ono što je moglo biti i ono što nikad neće, ali kvragu, život me upisao na doživotan tečaj odbijanja. Ipak, ovo mi je i dalje jedan od dražih trenutaka života bez obzira na gorak kraj. Kvragu, sve ima gorak kraj.

Karlov most. Noć. Horda turista koji inače samo smetaju, u tom trenutku ne predstavljaju ama baš ništa. Pogled je savršen. Mikrokozmos. Ulični svirači, zabavljači, klošari, ljubavnici, turisti, čisti organizam jednog malog mikrokozmosa koji otkucava u duhu umjetnosti na čijim temeljima je i sagrađen. Kipovi gledaju u tebe dok u naručju imaš nju, dok pokušavaš dati sve od sebe da funkcionira na većoj razini od ove na kojoj se nalazite. Iskreno? ‘Ko je jebe. Imaš taj trenutak, pišeš taj trenutak, možeš ga pretvoriti u jebenu ljubavnu priču sa sretnim krajem. Kakvog to smisla ima? Nikakvog. Zbog toga, samo naprijed, prebaci se na iduće dane, mjesece kada mrtvi pijani u tramvaju pjevate Bellu Ciao i Bandieru Rossu, dok učiš strance pjevati „Istra Uber Alles“. Prebaci se par mjeseci unaprijed kad mamuran sjediš za stolom tog kafića, tek stotinjak metara od Karlova mosta i piješ zadnju piva Praga. Točeni crni Kozel. 32 krune. Čista milina. Čista sreća.

Nasuprot tebe sjedi taj vražji Španjolac, Daniel. Priča o Španjolskom građanskom ratu, o Francu, o Kataloniji, o Galiciji, o Kanarskim otocima s kojih dolazi. Više slušaš Amerikanke koje sjede do vas nego njega. Jedna ti zapne za oko. I sam znaš da nećeš ništa napraviti da odeš do nje, da se predstaviš. Ispao bi čudak. Zadnje trunke hrabrosti uništava činjenica da za nekoliko sati putuješ doma. Možda je imala nešto posebno u sebi, ali kvragu, to je sada prošlost. Prebaci svoj pogled na pivu koja polako nestaje, prebaci svoj sluh na priče o španjolskom građanskom ratu. I dok slušaš njegov alkoholom uništen glas, dok gledaš u te sjebane oči koje nisu vidjele sna u proteklih trideset i šest sati, proklinješ dan što se nisi više družio s tom party zvijerkom koja me jednom zvala u podrum da gledamo pornić kojeg je snimio njegov frend. Razlog zašto su me pozvali? Čisto da im uputim „stručno“ redateljsko mišljenje o kadriranju i osvjetljenju. Ako se mene pita, a pitalo me se, kadar je bio suviše udaljen od točke u kojoj se događala sva akcija. Podsjetilo me na moj život.

S Danielom sam se počeo intenzivnije družit tek nakon Uskrsa. Upoznao sam ga na samom početku svog boravišta u zlatnom gradu. Nažalost, samo sam ga upoznao. Nisam se toliko družio s njim do dana prije Uskrsa. Većinom su svi koje znam i s kojima sam volio trošiti vrijeme otišli kući za Uskrs. Pogotovo Poljaci. Vokal banda „The Sound Monkeys“, Jonas, kojeg sam upoznao taj isti tjedan i na čijem sam se koncertu slučajno našao pred koji mjesec, me pozove me na koncert u sklopu studentskog doma u kojemu sam boravio. Zanimljivo kako neke stvari mogu biti u životu povezane. Umjesto da taj dan prije Uskrsa, tu subotu, provedem u sobu gledajući najnoviju epizodu Hannibala, ostale serije, filmove ili što već, pronašao sam se u samom epicentru onoga što će mi kasnije postati eskapistički hram, mjesto kojemu se vraćam kad je najteže.

Miris proljetne kiše u mješavini s asflatom. Kiša je tek prestala. Tišina u hodniku doma. Nema jebenih Poljaka, nema jebenih Španjolaca. Mir i tišina. Razmišljam ako ima ikakvog smisla otići sam kao nekakav jadnik do tog bara u sklopu doma. Razmišljam ako ima smisla ostati sam u sobi dok si u jebenom Pragu, stotinu milja udaljen od jebene vukojebine iz koje si izgmizao. Odi sam, popij pivu, poslušaj koncert. Jebeš mamurluk koji te jebe. Jebeš činjenicu da te noć prije stara kurva skoro opljačkala i rastrgala ti dvjesto kruna koje si ukrao natrag iz kurvinih ruku. Poslušat ćeš koncert koji će vjerojatno biti odličan, popit dva-tri crna kozela, pozdravit ljude i odgmizat natrag u sobu. Imam taman para za tri pive, imam taman para za mirni san.

Daniel je bio ondje. Sjeo sam pored njega, zajedno s ovima iz Sound Monkeysa. Nisam imao pojma da se znaju. Pored nas su još sjedila dva sunarodnjaka benda. Dečko i cura. Nijemci. Jonas mi priča kako ostali iz benda nisu mogli stić na koncert pa su stoga izrezali karton u oblik čovjeka i na njega zaljepili njihove slike. Kako nisu imali nikoga više da svira s njima taj prokleti punk rock, odlučili su napraviti akustični koncert. Pun pogodak. Odmaknuo sam se od stola i pridružio se šanku. Savršeno se uklapao u moju atmosferu tog dana, daleko od obitelji, daleko od hrane što me čeka za uskršnji doručak i ručak. Savršeno se uklapala u sliku tog dana, savršeno se uklapala mom pogledu na curu ispred mene.

Tokom tog semestra slušao sam predmet „Surealizam u kinematografiji centralne i istočne Europe“. Jedan od filmova koje smo gledali bio je „Werckmeister harmonies“. Ta djevojka što se nalazila ispred mene, ostavila je isti dojam kao i film. Nešto što riječima ne mogu opisati. Nešto posebno. Kasnije sam se upoznao s njom. Iz Ukrajine je. Predstavio sam se. Predstavila se. I sad, dok ovo pišem, dok pijem tu jeftinu pivu, smijem se samom sebi što sam joj krivo zapamtio ime, što sam njezino pravo ime doznao tek mjesecima nakon što sam se vratio. Ipak, sjećanja ostaju. Razgovor je bio kratak, ali dovoljan da ga sačuvam u svom sjećanju kao nešto posebno. Pored nje je sjedila pak druga cura. Dolazi iz Mongolije. Zove se Bolor. Ponovno, smijem se samom sebi kako je svemir zanimljiva stvar.

Možda sam zaboravio ime Ukrajinke za koju bih se usudio skupiti dovoljno snage da je pozovem na piće, ali dobio sam prijateljicu koja je ostale kratke mjesece Praga učinila još vrijednijim. Vraćanje kući u zoru. Slušanje po n-ti put „Boxera“ od The Nationala. Pričanje o životnim problemima, životnim jadima, samo kako bih je par tjedana kasnije vidio vjerojatno zadnji put u životu. I eto, prođu mjeseci, vratiš se kući mrtav pijan u rane jutarnje sate i čujete se preko skype-a. Ti ideš na spavanac, a ona ide na faks. Ti u Europi, ona u Aziji. Ti u jebenoj Hrvatskoj, ona u jebenoj Mongoliji. Pričate o tim noćima kad ste pri povratku iz izlaska kupili još par piva da lakše zaspite, kako ste kupili još par piva i čipseva da popričate o ljubavnim jadima što nas okružuju. I sada, nakon toliko mjeseci što se niste vidjeli, ti se u rane jutarnje sate smiješ ko budala što ona nije zaboravila najvažnije riječi koje si je ti naučio. „Jebem ti mater.“ I smijete se i smijete. I pozdravite se. Ona ide na predavanja, a ti odlaziš na spavanje. Barem sada oboje znate kako se zvala ukrajinka koju si upoznao na koncertu, koju si slučajnom silom prirode pronašao na fejsu par mjeseci kasnije kad je bilo prekasno. I onda se ponovno smiješ sam sa sobom dok pokušavaš zaspati s bocom vode pored kreveta da pomogne u mogućem mamurluku koji može doći s jutrom. Svemir. Pun mogućih mogućnosti. Nasmijao sam se i zaspao. Barem volim misliti da sam tako zaspao.

Ljubav je čudna stvar. Prvi maj sam proslavio s Amerikancima koje sam navukao na mitsku sliku Jugoslavije i Tita. Kupili smo košaru piletine iz KFCa i smjestili se ispod Karlovog mosta kao nešto bogatiji klošari. Trebali smo se nekako zaštiti od pljuska. Pravi revolucionari, nema što. Kasnije smo se pridružili mojim dragim hrvatskim prijateljima. Mi iz Hrvatske, pogotovo sa Sveučilišta u Rijeci bili smo poput jednoroga. Mitska stvorenja koja gotovo ne postoje. Mitska stvorenja iz zemlje koja više ne postoji. Jugoslavija. Činjenica da sam bio jedini Hrvat u domu neko dulje vrijeme bio je dovoljan poticaj da me Marcin, taj prokleti Poljak prozove jednorogom. Tek sam zadnje dane shvatio da su domu nalaze još Srbin, Bosanac i dvije Hrvatice. To me nije suviše iznenadilo, pošto nije prvi put da se tako nešto dogodilo. Sve stvari saznam prekasno. Ipak, zajedno smo uspjeli odigrati jednu „igra rockenroll cela jugoslavija“ uz litre alkohola. U Pragu postoji tradicija da za prvi maj zaljubljeni odlaze u taj park, na samom putu na brdo Petrin. Mi Hrvati, znači ja, M., Karlo i Petra smo uz Amerikance Maksa i Matta pronašli savršeno mjesto za proslaviti Prvi maj, ispod drveća koja su nas štitile od kiše. Imali smo pive, imali smo hrane. Imali smo sve što nas je trebalo učinit sretnima. Imali smo i pogled na prizor tradicije u kojoj zaljubljeni odlaze u taj park, pronalaze drvo koje cvijeta i ispod tog drva se ljube. Ovo sam saznao od jedne Čehinje koju sam htio ondje odvesi za prvi maj. Jedna od cura koja se ljubila ispod tog drva podignula je svoju nogu kao da se nalazi u jebenim Princezinim dnevnicima. Za svaki par koji sam vidio ondje, prognozirao sam im kraj veze. Prevara. Ubojstvo. Abortus. Silovanje. Smrt. Sa svakom pivom, njihove sudbine su imale zabavniji kraj. Ipak, u trenutku kad su Karlo i Petra otišli ispod drva postat dio praške tradicije, odlučio sam ne biti šupak i pustiti druge da rade ono što je u tom trenutku nisam mogao. Pustio sam ih da se vole neometeni ciničnim dobacivanjima.

I dvolitarska boca Lowenbraua je pri kraju. Ono što je ostalo od alkohola u stanu je tek boca apsinta koju mi je sestra donijela iz Španjolske. Apsint koji sam kupio u Pragu odavno je prazan. Prazan kostur te zelene čarobnice sada služi tek kao ukras. U slučaju da ne stignem dovršiti ovu ispovijest do kraja ove pive, lako si natočim apsint u zadnju čašicu koju sam ukrao u Pragu. Kleptomanija, rekli bi neki. Prisjećanja na dobre dane, rekao bi ja. Samom sebi nazdravim u toj kratkoj pauzi u kojoj sam ispustio tipkovnicu da počastim svoje tijelo dodatnim gutljajem pive. Očito je vrijeme za kraj.

I eto nas. Daniel i ja brzim korakom odlazimo s ukradenom kriglom iz mjesta gdje sam popio zadnju pivu Praga. Mislim se ako sam ostavio manču konobarici, mislim se što će misliti ona Amerikanka o glupoj seljačini koja je uzela kriglu sa sobom. Sjednemo na tramvaj. Imam sve što trebam za doma. Čuturicu, bocu apsinta i kriglu od Kozela. Sunce sja. Barem volim misliti da je sunce sjalo u tom trenutku. Ako ništa drugo, kiša nije padala. Španjolac mi još jebe mater što sam ga sjebao za kebab. Kebab je bio odličan, samo što su njegov sjebali i nakrcali ga s ekstra ljutim umakom. Priča mi kako mu grlo gori. Ne razumijem ga ništa. Uvijek sam mislio da su Španjolci imuni na ljutu hranu. Još jedan stereotip je pobijen tog dana. Silazimo s tramvaja. Ne idemo odmah u dom. Imamo još jednu misiju za obaviti prije nego što se po posljednji put vratim u sobu. Imamo još piva za kupiti i popiti.

Lagao sam. Posljednja piva Praga u tom baru nedelako od Karlovog mosta nije posljednja piva Praga. Možda i je. Ovisi s koje točke gledišta se promatra ta situacija. Ulazimo u moju sobu. Prazna je. Nema više limenki pive s kojima smo zajednički sagradili zid kojeg je Marcin srušio bez mene dok je u pozadini trebala svirati Miley Cyrus i njezin Wrecking Ball. Jedino što vidim u sobi su samo moje stvari. Jedva utrpane u kofer. Otvorimo posljednje pive i pijemo ih svi zajedno. Zajebavamo se. Prisjećam se kako su mi prijatelji kod kuće pizdili što nisam bio suviše emotivan pri našoj posljednjoj pivi prije nego što sam otišao Prag na tih pola godine. Kvragu, prokletnici moji. Znao sam da ću se vama vratiti i znam da ću s vama popit još bezbrojne pive. Pogledam u te svoje nove prijatelje. Ima nečega tužno u tome što piješ zadnju pivu s ljudima koje vjerojatno više nikada nećeš vidjeti.

Dolazi M. Donosi kriglu Kozela kojeg su mi on, Karlo i Petra poklonili kao oproštajni dar. Znaju da je to bio moj cilj u Pragu. Ukrasti prokletu kriglu Kozela i vratiti se. Smijemo se kako smo dobili financijsku potporu samo za opijanje i jebanje. Smijemo se mom šovinističkom komentaru kako je Češka zemlja dobre pive i jeftinih žena. Smijemo se tome kako sam donekle u krivu. Pizde mi kako ih nisam zvao kad sam otišao u krčmu gdje pivu poslužuje konobarica u toplessu. Pizde mi što im nisam rekao da je i tamo jeftina piva. Otvorimo još jednu. Smijemo se i smijemo. Dolazi i Endrit, kolega iz Albanije. I on donosi pivu. Prisjećamo se izlazaka. Priznajemo si gluposti jer se ionako se vjerojatno više nikad nećemo vidjeti.

Otkucao je sat. Uzimam kovčeg. Pozdravljam se s Marcinom, tim prokletim izdajničkim Poljakom s kojim sam se i najviše družio u Pragu. Sjetim se svih onih ludih teorija o Rusima i ostalim narodima koje smo ismijavali. Pozdravimo se i on se vrati u svoju sobu. Ostatak ekipe me prati križnom putu do tramvajske stanice. M, Daniel i Endrit. Dolazi i Bolor. Grlimo se. U podsvijesti si namjestim pozadinsku glazbu da podigne atmosferu oproštaja. Howard Shore – Grey Havens. Soundtrack Gospodara prstenova. Družina se raspada. Grlimo se. Nema suza. Tramvaj dolazi. M i ja ulazimo u tramvaj. Vrata se zatvore. To je to.

Španjolac skida majicu i pjeva „Istra Uber Alles“. Ostali normalno pozdravljaju. Tramvaj se pokrene. Odlazimo. Dolazimo na autobusni kolodvor. Ondje su Karlo i Petra. Pozdravljamo se na mjestu gdje smo se i upoznali. Pored jebenog autobusa za Prag. Simbolično. Vidimo dvije cure s Erasmusa u daljini. Plaču i grle se. Mislim se kako će se vidjeti još jednom u životu i više nikad. Svaka će nastaviti svojim životom. Pozdravim se sa svojim kolegama, s jedinim prijateljima koje ću imati prilike zvat na pivu i smijat se starim dobrim danima u ovom Parizu istoka. Ulazim u autobus. Autobus krene. Puštam pjesmu koju sam posebno pripremio za taj trenutak, pjesmu koju sam uzeo iz teen serije dok jedna od glavnih junakinja odlazi u nepoznato. To je pjesma koja će me uvijek vratiti u taj trenutak, u trenutak kada se opraštam od prijatelja na tramvajskoj stanici. I dok pjesma Walkabout grupe Augustines svira u pozadini, odlazim. Vraćam se kući. Zajedno s kriglom posljednje pive u Pragu.

___________________________________________________________________________

TONI JURIČIĆ (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade “Slavko Kolar” Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.