PJESMA

Jednog ću dana uhvatiti malo vremena
I ovako umoran od života sjesti za stol
Primaknuti moj stari royal
I napisati strašno lijepu pjesmu
S određenim praktičnim ciljem
Da zaradim nešto novaca
Ili pomaknem pokvareni automobil na cesti

Pjesma će imati oblik križa
Uravnoteženi pogled smrti
Bit će to zacijelo pjesma za koju sam se
Pripremao svo ovo vrijeme: u njoj
Ničega neće nedostajati
Nitko neće biti uskraćen
Štakori će naslijediti kuhinju
Žohari kupatilo

Ni ti se ne moraš bojati

Kao Nijemci, kao juha u prahu
Ta strašno lijepa pjesma
Imat će i svoje slabe strane
U njoj će tvoje dojke visiti kao
Bespomoćne noge oduzetog
U njoj ćeš stanovati bez ostatka
A da nikad ne platiš stanarinu

Uravnoteženi pogled smrti
Bit će uvijek tu kao tijesne cipele
Kao kamate Gospodina Boga

Nitko ništa ne može izgubiti
Ako prihvati stvari kakve jesu
Usput, dok sam bio mlađi nikad ne pomislih
Da i ljubav ima probavne organe
Sad će i ta stvar biti napokon stavljena
Na svoje mjesto

Strašna ljepota narečene pjesme
Proizlazit će iz činjenice
Da ne zaboravlja ništa, ne izostavlja ništa
Da je podjednako sklona ratniku i lešu
Dalekom ozračju i najmanjem crvu
Da nepristrano spominje vjeru, politiku
Narod, svaku iglu i ušicu svake igle
Govori o tebi, ljubavi moja
Općenito o svijetu i pojedinačno
O svemu

Najviše o ničemu.

BORIS MARUNA (Podprag, 1940 – Zagreb, 2007), iz zbirke pjesama “SVIJET KOJI ZNAM – Izbor iz poezije”, Društvo hrvatskih književnika, 2015; izvorno iz zbirke “Ograničenja”, 1986.