TRI PJESME VIDE SEVER

SUHO MJESTO

svaka bočica u autu
ima okus mente i duhana
s malih stajališta prema moru

mama sam mami
kažem
prestroji se
kažem
upravo ulazimo u oblake
veš nam se sigurno tali
s balkona
par stotina vožnji od nas
ali bar ništa ne gori
ako si iz ljubavi uključila štednjak
i otišla
s morem već oko gležnjeva

znam da voziš naslijepo
očiju ostavljenih u kutijici za leće
sa zjenicama prema dnu
pa ne vidiš
da su i drugi na cesti
omotani vlastitim srpnjima
i posramljeni
od pogleda na gustu sreću
koja je pred nama
neuhvatljiva
kao dosadni prirodni satelit

mama sam pa biram glazbu
koja nas ne pogađa
ispod pojaseva
da ne iskoristimo
mogućnost slijetanja s ceste
tek malo sjetne
pokapanih kragni
s odlučnim napokon ispod jezika

mama sam i ne pitam
zašto plačeš
već trećinu dionice
kamo zapravo idemo
i jesam li dobar suvozač
cinična prema čistim autima
i prevelikim kućama
parkiranim
na rubu vidokruga

mama si tek
kad nam more izvuče
refleks disanja
iz slatkovodnih bočica
i pretinca za rukavice
proliveno iz trokutića na obzoru
pa zadnji put udahneš
uz dječji

gle more,
u transu staneš na stajalištu
gdje možda još postoji
suho mjesto
za protegnuti noge
zapaliti
i otpiti gutljaj

***

VLASTITOST

bila sam najviša žena u tramvaju
koji su sada postali vremenske kapsule
zakopane u maminom vrtu

govori
ispravljajući riječima tijelo
izraslo iz dječje crnine

nakon mamine smrti
izvukla je namještaj iz kuće,
srušila bor u dvorištu
i zakopala sve prepoznatljive oblike
i poratne fotografije
u stan finih rubova
visoko i daleko
od svojih prvih riječi

u izrezbareni okvir
iznad njene glave
stane cijela posvađana obitelj,
svatko u jednoj škrapi
sijedi kao krš

više ne mogu u tramvaj,
ali nitko i dalje nije viši

objašnjava gladeći reljef
obiteljskog stabla
utiskujući otpale listove
u moju šaku

***

GENETSKA AFAZIJA

govoriš rukama,
a ja žmirećki
rasprostirem po stolu kao tarot
sve čemu znam značenje
pa te nazivam
najmrskijim izbočinama pod jagodicama
dok su ti geste grube,
a dijalekt stran

iz ruku ti progovaraju
pulsari
kada ih širiš i skupljaš
kao da hvataš
moje slijepe krijesnice iz trbuha
kada više ne mogu ridati
u kavu s toplim
i u tri deci vode u kojoj ti se ublažava pokret

kažeš
odgojila sam računalo
kažeš
ispovraćat ćeš nule i jedinice

Morseovim kodom
kucam puno malih dragosti
u tvoju živu šaku.

_________________________________________________________________________

VIDA SEVER rođena je u Varaždinu 2001. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studira kroatistiku i komparativnu književnost. 2018. godine osvojila je prvo mjesto na Goranovom proljeću za srednje škole i dva puta prvo te jednom drugo mjesto na natječaju Po(e)zitiva. Također, sudjelovala je u državnoj smotri LiDraNo. Pjesme su joj objavljene u časopisu Tema.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.