OTAC I ŽIVOT
Otac je stigao do kraja puta, savijen kao žalosna vrba.
Oblogama od rakije liječi život.
I priča o životu, kao praznoj prostoriji, u kojoj su samo bila njegova leđa,
i ruke koje su sadile šljive.
***
OTAC I VIRUS
Otac ide gradom, zaboravio masku.
Kad prolazi pored ljudi, prestane disati.
Dah mu zastane u grlu, rukom prekrije usta i lice.
Samo oči govore, da se umire. S maskom i bez nje.
Otac vjeruje u sudbinu.
***
OTAC I SVETI ILIJA
Kad zagrmi, otac digne ruku i vikne:
Udri gromovniče!
Kad legne, u snu ga prate kotači, koji gaze lopove i lažne vođe.
Otac zna, sveti Ilija živi među nama, a na nebu su samo njegova kola.
***
OTAC I NOVOSTI
Otac je nekad iz sela donosio vijesti.
Sada broji kuće u kojima gori svjetlo.
On se ne boji loših vijesti nego praznih kuća.
Otac zna, da se najbolje vijesti vide sa krovova,
kad u selo dođe čovjek, da u njemu ostane.
***
OTAC I TIJELO
Kad otac odsiječe nokte, zakopa ih iza kuće.
Otac vjeruje u uskrsnuće.
Svaki djelić njegovog tijela je spreman za uzlazak.
***
OTAC I PROMJENA
Otac se osamdeset godina isto šiša.
Glava ostaje ista, samo se čovjek mijenja.
Otac zna, čovjek je nevidljiv.
***
OTAC I VID
Ocu oslabio vid, kamilicom ispira mrenu iz očiju i govori:
Ništa mi ne vidimo, dok ne oslijepimo.
***
OTAC I SUNCE
Kad svane, otac otvori oči. Bog se spusti sa istoka i uhvati ga ispod ruke.
Otac pridigne glavu, svi sokovi njegovog tijela nađu mir.
Tako otac druguje s Bogom i čuva tajnu vatre u kostima.
***
OTAC I BOL
Otac noktima iskopa rupu i posadi cvijet.
Njima skida kraste i stavlja med u usta.
Otac zna, kad te svi ostave, zabodeš plač u srce i griješ se bolom.
Na tom mjestu ozdraviš.
***
OTAC I POTREBE
Kad otac pije vodu, malo ostane žedan.
Otac zna kad je dosta.
***
OTAC I VJEČNOST
Kad otac pokosi posije njivu, obriše čelo.
Znoj stavi u šaku, strpa ga u džep, i napiše:
Kad me ne bude, bit će me svugdje.
***
OTAC I ŽIVOTINJE
Otac je na tavanu pronašao mačiće.
Kradom im nosi mlijeko i tepa: Mac, mac!
Mačka frkne, legne na mačiće.
Dok silazi s tavana, otac se zaplakuje i šapuće: nitko ne voli kao majka.
***
OTAC I RUKE
Otac sjedi na panju i plače, sjekirom
odsjekao prst.
Odsječeni prst umotao u maramicu, unio ga u kuću.
Na mjestu gdje je bio kažiprst stoji nešto nalik
na odgriženu jagodu.
Otac ne zna da li da sahrani sebe ili prst.
***
OTAC I KĆER
Ocu su oči upale u glavu.
Kad me ugleda, one se vrate na površinu,
A meni se učini da sam se podmladila.
***
OTAC I MILOSTINJA
Otac hrani miševe.
Oni se izvrnu na leđa i pjevuše: Kad daješ, dobijaš
Otac se pravi da ih ne vidi, a iz ruke mu padaju mrvice kruha.
***
OTAC I SUDNJI DAN
Otac se raduje sudnjem danu.
Kad se izliju vode, bit će jedno, more i kopno.
A sve naše bit će u
čovjeku koji se davi.
U čovjeku koji se spašava.
____________________________________________________________________________
RUŽICA MILIČEVIĆ rođena je 1967. u Donjem Svilaju kod Odžaka. Studij sociologije završila je na Fakultetu političkih nauka i znanosti u Sarajevu, a 13. travnja 1992. zbog rata napustila Sarajevo i otišla u Austriju u grad Bad Ischl, gdje još uvijek živi i radi kao voditeljica ureda za integraciju. Ujedno je i voditeljica seminara i radionica za odrasle i omladinu na temu rasizma, multikulturalizma, diskriminacije, migracije i integracije.
Uz to, osnivačica je i voditeljica platforme za međureligijski dijalog, na komunalnom nivou. Pisanjem se bavi od svoje osnovne škole. Do Domovinskog rata je isključivo pisala poeziju, dok se zadnjih godina preusmjerila i na prozu. Osim pisanja, bavi se autodidaktičkim slikanjem-crtanjem i iza sebe ima dvadesetak samostalnih izložbi.
čovjek-časopis 