Ja sam Špekec
imam zagonetku za tebe:
U desno uho mi ulazi lavež psa,
iz lijevog mi izlazi mačji rep.
U lijevo oko mi ulazi geometrijsko neodređeni snop žilica
iz desnog mi izlazi vjetar koji miluje planinu.
U moja usta ulazi tvoja mačka koja laje,
iz mojih usta izlaze tvoje oči.
I, tko sam ja?
***
– – nećeš mi vjerovati
ali jednom sam uspio usnuti
da sam se vratio natrag na zemlju
među ljude
u njegovo tijelo.
Samo ništa nisam uspio prepoznati.
Nova lica
zgrade a ne kuće
bio sam nekako uspravniji
i gledao čišće.
Ulica je bila mokra ali nije padala kiša
ljudi su bili lijepi
a vreća puna.
Protrčao sam kroz maglu
i završio na livadi.
Inače je gledam izdaleka
i ne čini se tako velikom
ali iz moje nove perspektive
mogao sam se samo diviti tome
kako je visoko sekvoja narasla.
Ušuljao sam se sebi u stan
i mislim da sam pronašao
svoje paralelne živote
svoje alternativne stvarnosti
nevjerojatne avanture
greške koje nikada nisam napravio
sve sam to pronašao
u njegovoj ladici
i svi ti drugi
žive kao ja
ostaju tamo u svom sazviježđu.
A ti
zamisli
sada gledaš mene
baš mene.
***
Ja sam Špekec
i očima kradem duše.
Ne zanima me ništa drugo;
pogled u oči je dovoljan
tvoje raširene zjenice su dovoljne
pola sekunde
je dovoljno
da ti ukradem dušu.
Kada pružim korak, stvar se ponavlja.
Lijepi ljudi
pored mene prolaze bez duše, a ja
odem s punom vrećom na leđima,
posve sam.
Možda im idući put
pokažem kurac.
***
– – oko ili dodir
sada mi je već odavno mi je
i otprije mi je ja mislim i kasnije će mi biti
sada mi je potpuno svejedno.
Odustao sam od prodiranja
sada samo kopam.
Uvijek iznova kićen bijelim perjem
a zatim kupan crnom živom
u sazviježđu sa četiri kuta
ova crna tinta strateški
prolivena po molekularnom kaosu
zatočena u meni i ja u njoj
da se ne razlijem po svemu
jer ovo što čitaš samo je jedan moj
kondenzirani oblik
kojim se on odlučio pohvaliti
a ja sam puno više
ja sam cijela ova crna stranica
i sve ostale.
***
Ja sam Špekec
a ti si junak
u klinču s hidrom
koji još ne zna da pročitanu stranicu
odmah treba spaliti
kao suhu livadu
zastrtu truplima sinoćnje kiše, sekvoje i magle.
***
– – mislio sam da ću imati više za reći
nije važno
ionako uvijek imam osjećaj
da nikada ne kažem dovoljno
sada je sve na tebi ako si još uvijek tu
a jedino što ti možeš napraviti
je ono što ja Špekec jedino znam raditi
vratiti se na početak
ima li koga – –
___________________________________________________________________________
PATRIK GREGUREC podrijetlom je iz Siska, studira Dramaturgiju na ADU u Zagrebu. Piše drame, scenarije i poeziju. Kao scenarist, glumac i redatelj sudjeluje u studentskim i profesionalnim kazališnim i filmskim projektima.
Njegov rukopis Špekec pohvaljen je na Goranovom proljeću 2020. godine.
čovjek-časopis 