ZVUK I SLIKA
Otac mi je nekoliko godina proveo u Zairu – bilo je to početkom osamdesetih – gdje je konstruirao naponsku mrežu u Kinshasi, dok smo Majka, Kristina i ja ostali doma u Sarajevu. U ljeto 1982. vratio se da nas odvede u Zair na šestotjedne praznike čiji je vrhunac trebao biti safari. Bilo mi je sedamnaest godina. Kristini četiri manje. Nikad nismo bili u inozemstvu pa smo provodili besane noći zamišljajući sve što ćemo doživjeti tog ljeta. Dane sam pak provodio gledajući Svjetsko nogometno prvenstvo i stavio veto na mogućnost da pođem ikamo prije nego što natjecanje završi. Nakon što je Jugoslavija, kao i obično, sramotno ispala odmah na početku, duboko sam se vezao uz talijanski tim. Nekoliko dana prije odlaska navijao sam za Italiju u finalu Svjetskog prvenstva, kada je božanstveno potukla Njemačku s 3:1.
Kad je prvenstvo završilo, otputili smo se u Afriku. Prvo smo zastali u Italiji gdje smo trebali, na rimskom aerodromu Fiumicino, uhvatiti let Air Zairea za Kinshasu. Na aerodromu smo otkrili da je let bez objašnjenja odgođen na neodređeno vrijeme. Otac je preuzeo sve – svađao se s predstavnicima Air Zairea; izvukao je naše kovčege; talijanskom pograničnom policajcu pokazao je naše putovnice. Let smo trebali čekati u hotelu u obližnjem gradiću, tako da smo se ukrcali u prepuni autobus.
Kristina i ja bili smo nestrpljivi vidjeti kakva to čuda neviđena čekaju u inozemstvu. Ono što smo vidjeli u vožnji nije bilo nimalo impresivno – bezlične zgrade s talijanskim zastavama; po izlozima posteri nacionalnog nogometnog tima, Azzurri. Čak je i veliki i vječni optimist, Otac, obećao da ćemo ići u Rim udaljen pola sata vlakom, i to čim se smjestimo u hotel. Bio je naš vođa u stranome svijetu; otresitim i lošim engleskim razgovarao je sa službenicima na aerodromu; pronašao je autobus i ukrcao nas; promijenio je novac i vadio ga iz svojega malenog novčanika samouvjeren poput čovjeka naviklog na strane valute. Kristina i ja ponosno smo svjedočili njegovim pregovorima o dvije sobe za obitelj Hemon. Bio je upadljivo visok u svojoj azurnoj košulji, namigivao nam savršeno opušten u svim svjetskim pitanjima.
A onda su, odjednom, na njegovoj košulji izbile tamne mrlje znoja i počeo je bjesomučno koračati predvorjem. Nestao mu je novčanik. Izjurio je van da provjeri nije li ga ostavio u autobusu, ali taj je već otišao. Grubim engleskim vikao je na recepcionara. Nasumce je ispitivao goste i osoblje koji su ulazili u predvorje. Košulja mu je bila mokra od znoja; vonjao je na neizbježan infarkt. Majka, koja se dotad dosađivala u predvorju i obrtala Rubikovu kocku, pokušavala ga je smiriti. Rekla je, imamo još putovnice; ukrali su nam samo novac. (Dolazili smo iz obećane zemlje socijalizma pa nismo imali kreditnih kartica.) Nekoliko tisuća američkih dolara, s užasom smo shvatili Kristina i ja. Sav novac za odmor.
Tako smo se zatekli bez prebite pare, u opskurnom talijanskom gradiću, u nemogućnosti da odemo na jedan dan u Rim, a kamoli na safari u Afriku. Mogućnost da jednostavno dignemo ruke od boravka u inozemstvu i vratimo se u Sarajevo bila je stvarna i strahotna. Hotel je gledao na dugi zid povrh kojega su ružna, sparušena stabla promatrala izgubljene turiste. Otac je visio na hotelskom telefonu i nazivao, obavještavao svoje suradnike u Zairu da smo bez novca zapeli negdje u Italiji nadajući se da će mu oni pomoći da se izvuče iz tog pakla, pdonađe put do Sarajeva, ili pak Zaira. U međuvremenu smo otkrili da je let za Kinshasu otkazan jer je zairski general otegnuo papke, a diktator Mobutu rekvirirao sva tri interkontinentalna mlažnjaka Air Zairea da svoju brojnu svitu dopremi na pogreb.
Idući dan Otac je kao opsjednut analizirao svaki trenutak kobnog puta od aerodroma do recepcije, i prisjećao se svakog koraka ne bi li odredio u kojem je trenutku prepredeni lopov napao, ne bi li si tako pomogao identificirati ga. Nakon što je potrošio sve čiste košulje, došao je do zaključka da se krađa dogodila na recepciji i rekonstruirao cijeli niz događaja – Otac je novčanik stavio na pult dok je ispunjavao formulare, a kad se okrenuo da nam namigne, recepcionar ga je brzo sakrio ispod pulta. Posljedično, Otac se smjestio u predvorje i netremice nadzirao recepcionara – zgodnog mladića nevina izgleda – i čekao da pogriješi i tako se oda.
Kristina i ja nismo imali nikakvog posla. Slušali smo walkman – mogli smo ga dijeliti jer je imao dva izlaza za slušalice. Pokušali smo u sobi gledati televiziju, ali su i filmovi bili sinhronizirani na talijanski (što nam je, ipak podarilo neprocjenjivi kadar Johna Waynea koji ulazi u salun pun zlikovaca i pozdravlja ih s: Buon giorno). Lutali smo bezimenim gradom, usprkos svemu ushićeni što doživljavamo svijet; osjećao se blag miris Mediterana, kao da je grad na moru; bogatstvo reklama u prodavaonici paste iza ugla; žarko crvenilo rajčica i buka cjenkanja na lokalnoj tržnici; trgovine prepune svega za čime su žudili socijalistički tinejdžeri (rock muzika, traperice, sladoledi); taverne prepune bučnih tipova koji su gledali reprize utakmica Svjetskog prvenstva i uživali u trijumfu. (I ja sam želio ponovno gledati finale, vidjeti Marca Tardellija kako vrišti nakon drugog gola, ali se Kristina pobunila.) Kad se sve zatvorilo zbog popodnevnog odmora, pošli smo za skupinom preplanulih mladih ljudi pretpostavljući da su se uputili na zabavu i završili na potpuno neočekivanoj plaži. Otkrilo se da se gradić zove Ostia i da je stvarno na obali.
Vrativši se s pohoda, željni prenijeti dobre vijesti, Kristina i ja Oca smo zatekli kako se znoji kao histerični prasac i bijesno zuri u recepcionara iz udaljenog kuta predvorja – pravi samoproglašeni hotelski detektiv. Čak i nakon nekoliko smjena nije mu uspjelo osumnjičenoga uhvatiti kako išta krade, ni prikupiti ikakve dokaze protiv njega. U našim očima, njegova aura vođe žalosno je svenula. Kad smo objavili da smo otkrili slanu vodu, Majka je konačno odbacila Rubikovu kocku i uzela stvar u svoje ruke.
Prvo smo s njom otišli do zlatara iza ugla gdje je, nakon okrutnog cjenkanja, prodala svoju omiljenu ogrlicu. Nakon toga podijelila je novac; iz očitih razloga, Otac tom prilikom nije dobio ni pare. Kristina i ja odmah smo otišli u prodavaonicu ploča koju smo već pročešljali; skupili smo novce i kupili Bowiejevu kazetu Low. Kad smo se vratili s blagom, Majka nas je obavijestila da smo obvezni sudjelovati u večernjoj obiteljskoj šetnji. Još uvijek čuvam tu uspomenu, prepunu mirisa, zvukova i prizora večeri kada su se Hemoni nehajno šetali Lidom, kao na odmoru, roditelji su se držali za ruke, kao zaljubljeni, a djeca su lizala sladoled plaćen obiteljskim zlatom. Usred katastrofe, Hemoni su uspjeli složiti bar tračak instant-radosti.
Idući dan Otac nam je rekao da ćemo letjeti u Bruxelles gdje hvatamo večernji let za Kinshasu – generala zakopalo, pa je Mobutu oslobodio avione. Na odlasku iz hotela Otac je posljednji put recepcionaru uputio pogled pun mržnje, no Kristina i ja bili smo nekako čudno žalosni što odlazimo. Na zgradi preko puta hotela strastveni nogometni tifoso razvio je golemu zastavu, modru kao očeva znojem promočena košulja, s natpisom Grazie Azzurri.
Dan smo proveli u Bruxellesu, divili se blistavim duty-free shopovima i klinički čistim kupaonicama. Uvečer smo se konačno ukrcali na let za Afriku. Priključeni na walkman, Kristina i ja slušali smo Bowiejev prekrasni album. Dok smo letjeli razdjelnicom dana i noći, s jedne strane vidjela se mrkla tama dok je s druge obzor gorio veličanstvenim plamenom. U Ostiji se nešto probudilo u nama i Low je bio muzička podloga za ono što smo takvi, promijenjeni, proživljavali. Te noći nismo mogli zaspati, samo smo okretali kazetu sve dok baterije nisu iscurile. Cijelim putem do Kinshase Bowie je pjevao: Don’t you wonder sometimes about sound and vision?
s engleskog na hrvatski preveo Petar Vujačić
__________________________________________________________________
ALEKSANDAR HEMON rođen je u Sarajevu 1964. godine. Početak rata u Bosni i Hercegovini zatekao ga je u SAD-u, gdje odlučuje da ostane, te počinje pisati na engleskom jeziku. Do sada je objavio zbirke priča Pitanje Bruna, Ljubav i prepreke, Knjiga mojih života i Moji roditelji: Uvod, te romane Čovjek bez prošlosti, Projekat Lazarus, Kako su nastali Ratovi zombija i Nije ovo tvoje.
Dobitnik je Guggenheimove stipendije, “nagrade genijima” koju dodjeljuje zaklada MacArthur. Godine 2017. nagrađen je nagradom američkog PEN-a za usmenu historiju o bosanskohercegovačkim izbjeglicama “How Did You Get Here? Tales of Displacement”.
čovjek-časopis 