JUNFERICA SA FUDBALSKOG STADIONA
U Zenici su prolaznici šaputali da od svega vrijeme najbrže leti
I to kad si zdrav, i kad ti ništa ne treba
A ulični su prodavači cijepljeni protiv epidemije i kiše,
a kako vidim i protiv kapitalizma
Jedan mi preporučuje beletristiku,
Pita jesam li zaljubljena
Pišem li poeziju
“Svatko je barem jednom u životu nešto napisao”
Imam i ispod pulta,
Za posebne prilike
Za posebne mušterije se uvijek čuvalo sa strane
Htjela sam ga pitati
Diše li teže kad na tv-u prikazuju Kad jaganjci utihnu
Ne znam kako da mu to kažem
Ali pogledi Clarice i doktora Lectora
su čista poezija
I nastavljaju se
Imate li možda takvu knjigu?
Bez novorođenčeta koje plače?
I majke koja se pita je li već razvilo intoleranciju na laktozu?
I oca koji prisustvuje porodu?
Može li i bez liječenja homofoba i islamofoba?
Imate li nešto o tome kako neustrašiva malena Clarice bulji u oči doktoru Lectoru?
Ako nema danas doći ću sutra,
I opet prekosutra
Dolazit ću svakog dana dok se netko ponovno ne zaljubi
***
TUŠ ZVANI BUĐENJE II
S nama je kao i sa književnim pravcima
Impresija kao slom živaca
Ekspresija kao hladan tuš
Kako drugačije da objasnim ovo što puca u meni
i jecaje s tvoje strane
Kažu da je to brak
Kada više nismo samo ti i ja
Nego imamo zajedničku budućnost
Godišnje odmore smo uzeli u augustu
Tad je i djeci ferije
Imamo i zajedničku djecu
I umjesto da vodimo ljubav,
Vodimo djecu da gledaju lutkarski igrokaz
Smijemo se na razglednici koju smo poslali tvojim roditeljima
Sjećaš li se kako smo živjeli bez petogodišnjeg plana?
Bez alarma i hipoteke,
Tvoje tetke iz Kanade i mog strica koji se svaki put napije pa vrijeđa goste?
Kad se uloge nisu podrazumijevale?
Dobili smo planove sa uputama
Ali ja razmišljam da odem
Prije nego li nam pošalju još jednu opomenu za hipoteku
Kraj se u naše razgovore uvukao nečujno
Ali ljudi ne odlaze dok god netko to ne spomene naglas
Ostavit ću knjige ispod kreveta
I kad god otvoriš neku od njih
Sjetit ćeš se o čemu sam tad govorila
Bit će to opore i teške rečenice
Laknut će ti što sam i dalje tu,
Ali bi bilo još lakše da nikad nisam ni bila
Odlazit ću toliko dugo
Da ćeš misliti da se uvijek vraćam kući
Ali stalo je već
Stignemo i zaključati vrata
I ugasiti svjetlo
Spustiti rolete i ugasiti svijeću
Prije nego krenem tiho jecati
___________________________________________________________________________
SANDRA CVITKOVIĆ rođena je u Doboju 1992. Magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Poezija joj je objavljena u Zbornicima Rukopis 39, REZ i Garavi sokak. Dobitnica je nagrade Zdravko Pucak za prvu zbirku pjesama Lucidni zapisi. Radnim danima boravi u Minhenu, vikendima gdje i kako stigne.
čovjek-časopis 