Uz šuškanje kreveta i cviljenje rasklimane podne daske, Mome se trgnu iz sna. U bunilu kroz mrežu za komarce na prozoru pogleda u crnu beskonačnost. Bit će da je oko tri ujutro. Izvadi šibice iz ladice i zapali fenjer, te ga na izlazu iz kolibe ispruži ispred sebe. Ništa se nije vidjelo. Noć i okean su se stopili u jedno, prazna hladnoća kroz koju igraše zvijezde. Čudno, mogao se zakleti da je nešto čuo. Opsova sebi u bradu i vrati se u krevet, uz tresku teških drvenih vrata.
“A, Bože dragi.”
Jutro je sad već došlo, i prohladni vjetrovi obgrliše Mometa dok je izlazio iz kolibe, napola u postupku oblačenja tankog kaputa. Oči ga ne lažu. Nevjerovatno, koliko god ih trljao, oči ga nisu lagale.
“Dragi Bože.”
Kit. Pravi pravcati kit. Nasukan na obalu, pravo ispred njega. Provuče i lijevu ruku kroz rukav.
Od svih mjesta na Jadranu, od svih gradova i sela i plaža i prokletih ljudi na kraju krajeva, kit meni dođe, mislio je. Pa majku mu. Pogleda ka sjeveru. Na vrhovima plaže je ležao jedan od većih gradova sa ove strane mora, na čitav dan hoda udaljen. Mome podiže prst u tom smjeru, odmarajući ga na krovovima kućeraka, i pogleda kita.
“Budalo, jel’ vidiš ono tamo šta je? Grad, momčino. Velegrad. I ti opet ovdje, sred nedođije, pravo meni.”
Duboko udahnu.
“Pa, svaka ti čast.”
———
“Hooo-ruk! Hooo-ruk… ma, džaba ti sve.”
Sjede na plažu zadihan, gledajući u golemo stvorenje.
Izgledalo je kao brdašce mrkog uglja, do čela u visinu, a dva čovjeka u veličanstvenu dužinu. Tamna koža je bljeskala dok se sušila na suncu. Ne može se izgurati nazad, preteško je. Mreškajući čelo i sa rukama u džepovima kaputa, razmatrao je sljedeći potez. Siguran je da kit još nema puno borbe u sebi, no kako da ga vrati? Ustao je i došetao do površine vode. U svom odrazu je vidio strah, ali se nasmijao. Oči su mu neobično sjale. Svidio mu se taj sjaj.
Nema puta do ove plaže. Između kolibe i civilizacije ispriječila se strmina koja je isključivo jednosmjerna – jedino se može sići niz nju. Ne griješimo kad kažemo da nije bilo nikoga tu. Čitav svijet je propuštao umjetnost u pokretu, oborenog diva, zvuke probijanja vode, i čovjeka koji je svom snagom izbacuje iz njedara Majke Prirode. Mome, do koljena u Jadranu, punio je limenu kantu morem i prosipao je na kita neljudskom predanošću. Osjećao je otkucaj srca u ušima, a u onom dijelu između ušiju zaduženom za svijest se formirala misao. Mome je osjećao jedan dubok bijes, bijes koji je dolazio iz nemoći, iz očaja. Nije on kriv ako kit umre. Ne, zaista nije, pravdao se sebi, no pritisnula ga je neželjena dužnost. Je li kit kriv što umire? Nije, naravno. Ko je onda, ako nije nijedan od njih? More, sunce?
Stade i obrisa čelo. Nasloni dlan na glatku kožu beštije. Ne smije umrijeti, pulsiralo je od jedne sljepoočnice do druge. Neće umrijeti ovako.
Sjeo je na plažu i uzeo sitni pijesak u ruku. Podnevno sunce se klatilo po nebu, sa laganim užitkom u prženju svega potčinjenog svjetlosti. Pijesak je milio kroz prste, otimajući se Mometu. Vrijeme je isticalo. Gledao je opet u šaku kuća, kafana i konačišta, i zurio u nju sa takvom čežnjom, kao da je bilo moguće da je očima ponese i dovede pred svoj dom. Othukne još jednom i stavi ruke, obe ponovno prazne, na koljena.
Na pučini se pruži duguljasto plovilo sjajne bijele boje. Trajekt. Mome ustade.
Glupa je ideja. Naravno da je glupa. Još je luda, i manijačka i sve to. A da ne spominjemo da je apsolutno pretjerivanje, i čini se bliže nekom brodolomniku osuđenom na smrt u samoći nego liku koji, sve u svemu, lijepo živi, samo, eto, neki kit mu se popeo pred kuću. Međutim, to je jedina koju imamo.
Taj interni monolog se odvijao dok je Mome čupao suho šiblje i lomio granje uz strminu. Grebao se po dlanovima i psovao usput, ali se osjećao nadmoćniji nad situacijom, pa mu i nije puno smetalo. I ovo je bolje nego da nema ideje. Plan je bio da se zapali signalna vatra, tek toliko da se vidi sa trajekta. Šta se dalje desi, i nije toliko bitno, samo da još neko vidi koliko je situacija urgentna. Poslat će bar nekoga da izvidi, a sa dvije glave je lakše umovati nego sa jednom.
Uz kolibu je rasla mala gomila suhih krošnji. Kasno ljeto uvijek obiluje zapaljivim drvećem.
Kad je trajekt bio najbliži što će uopće biti, sa šibicama stvori plamičak među dlanovima. Plamičak sleti nježno na hrpu, a ispod se probudi dim. Buktinja se poče širiti poput hobotnice, pružajući svoje pipke preko čitave lomače. Vatra je krenula. Mome razdragan siđe do svog druga u nevolji i spusti ruku na kožu. Kraj je blizu, osjećao je to.
Neočekivan je odgovor na pitanje najveće opasnosti pri moru. Kad bih rekao da je vjetar ubojit, kako za moreplovce tako i za one na obali, bilo bi to teško za povjerovati. Međutim, nepovoljan vjetar je uništio i najspretnije i najiskusnije.
Jedan jači vihor protrča niz obalu, noseći sa sobom sve slabije od njega. Mome krajičkom oka spazi kako se vatra izvija prema krovu kolibe, no prekasno.
Sa krova se penjao sivi tračak dima ka nebesima.
Mome vrisnu kao proboden i poskoči po limenu kantu, koja je bila korisna kao i prvi put. Voda je dopirala do vrha kolibe, ali premalo i presporo. Prošao je sigurno sat borbe sa stihijom kad se krov urušio. Zadnji žarovi su ugašeni kad je sunce već dodirivalo horizont, i krov je bio potpuno uništen, a zidovi izbrazdani garavim ožiljcima. Trajekt je davno prošao.
Mutilo mu se pred očima. Njim je kolalo beznađe, osjetio je kako ga guši. Noge su mu propadale u mokar pijesak, i blago šuštale u ritmu. Ušao je u kolibu. Na ležaj je pala poluizgorena greda. Mome je brižno spusti na pod, prihvatajući je kao palog druga. Leže na krevet, držeći se prstima preko kapaka, i zajeca glasno.
Ostao je bez kolibe, no to je bol koja će tek doći u kišnim i hladnim noćima, kad ljeto prođe.
Ništa nije toliko izjedalo Mometa koliko njegov nepozvani gost u nesreći. Ove noći, negdje na pješčanim sprudima velikog Mediterana, sami Posejdon umire na rukama samotnjaka, slabića. I ništa se više ne može. Sad mu je jedino ostalo da se i on izvali kao njegov neuspjeh tamo vani uz vodu, i da gleda koga će smrt prva uzeti. Ote mu se još jedan jecaj.
Sa obronka vidokruga gdje je obala bježala oku se pojavi galeb. Pratilo ga je sunce, sad skoro utonulo u horizont. Sletio je na zid drvenog zdanja bez krova i radoznalo zagledao unutra. Crvena svjetlost umirućeg dana je slasno progutala tu sitnu izbu, trošnu kuhinju sa posivjelim šporetom, izlizan pod, iskrivljene prozore. Na krevetu se prenu neki čovjek. Galeb, nezainteresovan ovom prilikom, raširi krila i odjezdi dalje. Mome se pridiže na laktove, i pažnju mu zaokupi lovački nož koji je u svojoj malo nagorenoj kožnoj futroli impozantno visio na zidu.
Neće on ovako umrijeti. Neće se patiti. Neće otići sa ovog svijeta, a da se Mome tu ne pita.
Uzeo je veliki lovački nož obješen na zidu i u dva koraka izašao.
Pučina se podigla i obgrlila kompletno sunce. Mrak se oborio na svijet, i bješe tišina. Ponoć je gmizala na sat udaljenosti, vođena punim mjesecom. Kit je blistao, okružen plitkom plimom. Mome podiže nož visoko iznad sebe, i ruke mu zadrhtaše. Zatvori oči i izdahnu, spuštajući sklopljene dlanove velikom brzinom ka zemlji. Osjetio je slab otpor kad je udario kožu. Zamahnu još jednom. I još jednom. Svakim zamahom je vidio sve više i više. Ne ubija on kita. Novi ubod. Vidio je velegrad i njegovu odvratnu sjenu. Novi ubod. Ne ubija on kita. Vidio je nemilosrdnu plažu i njen vreli pijesak. Novi ubod. Vidio je dubine Jadrana, koje iz maternice izbaciše sina. Ne, ubija on kita. Vidio je cijeli svijet, čije su ga ruke držale na ovoj sceni, i vidio je samu Smrt kako mu izlazi na megdan, jer se on usudio da je pokuša prevariti. Neka izađe, mislio je. Neka izađe, i neka ga u oči gleda dok on bode, siječe i čereči! Neka ga gleda u oči, jer on ubija kita!
Bodež se zakuca u tvrdu površ propraćen pucanjem. Progleda. Udario je u kost. Isčupa oružje, i klanje se nastavi. Kroz par udara popusti i ona, i sa zadnjim krikom i zamahom Mome se iscrpljen stropošta. Obrisa krvave ruke od kaput, i pogleda svoj odraz u nožu. Zvijezde su blistale. Svjetla velegrada su se presijavala. Mjesec je gorio iznad njega. U očima mu je bio mrkli mrak.
Kitovi kao najveći sisari na svijetu zavise od mora da ih održava na životu. Ukoliko se zabunom životinja te veličine nađe na obali, slijedi bolno iskustvo. Organi im bivaju uništeni sopstvenom težinom, te od tih patnji umiru iznimno brzo. U navedenom slučaju, kit je umro u rano jutro, osam minuta prije nego što je Mome prvi put izašao iz kolibe.
________________________________________________________________________
FARUK ŠAHAT rođen je u Sarajevu 2001. godine, gdje se i danas školuje, sa završenom gimnazijom. Učestvovao je na festivalima poezije mladih u Vojvodini, Beogradu, Sarajevu, Bugojnu, Mrkonjić Gradu. Djela su mu objavljena u magazinu Trag, novinama Oslobođenje, i u nekoliko zbornika. Poezijom i prozom se aktivno bavi zadnje tri godine.
čovjek-časopis 