BIVŠI PREMIJER (iz istoimenog ciklusa)
***
Bivši premijer zastane na Europskom trgu, osloni se na štap, zagleda se u slomljenu katedralu. To više nije moja briga, pomisli, ali ne bez žaljenja.
– Eh, kako bi ja to riješio – čuje glas do sebe. Pokraj njega stoji klaun. Kostim mu je ofucan, a cipele glomazne, gumom stegnute na petama.
– Pa kako? – pita bivši premijer.
Klaun upre prstom u vrhove katedrale i ukratko premijeru objasni statiku tornjeva, te specifičnosti gradnje kamenom građom.
– Kako znate toliko o tome? –
– Završio sam arhitekturu – kaže klaun.
– Na mladima svijet ostaje! – potapša ga vedro premijer. Klaun ga bez riječi gleda kako odlazi.
***
Bivši premijer i mladi aktivist glasno se prepiru na glavnom trgu. Aktivist je nova politička nada i odnekud izroni TV kamera, prolaznici zastajkuju, u trenu trg postaje politička arena: Aktivist je obrazovan, ali naivan idealist i premijer počinje dominirati prepirkom. Glas mu postaje očinski, on ne oponira, on mladića educira, aktivist se povlači, uz psovku se okreće i odlazi. Kamere taman krenu uzimati izjavu bivšeg premijera o temama metropole, kad stara gospođa, nakrcana vrećicama sa Dolca, ugleda premijera-susjeda pa ljutito vikne u kamere
– Šuft jedan, kaj ne plaćaš pričuvu –
***
Bivši premijer čeka u redu.
***
Bivši premijer gleda kako Tarik Filipović otvara pitanje za milijun kuna. Nabrojao je četiri imena i pita tko je pravomoćno optužen za najveću pronevjeru novca u povijesti države. Sva četiri imena su suspektna, a jedno od imena je ono bivšeg premijera. Natjecatelj se dvoumi, iskoristit će izgleda džoker zovi. Bivši premijer se naginje u fotelji, gasi televizor. U tom trenutku zazvoni telefon. Premijer digne slušalicu, – halo – čuje Tarikov glas. Premijer poklopi slušalicu. Ovo bi bio lako zarađen milijun.
***
Bivši premijer cijeli dan štuca. Ne pomaže zadržavanje daha, litre vode, začepljen nos. Ostaje mu samo jedno – da ga netko dobro uplaši. Zato okrene broj državnog tužitelja.
– halo – kaže tužitelj.
Premijer spusti slušalicu. Prošlo je.
***
Bivši premijer ljutito gleda svog psa: opet je susjedima zaklao kokoš i donio je u dvorište. To znači da premijer ponovo mora u obilazak. Obilazak znači hodati kroz selo sa psom na uzici, kucati na kapije susjeda i redom se ispričavati.
Premijerovi susjedi su zajebana sorta Zagoraca, već znaju što je po srijedi kada vide da premijer silazi sa grunta. Većini seljaka premijerov pas nikada nije zaklao kokoš, ali to i nema neke veze: načičkaju se na trjemove, namršteni i oštećeni, čekaju da premijer pokunjeno prođe kraj njihove ograde govoreći
– Oprostite, oprostite, oprostite! –
***
Bivši premijer zagledao se u slomljeno staklo izloga. Iz razbijenih trokutića gledali su ga deseci bivših premijera: muž, nerealizirani pjesnik, otac, lijevi bek, sin, stranački poslušnik, ljubavnik. Premijer se nagnuo bliže, da obuhvati sva sebe, svako svoje ja. Vidi oko ili obraz, vidi zalizak kose, a nekad ni to – samo neodređen oblik boje kože, kao početak nečega čemu tek treba dati smisao, usaditi svrhu. Stoji tako zagledan u izlog, netko u prolazu dobaci – vandali jedni, sve buju razbili! – premijer se okrene i sa stakla nestane mozaik lica, ostao je samo on, bivši premijer, koji popravi sako i nastavi postojati u Gajevoj.
_____________________________________________________________________
IVAN JOZIĆ (Zenica, 1981.) živi u Zagrebu, autor je zbirke priča Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih. Finalist i pobjednik nekoliko književnih natječaja u Hrvatskoj i regiji. Priče su mu uvrštavane u više antologija i publikacija u Hrvatskoj i regiji.
Suosnivač kulturnog projekta G točka: Grad u Gavelli, član uredničkog kolegija Festivala europske kratke priče (FEKP). Nastupao na mnogim književnim festivalima u Hrvatskoj i regiji. Na Sajmu knjiga u Frankfurtu sudjelovao kao jedan od predstavnika Hrvatske 2016. godine.
čovjek-časopis 