Otkako sam bio kod svoga komšije Rame u zatvoru, ne osjećam se baš najbolje. Pročulo se da je bolestan. Već dvije sedmice pričaju kako je obolio. Ovdje, kada kažu da si obolio, to znači da više nisi živ. Nisam znao šta mu je, pa sam se uputio do zatvora da ga posjetim. Ramo je osuđen na šest godina zatvora zbog krađe šume. Ovo je već druga godina kako je na robiji. Priča se da su ga uhvatili u šumi, i to na panju. Tako se objašnjavao najgori slučaj: svi sijeku na jednom mjestu i koga uhvate pripišu da je ukrao sva debla. On, naravno, ima mogućnost da navede sve one koji su učestvovali u sječi, ali bi ga to koštalo života.
Tako su Rami, uzevši u obzir sve prijave koje je imao, pripisali svu štetu nastalu na jednom šumskom odjelu. Šteta, ostala mu žena i troje djece: Rusmir, Rusmira i Hata. Ženu zovu Maca. Ne voli baš da kuha, tako svijet kaže. Ovdje se živi od šumskih plodova. Šuma se siječe stalno, osim u slučaju velikih kišnih i sniježnih padavina. Borovnice ovdje zvane vrisinje, beru se do kraja juna. Kupinu je najisplativije brati. Sječom šume pojavilo se trnje. Ljudi se tješe da je Bog dao nafaku i u trnju. Poslije njih idu gljive, najčešće vrganji. Šumarija iskopa velike rupe na putu koji se zove Mliništa. Jednom smo izbrojali 16 rupa velikih kao Ramina kuća.
Ovdje ljudi ne voze golfa dvojku, nego neregistirirane džipove i vojna vozila zvana pincevi. Prije rupa zatekli smo dva velika stuba. Ja sam pomislio da je to Sfinga. Ništa me nije pitala, a i ja nisam imao šta da kažem. Opet će rupe zatrpati, a šumarija će ih iskopati. I tako godinama.
Nisam baš dugo pričao sa Ramom. Mlad je čovjek, a nema nijednog zuba. Pitao sam ga šta ga boli. Rekao je dole. Što je pokrao šume, potrošio je u kurve. Ja sam mu pokušavao reći da to ne čini, rekao je da se samo jednom živi. U životu nisam imao nijednu kurvu. Pitao me kako je Maca, kako su djeca. Rekao sam da su dobro. Maca vodi kravu svako jutro na ispašu. Rusmir joj pomaže. Ramin otac Meho, pješke je otišao u Zenicu. U devedesetim godinama, jeo je bijeli luk i mlijeko i kosio travu. Bio je i u novinama, ne znam kojim. I Maca je bila u novinama, prebila je svoju svekrvu, jedva su je spasili. Znao sam da će Ramo izdržati sve u zatvoru.
Pitao me da li posjećujem Macu. Rekao sam mu da joj moja žena nekad ode na kafu i pita treba li pomoć. Mislim da mi nije povjerovao. A govorio sam istinu. Maca je mene posjetila jednom. Krečio sam zidove dnevnog boravka. Žena mi radi, a i sve prethodne godine ona je krečila. Da plaćamo, ne isplati se, 300 maraka bi nas koštao ovaj sprat kuće. Kada sam krenuo da krečim, narod me počeo zezati, a i ja sam se zezao. Govorio sam da povoljno krečim mladama. I tako sam jedan dan zatekao Macu u kući. Imala je veliki ispupčeni stomak. Čuo sam da je bila noseća pet mjeseci i da je dijete otišlo od nje, jer je previše stezala kaiš. Rekla mi je da bi ona samo okrečila zidove. Plafon ne bi nikad čistila. Ja sam samo rekao da se plafon prvo mora okrečiti. Toliko je trajao naš razgovor. Pojavio se Rusmir i rekao da se mala Hata prevrnula iz bešike.
Dok sam bio sa Ramom, rekao mi je da kažem Maci da mu napravi burek i da nikako ne dolazi bez njega, da dođe brzo. Rekao mi je da će se od ove bolesti raspasti za pet godina. Nasmijao se, ali sam vidio da se iza tog osmijeha kriju strah i nevjerica. Na putu prema kući svratio sam do Mace. Ona je stajala kraj sudopera u debelim priglavcima. Vrištala je na djecu i bilo mi je nekako žao. Možda je nekad i moja žena tako izgledala.
Prošli put kada je Ramo dolazio kući za vikend, otišao je u šumu, usjekao deset metara drva i prodao ih za petsto maraka. Macu je vidio tek kad se vratio iz kafane. Poslije su mu u zatvoru javili da je trudna. On je rekao da je planirao otići do Travnika, ali je zaglavio u Turbetu. Prenio sam joj poruku. Rekao sam da Rami napravi sutra burek i da ode u zatvor. Ona me samo hladno pogledala i tiho izustila “pička mu materina… neka mu mama rahmetli napravi burek”. Zatvorio sam vrata i požurio kući. Na izlasku sam spotaknuo o razbacana drva ispred kuće i umalo nisam nos slomio.
Žena i ja imamo naizgled skladan brak. Žena često govori kako su nam svi zavidni. Kuća nam je lijepo uređena: što imamo ona je kupila na robni kredit. Zadnje što smo kupili bila je plazma tv. To je mojoj ženi posebno drago. Imamo dvoje djece. Djecu sam hranio idući u šumu. Imao sam konja i konjska kola. Poslije rata, ostao sam bez posla. Radio sam kao čuvar u lokalnoj firmi. Bio je to ugodan posao. Ležalo se i čitalo. Poslije se nisam uspio zaposliti. Radio sam svašta, najčešće na pilanama i na građevini. Onda sam počeo raditi što i svi. Ići u šumu.
Kada sam vidio da sve moje komšije odlaze u zatvor, prestao sam. Jednom sam bio na suđenju. Taj dan je bila Aliji Izetbegoviću dženaza. Kiša je padala, a ja nisam imao kišobran. Šumar me zapisao jer sam ukrao metar drva. Bilo je to kada sam kćerci morao platiti mjesečnu kartu za školu. Oslobodili su me iz sažaljenja. Rekao sam da imam dvoje djece i da su gladna. Nije to bilo daleko od istine. Ne mogu da lažem, od šume sam uspio prehraniti porodicu i napraviti štalu. Kuću sam naslijedio od oca. Žena je u međuvremenu počela da radi i bilo nam je lakše. I sad je slična situacija, ona radi, a ja sam na dnevnicama.
Sjedio sam zavaljen u fotelji. Na koljenima hlače su mi bile izlizane. Od nervoze sam se trljao po tijelu. Moja žena stajala je kraj sudopera. Imala je poprilično razvijen gornji dio tijela, s obzirom da je osam sati dnevno bacala komade daske na mašinu za obradu drveta. Donji dio tijela je već duže vrijeme postao mlohav. Doduše, za ženu od 45 godina izgleda dovoljno dobro. U posljednje vrijeme izgubila je dosta na težini. I već se počela žaliti na gubitak apetita. Noge su joj ranije bile zategnute, u vrijeme kada je išla u šumu. Posebno dok je trajala sezona borovnica. Ustajalo se jako rano, prije sunca, do pet se već bilo u šumi. Mnogo je hodala, i tako ubijala tugu. Sada je naučila voziti, pa se nema vremena misliti o beznađu. To bi je koštalo života. Ponekad sam mislio da se nikada neće vratiti. S vremenom je nestalo straha, a i lako bih je pronašao dolje u zgradi. Moja prva ljubav zvala se Miranda. Upoznao sam je na utovaru eksploziva u voz za Beograd, osamdeset i neke. Odmah sam se zaljubio. Njene oči podsjećale su me na kravlje. Čim me pogledala shvatio sam da je to žena mojih snova. Miranda je utovarala više od muškaraca. Moja me žena podsjetila na nju. Kada bolje pogledam, jako su slične. Obe su se pretvorile u mutante. Miranda se uvijek žalila kako mi je posao suviše lagan. Čamljenje u kabini i čitanje. Krađa i upada nismo imali. Tako je radila i moja žena. Govorila je kako se dovoljno ne brinem. Ja, pak to nisam mogao shvatiti. Miranda i ja nikada nismo vodili ljubav, ona je vidjela da ja to ne mogu. Zaprosio sam je, iako sam znao da je suludo. Niko na to ne bi pristao, osim moje žene koja je govorila kako mogu, samo da mislim da ne mogu. Miranda je jednostavno nestala, osmjehnula se i otišla vozom za Beograd.
– Šta ima kod Rame? – upitala me sasvim bezlično kao da joj nije nimalo stalo.
– Ništa posebno. – odgovorio sam.
– Šta mu je, šta ga boli?
– Dole ga boli.
– Gdje dole?
Pokazao sam na svoj cilindar iz kojeg samo vjetar puše i mokraća zapljuskuje. Nije ga vidjela možda ni deset puta otkad smo zajedno. Samo onda kada se ona pravila da treba ostati trudna. Govorila mi je kako sam pravi maher: – Ti to jednom i odmah upali!
– Je li ozbiljno to dole – oči su joj počele primati osjećaj žaljenja.
– Kaže da će se raspasti za pet godina – rekao sam njušeći onaj njen ženski očaj.
– Kako misliš raspast će se! – uzviknula je.
– Fino, raspast će se, ko što se svi raspadamo – pomalo sam se i nasmijao.
– Ne može se tek tako raspast, pa kakva je to bolest!?
– Teška…
Nisam se usudio reći da je spolno prenosiva, bilo mi je žao.
– Pa… kako nema lijeka?
– Nema, nisu još našli, kažu krv napadne i razara…
– Pa… ne može to tako.
– Je li ti ga žao? – znao sam da bi više voljela da se to meni desilo, a ne njemu
– Žao mi je svakoga, de mi reci kako se zarazio od tako teške bolesti?
– Preko nekih kurvi – rekao sam i počeo se smijati.
Riječ kurva bila je jaka. A ja sam je još jače izgovorio. Poslije je odvaznjalo u meni: kurva, kurvaa, kurvooo, kurvoooo…sve tiše i bolnije.
– Kako kurve, Ramo se ne kurva.
– Svi znaju da se kurva, pa i sam kaže da se kurva
– Meni nije rek’o, ja to ne znam.
– Što bi tebi rek’o. Ha! Što tebi? – pitao sam je, ali u sebi, zamišljajući kako je hvatam za vrat. Nije je boljelo. Samo se cikotala. Cikotala se mojoj bijedi.
Ubrzo je otišla. Rekla je da je boli glava i da mora prileći. Iz sobe je dopirao tihi jecaj.
Razmišljao sam o njenim rukama. Hrapave i teške brisale su suze sa već izboranog lica. Njene ruke su se lagano dodirnule s mojima, nekada davno ispred srednje škole. Zavolio sam njene kravlje oči i znao sam je gledati satima još dok je kao dijete u mom zagrljaju pokušavala otkriti sve tajne svoje ženstvenosti. Imala je crnu valovitu kosu ispod koje je pokušala sakriti onu mladost koja je jedina iskrena. Ispod stidljivog lica skrivala se lavina želja i planova u život. Ja to nikada nisam imao. Ne da sam bio previše racionalan, nego nisam osjećao nikakva velika uzbuđenja u životu. Kada nam se rađala kćer, mislio sam da se napijem. Ali nisam. Sjedio sam kod kuće i čekao kada će se sve završiti, jer nisam neko ko voli preveliku žurbu niti ushićenja. Ponekad mi se dešavalo da sam se osjećao krivcem zbog toga što moja žena nije bila zadovoljena. Nekad sam osjećao silnu navalu ljubavi i neopisive dragosti kad je vidim. I sada bih rado ušao u sobu i zagrlio je. Rekao bih da će sve biti u redu. Možda se Ramo izliječi i oni opet budu zajedno. Ali nisam mogao da lažem. Znao sam da je vjerovatno i ona zaražena. U jednom trenutku to je stvaralo sujetu u meni, zadovoljstvo, a u drugom mi je bilo žao. Znao sam da se viđa sa njim. Ali sam šutio, jer sam bio kriv.
Kada je Ramo otišao u zatvor, u mojoj kući se sve promijenilo. Ona se promijenila. Nije više bila luckasta, razigrana žena koja je stizala sve da uradi, i da stoji osam sati na poslu i da pospremi kuću. Bila je to sasvim druga, tmurna i dosadna. Žena od koje si krao osmijeh. To me isprva boljelo. Dok se vraćala iz šume, mirisala je na znoj i na Ramu. Znao sam to, svaki put. I ona je znala, ali smo šutjeli. I u toj šutnji smo se pobratimili. Ja o ljubavi nisam ništa znao, osim o onoj koju je ona osjećala prema Rami. Bio sam prazan. Prazniji od bolesnog Rame. I ta me praznina ubijala. Isprva sam bio mnogo ljubomoran. Razmišljao sam da ih ubijem. Zamišljao sam scenu u kojoj on obara drvo, a ona se divi njegovim mišićima. On ostavlja motorku, ona sa sebe skida laganu bijelu košulju umazanu borovnicama. Usne su joj mokre i ljubičaste. On požudno skače na nju i daje joj sve što ja nisam mogao. Njena čvrsta noga na njegovim leđima. Krv mi je ključala kao u razjarenog bika. Samo sam u tim trenucima doživljavao vrhunce svoje strasti. Došao bih, vrisnuo i ubio ih. Kao pse. Ali sam znao da to ne mogu učiniti. Nisam mogao da budem uzrok njihove nesreće, nisam mogao da prekinem slast koju su dijelili.
Dok je kasnila s posla, lupao sam glavom o zid. Pokušao sam se i ubiti. Ali ni to nisam mogao. Jednu noć sam spremio tablete, čitavu kutiju i zaključao se u kupatilo. Djeca su me zvala i izašao sam. Sin je ličio na Ramu. Imao je istu facu, oči koje su lutale nekontrolisano i zube koji su bili genetska anomalija. Nisam volio to dijete. Mislio sam da je to još jedan Ramo u nizu. Radovao sam se njegovom dolasku samo dok nisam saznao da je muško. Prema djevojčici bih bio milostivniji.
Ujutro sam ustao kada i moja žena. Popili smo zajedno kafu. Ispušili smo kutiju cigara. Šutjeli smo. Nismo se ni pogledali. Rekla mi je: Vidimo se, kasnit ću, danas ću svratit majci.
Znao sam da laže. Vjerovatno će otići ljekaru. I bio sam u pravu. Kada se vratila bila je shrvana. Toliko da nije mogla glumiti. Pitao sam šta joj je. Uputila mi je samo jedno ništa i pogledala smrtonosno, kao što je i bolest koju je nosila. Bilo mi je žao. Otišao sam u sobu. Pokušao sam plakati, ali nisam mogao. Htio sam da odem i da joj kažem da se ne brine. Ni to nisam mogao. Pomisao da je nema žalostila me.
Sin me zovnuo i rekao da je Maca napravila burek. Pitala je da li bih ga mogao odnijeti u zatvor. Htio sam do zovnem ženu. A ipak, sam se htio samo obračunati s njim. Možda posljednji put. Možda opet neću uspjeti. Sve vrijeme sam mu htio reći da znam, ali me bilo strah da ću izgubiti ono što ionako ne posjedujem. Kada sam čuo da je bolestan, pomalo sam se i obradovao. Odlučio sam, otići ću i odnijeti mu burek. S Macom sam se samo pozdravio. Ruke su joj bile mastne. Pogledala me sasvim podozrivo. I ja sam nju. Znali smo oboje. I više ništa nismo imali reći. Jedva sam čekao kada ću doći. Imao sam osjećaj da me vrijeme pritišće. Mislio sam na nju. Zagađenu rijeku. Otrovanu dušu. Otrovano srce. I mene koji sam samo šutio. Pola je htjelo osvetu, naslađivalo se, pola je mrzilo samog sebe.
U sobi za posjetu dočekala me žena. Bila je to bolničarka. Imao sam osjećaj da me uhode Macine bezlične oči i masne ruke. Za tren sam zamislio kako me dodiruju njene ruke. Imao sam osjećaj da ću povratii vlastitu dušu.. Tražio sam pogledom Ramu. Tražio sam one proste oči nepripitomljene. Tražio sam one oči koje se nisu vezale ni za šta. Tražio sam one oči kojima bi bilo draže ugledati burek, nego čovjeka. Ali, nije ga bilo. Žohar se penjao uz zid. Vrata su zaškriptala. Pored mene su dovezli tijelo. Podsjetilo me na šumski brežuljak. Bilo je to on, Ramo. Ukočen kao bukva koju je usjekao posljednji put. Jutros se objesio. Gledao sam u Ramu, u bolničarku, u žohara, u burek.
– Jeste li mu vi rod? – upitala me bolničarka.
– Jesam. – nekako sam izgovorio. U tom trenutku bio mi je rod.
– Možete li se pobrinuti za njega?
– Mogu.. mogu
Vraćajući se kući, nisam mislio ni o čemu. Pratio me Ramin leš i burek kojeg nije uspio pojesti. Burek kod Rame. Zamislio sam malu buregdžnicu. Maca bi pravila bureke, a Ramo i moja žena bi uživali iza zavjesa. Na staklu sam vidio njegov lik. Smijao se grohotom. Kao i onaj žohar, otuđen od svakodnevnice. Ramin smijeh se miješao sa muzikom na radiju. “I will always love you… ” negdje podmuklo, negdje iza granica.
Ne znam kome prije da kažem: Maci, ili svojoj ženi. Pomislio sam na svoju djecu koja nikada nisu upoznala Ramu, o njegovoj bosoj i neupućenoj djeci. Govorio sam im da oni ne zaslužuju život koji ima Ramo i njegova porodica.
Maca je dovodila kravu sa ispaše. Žurila je. Zvali su iz zatvora. Svirnuo sam joj iz auta. Iz daljine sam vidio kako nešto psuje. Bježao sam. Ženu sam zatekao dignutih nogu uz zid.
– Je li mrtav?
– Jest…
– Znala sam, jučer me nazvao i rekao da će se ubiti.
– Ne brini, ja ću platiti dženazu.
– Hvala ti.
________________________________________________________________________
EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ rođena je 8.12.1989. godine u Travniku, živi u Vitezu. Nakon osnovnog studija u Zenici, na istom fakultetu je i magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj literarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku poezije, nagrade Oslobođenja za kratku priču, nagrade Festivala dječije književnosti za najbolju bajku. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016). Objavljivala je poeziju i tekstove u mnogobrojnim bh. i regionalnim časopisima.
čovjek-časopis 