VOLIŠ MNOGE RIJEČI
Voliš mnoge riječi (bogatstvo okusa),
a ja ti ih poslušno sve nabavljam.
Kažem limun, drvo, jezgra, korito i čudnovatost.
Riječi same uskaču u torbu koja je riječ.
Praznina, zeleno, duboko i svibanj.
Kažem sjena, mač, usne i pepeo.
Možda ne kažem zapravo ništa od toga.
Kao da pravila nema, ili su zaboravljena (jer ih
je previše).
Večernja zvijezda umire sjajem prvih magijskih turbina,
složenost ljeta objašnjava jedna noć u lipnju.
Osmijeh premješta daljinu, to je vječni rat ceste i zubiju.
Ja, dobavljač riječi, a ti, odnekud, odasvud, naručitelj.
Između nas tiha močvara sna, oceani očiju i
sitna, gotovo nedopustiva odanosti riječima
i još više onim intervalima između njihova dolaska,
kada ih nema,
kada ne znamo gdje su,
hoće li uopće opet doći.
***
KNAUSGAARDOVA JABUKA
dugo sam mirisao kišu
da bih znao kada možda
neće padati.
zvuči blesavo, ali između
tog skromnog, krhkog vjerovanja
i neadresiranja tog pitanja uopće,
stanem čitav ja.
a to znači,
nešto mraka, malo soli
i dvije trećine vode
koja se u svakom trenutku
može pretvoriti
u kišu.
miris dugog razaranja
i onda opet
blagog
stvaranja.
***
VREMEPLOV
komarac
u
svibnju
dugačak uzdah
koji
putuje
u ljeto
i postaje
konzervirana
slutnja
poraza
i nesanice
***
PAMUK
porezao sam se
režući skalpelom
tijesto
i sad dok stojim
ispred ogledala
tražeći nešto s čim
bi mogao
zaustaviti krvarenje
moj mi vlastiti odraz šapuće
bog je pamuk
u Plivkovoj glavi
figurica iz djetinjstva
uspomena koja nije sretna
niti nesretna
ali koja više malo gdje pripada
u melasi rastopljena
relikvija vremena
u kojem smo bili
dječaci posuti
marmeladom i šećerom
s biciklima kao
ultimativnim oružjima
kako smo brzo mogli
stvarati mitologije
između juhe i predjela
između gitare i bubnja
od junaka do simbola
najdraže su nam bile
one iz kojih nikad
nismo izašli
iako su vrata bila otvorena
kroz čitavo naše
spavanje
danas još uvijek imamo
mitologije
a oni imaju sve ostalo
samo što je i to laž
jer ne postojimo
mi i oni
oni i mi
postoji samo
manjkava vrsta
i unutar nje
fenomen ponavljanja
najveći mit
od svih
ne bih mijenjao
šećerni bicikl
polupraznu staklenku
ili bilo što drugo
za drukčiji ishod
ali hej
krv je čini se pomala stala
nešto pamuka je ostalo
u srcima
a taj kolač
ta pašta frola
neće se ispeći sama
usput budi rečeno
pekmez koji koristim je
mandarina karamel
svakako isprobajte
nešto zaista
božansko
________________________________________________________________________
JOSIP ZLODRE rođen je 1989. godine u Mostaru. Djetinjstvo proveo te osnovnu i srednju školu završio u Metkoviću. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zastupljen u zbornicima Rukopisi 31, Rukopisi 42, Junaci urbane bede i Kapija istoka i zapada. Poeziju objavljivao i u časopisu Zarez, na portalima Kritična masa i Strane te na art blogu Čovjek – časopis. Finalist nagrade “Na vrh jezika” 2012. i 2019, godine te nagrade “Mak Dizdar” 2019. godine. Živi u Zagrebu.
čovjek-časopis 