TRI PJESME SANJE RADULOVIĆ

PRVI I POSLJEDNJI POKUŠAJ DA OBJASNIM SMRT

Možda sam prestala da živim
kad je počeo rat,
vatra na čiji dim se brže navikneš
nego što to možeš da objasniš.
Ili kad sam prošla kroz minsko polje
noseći punjeni svijet na leđima,
kao djed heroj poklone za djecu
koja još vjeruju u njega.
Možda kad su majku izbacili s posla,
a otac rat poricao,
u blatnjavim čizmama po rovovima,
jer nije uspio da ih ubijedi,
da to nije za njega,
ljekarskim nalazima.
Možda kad sam odabrala pogrešnog muškarca
jer sam bila usamljena,
ili pravog, dan pošto sam se zaklela
da se neću vezati više nikada.
Možda sam prestala da živim
kad me majka prvi put nazvala
pogrdnim imenima zbog njega,
bio je sve što majke ne žele kćerkama,
a sve ove godine hodam
s kovčegom pod rukom
i sudaram se s onima koji su znali
da rat neće prestati
ni kad budemo sve metke potrošili,
da neće na dobro ta veza izaći
jer otac mu je umro od alkohola,
a nema iverja boljih od klada.
On je, možda, prvi došao na sahranu,
jer oduvijek je htio da mi bude prvi.

***

SNIJEG LEŽI, JA STOJIM

Otkako su svijet podijelili
na uspješne i neuspješne,
više nema praznih stolica,
snijeg leži, ja stojim.
Politička stranka je novi biro za zapošljavanje,
kažem, snijeg ćuti.
Na birou rade izabrani,
dolaze na posao nadrndani,
viđam ih redovno svaka tri mjeseca,
beče se na mene,
jedu posne napolitanke i šute, kao ti sada.
Osjetljiva sam na zvukove,
mljackanje i šuškanje
to je ožiljak s jeftinih putovanja.
Oboljela od ekskurzijskog sindroma
i dalje se radujem sendviču i čipsu
ali samo u svojim rukama.
Ti si i ove godine pao, kažem mu,
sad lezi i ćuti,
radiš za platu kod univerzuma,
ja padam besplatno,
i slušam uputstva kako biti srećna osoba,
kako napisati dobru kratku priču,
intelektualno stanje naratorke mi izmiče
gubim magiju, dajem objašnjenje.
Dan je utornik
kako to Pavić jednom lijepo reče
u krčmi kod Patrijaršije.
Jutros su srušili jedan dio mog kupatila,
ne podnosim zvuke rušenja,
čak i kada znam da će izgraditi nešto novo.
Bole me kovrdže na glavi djevojčice
čijoj majci juče nisam dala marku.
Jer sam sav novac potrošila na trenerku.
Zato sad gladujem u trenerci
dok se ruši dio po dio lažne slike o uspješnima,
dok se neuspješni peru suzama.
Glupo je, vikala bih, napolju je snijeg
koji može postati grudva ako ga zagrlimo,
ali glupo je vikati na ljude u trenerkama
koji se lažu, plaču i pričaju sa zidovima.

***

ČOVJEK NIJE SUNCOKRET

Čekam splavara
da me preveze u grad
u kojem ću trčati ukrug
s dva miliona stanovnika
i misliti da sam korisna
u borbi protiv
vještačkih osmijeha,
nesavršenih porodičnih skupova,
kvazi poruka s pozadinom od knjiga,
licemjernih predstava o humanosti
i ljubavi, za drugačije i druge,
u svijetu u kojem
ne postoji statistika
koju zanima broj umrlih
od usamljenosti i tuge.

_____________________________________________________________________

SANJA RADULOVIĆ (Tešanj, 1975.)
Piše i objavljuje poeziju i prozu. Nagrađivana: „Ulaznica” Zrenjanin, „Zija Dizdarević” Fojnica… Objavljene knjige: „Lepet krila majke ptice” (2015, poezija), „Prstohvat maslačka” (2017, poezija) i „Nomad na štiklama” (2018, kratke priče).
Članica Udruženja književnika Republike Srpske. Pohađala radionicu kreativnog pisanja „Hila” (predavači Srđan Srdić i Vladimir Arsenić) u sezoni 2019/20.
Živi na relaciji Doboj‒Beograd.

TRI PJESME BILJANE ŽIKIĆ IZ DVOJEZIČNOG ZBORNIKA “BIĆE BOLJE / BO ŽE”, Srpski kulturni centar Danilo Kiš, Ljubljana, 2019.

ŽENE KOJE KRIJU SVOJE PESME

Žene koje kriju svoje pesme
kao mačke svoje mačiće
traže skrovito mesto da se omace
daleko od mačka i ostalih proždrljivaca.
Žene ližu svoje pesme
dok ne progledaju
očima mačaka, risova, tigrova.
One ih čuvaju po podrumima i tavanima,
ispod ućebanih fotelja i u fiokama koje se ne vide,
zakamuflirane svakodnevnim oblicima, istim
dosadnim pokretima, ustaljenim frazama,
po starim kutijama, u nahtkasnama i šupama.
One ih njuškaju nežno
i jednu po jednu nameštaju, premeštaju
da budu što bliže toplini.
Milujući im mala vlažna tela
one ih kriju i od sebe samih
sve dok ne ispuste sopstveni mjauk,
dok ih ne napuste i ne odu
neznano kud.

***

ONLY EU PASSENGERS

Evo lisice na putu,
evo i migranta!
Samo zato što sam imao sreću da se rodim
u krugu zidina ili da dospem unutar njih
na neke druge načine,
ja sad vozim safari a ti iskačeš
pred farove kao životinja.
Zaobilazim te čisto da te ne bih baš
ja gazio, a podletiš li pod točkove drugih,
mene se ne tiče. Uobičajena si životinja
na međunarodnim putevima po obodima tvrđave
u ovo doba godine. Ni u vest da staneš.
Šta ću s tobom lisice, srno, jelene,
osim da skrenem pogled
kad te vidim kako se vučeš ivicama
auto-puteva i kažem:
jadna li je životinja, a vidi
meni kako je lepo – u automobilima Šubert ili
noćni džez – na granicama pokazujem samo ličnu:
O bože, kako je lepo u tvrđavi domać biti!
I zato, podižite pokretne mostove, o sugrađani!
Skrenite pogled i zagnjurite ga u svoju kesu s poslasticama,
o sugrađani. Bacite jednu kosku
kroz prozor automobila kad oglođete pile.
Budite humani! Budite bezbrižni!
Jer vaš će broj na ličnoj karti koji pokazujete
na otvoru zidina: Only EU passengers,
još jednom potvrditi vašu ljudskost.

***

BIĆE BOLJE

Nisam sigurna da želim umreti u starosti,
onoj pravoj koju zovu duboka,
da jedem tortice bez šećera i maslac bez masti,
da spavam danonoćno u džinovskoj čarapi kao gusenica
za koju se izvesno zna da nikada neće u leptira,
nego u crva.
Nisam sigurna da mi je to svetla budućnost.
A šta mi drugo preostaje?
Biće bolje, rekao je moj otac.
Umro je u šezdeset devetoj godini i pisao sve dok je mogao da drži
olovku
i crveni rokovnik sa kožnim omotom.
Te večeri kada je otišao u bolnicu – mislili smo na kratko,
iz astronomskih stanica su nam govorili – gledajte u nebo,
cele noći padaće zvezde.
Jedna je stvarno pala i videla sam je rođenim očima,
rasprsla se tačno iznad očeve kuće.
Zamislila sam želju,
kažu da se ostvaruje, a nisam ni stigla
da mu kažem da je iznad njegove kuće
zvezda pala.
Prvo što je napisao bilo je ime i prezime, adresa i telefon
kao što je rokovnik zahtevao na prvoj stranici,
zadnje što je napisao bilo je o ljubavi prema nama
da nas je voleo a da to nije znao da nam pokaže.
Kad više nije mogao da piše, umro je,
a bez glasa je živeo skoro šest godina.
Šest godina bez glasa, a šest dana bez pisanja
i više nije izdržao.
Tata, je li ti ovako dobro,
nameštala sam mu naslonjač.
Biće bolje, rekao je
i više mu oči nisam videla.
I Dejvid Bouvi je umro u šezdeset devetoj godini,
imao je dva različita oka, sad kažu da nije,
ali ja znam da jeste i njegova
Lady Grinning Soul
zna da jeste.
Svako se oprašta na svoj način.
Kako ću se ja oprostiti, ponekad se toga najviše bojim,
da li ću znati da kažem biće bolje,
da li će i moj Lazar progovoriti?
Vama je teško, ali zamislite kako je njemu, rekao je lekar.
Vi se opraštate od oca, a on se oprašta od života.
A moj otac je na kraju tražio samo svoju sobu
i dunju ispod prozora
i da podignemo roletne da može da vidi sunce.
Tako smo mi mislili,
ali zapravo ne znamo šta je želeo da vidi.
Ja sam gledala u zvezdu koja će eksplodirati
i mislila na njega
i na Lady Grinning Soul.
Jednom me je neko podsetio na tu pesmu
i ona je posle toga počela sa eksplozijama
do tada je bila samo dobra pesma
posle toga je bila tempirana zvezda.
I sad i želje stare kao što sve stari
i menja se kao što se sve menja,
kao što se moje lice menja,
kao što se moje ruke menjaju.
Da li ću na kraju znati da kažem
Biće bolje?
Da li ću umeti da odem zajedno s njom,
ruku pod ruku, s mojom rođenom
Lady Grinning Soul?
Da li ćemo umeti veličanstveno da se rasprsnemo
iznad zvezdine kuće
i da li će naša zvezda poželeti želju
dok nas bude gledala rođenim očima?

___________________________________________________________________________

BILJANA ŽIKIĆ rođena je 1974. godine u Jagodini. Diplomirala je srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu i doktorirala antropologiju svakodnevnog života i medijske studije na Fakultetu za postdiplomske humanistične studije, ISH u Ljubljani. Bavi se novinarstvom, istraživanjem medija i roda, koordinacijom i vođenjem projekata u kulturi i izdavaštvu, prevođenjem, aktivistkinja je za prava manjina. Pesme je počela da piše u jesen 2016. godine. Objavljivala je do sada različite tekstove, od akademskih članaka do novinarskih kolumni.

POEZIJA PETRE PLEŠE

LOV

1.
Kontrakcija dikcije u kontradiktornoj akciji:
SKINI GAĆE
NEĆU TI NIŠTA
VOLIM TE

2.
Ponavljaj u sebi:
mala usputna silovanja i
pravopisne pogreške
mogu se prekriti puderom.

3.
Suoči se s imenicom:
TIJELO
koje nije tvoje
ne može biti
glagol.

4.
Kralješci isprepleteni u
pletenicu
s makom ili sezamom
stoje pet kuna i deset minuta
prekovremene BLISKOSTI.

5.
Sjeti se:
u kojem trenutku sve postaje normalno?
ŽRTVA je zbirna imenica –
ona vrsta maloga boga
kojeg ispljuneš poput zareza.

6.
Poput ručkova, večera i ostalih interpunkcija jezika.
Sve između je lov.
Sve između je izdržano.

***

GEOMETRIJA

Geometrija se najbolje uči
NA ŽLICU,
u kojoj se majka ogledala
dok je pravila
sitni vez od crvenog konca:
tlocrt doma,
kalup za pjesmu.
POTREBNI SU MANJI PREPRAVCI
Da tijelo stane u očekivanja:
Osamdeset, šezdeset, devedeset
Centimetara proširi do granica SIMETRIJE,
a pedeset i jedan kilogram
skrati
U ime sitosti i usitnjavanja.

________________________________________________________________________

PETRA PLEŠE rođena je 2001. u Karlovcu, gdje završava opću gimnaziju te srednju glazbenu školu. BA studij Dramaturgije upisuje 2019. godine. Piše drame, scenarije i poeziju. Njezin dramski tekst 1/2 dobitnik je nagrade publike za najbolji dramski tekst 11. DeSADU. Poezija joj je uvrštena u zbornik Rukopisi 43. Kao dramaturginja sudjeluje na studentskim i profesionalnim kazališnim produkcijama.

KNJIŽEVNI FESTIVAL “KROKODIL”, BEOGRAD, 29.8.2020: TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ

MJESTA NA KOJIMA POČINJE SVE IZ POČETKA

Što pišeš ta sranja
rekla si mi objasniću ti
kako mudrom preraspodjelom sredstava
preživjeti sve ovo
Bila si praktična u podukama
Zemlja je na pola raspuknuta stvar gdje jedni teže dobru drugi zlu
a pisci vazda nervnom rastrojstvu između
Ne ne trebaju ti njihove krize njihovi napadi tjeskobe
Ni slava među studenticama književnosti kakav seks usput
Ni narasla sujeta dok djevojčice uzdišu nad riječima
tako zgodno umetnutim između stranica knjige
njihovih grudi i nogu
Rekla si svaka životinja svoju mudrost ima
Oštru kandžu velik zub otrov smrtan ili smrad
Neku gadost neku podlost
nešto moraš odabrati ako planiraš preživjeti sve ovo
Što pišeš ta sranja
kao da vremena ima za mijenjati svijet i Noje i brodovi su potonuli
Duboko daleko u mrtvo more metafora
Uklopi se u stanje stvari
Diši duboko prihvati sebe
Pacovi ruju po rupama gdje smo sakrili hranu
Kakve imaš planove za večeras mala
Klinci po ćoškovima vrckaju kao žene tu iza ćoška prodaju drogu
Treba ti nešto da se uradiš
Stara si umorna si preživjela si potop pacove rat preživjela si šizmu
i šizofreniju
preživjela si brak
i druge institucije koje su postojale dok si ti išla u školu
O bože kako stara djevojka večeras hoda gradom
Makar popij nešto
Biće ti prijatnije biće ti toplije oko srca kada kreneš u grad
Nikom nije ugodno brijanje na suvo
I našminkaj se budi klaun u bojama
tvoje bore to više ne postoji
Sve jebozovne majke su operisane i zategnute
Stara majko ko si ti otkud dolaziš
i zašto misliš da je dovoljno da me gledaš
Tužnim i emotivnim pogledom
Niko ne da pičke više samo za to
Niko kurcem ni da mrdne na te patetične utvare kao ti
Moraš naučiti da preživiš na ulici na podijumu među zvijerima
Grebi mačkice grebi
Grebi da preživiš
Zgrabi kakvog miša sa tim preostalim zubima i zabavi se
oni su svakako štetočine
nemoj da žališ dok mu mljackaš rep za prošlim danima
ni njegovom ucviljenom mišicom poješćeš sutra i nju
doba je krize doba kada pravednici uzmiču pred gladnima
neki na svoje noge obuvaju duboke čizme
i gaze sa njima gaze po tuđim obrazima
po dječijim prstima
gaze sitne životinje i kose djevojaka i dolaze da pregaze svijet
čuješ li kako marširaju
a ti maštaš kako da obljubiš koga noćas
maštaš kako da umakneš smrti
kako da naučiš svoj sitni porod da pobjegne što dalje
Što dalje
kud te to odvodi
Što pišeš ta sranja
Poezija je umrla ptica je pala s grane mački u usta
Predi oblizuj se zagrcni se perjem
Nemoj biti ptica
Nemoj biti ptica
Grebi
Budi mačka
Poezija je odletjela da traži bolje sutra
A ti pođi sa mnom u sumrak
Iza ćoška ćemo voditi ljubav
Tvoj jezik i moj jezik poput mačeva na mjesečini koja pristiže
Priznaj da su ti gaće mokre
čim pomisliš na mogućnost jedne ovakve
zabranjene romanse
O pokvarena starice odrasla si na tim filmovima
gdje ne smiješ da mi gurneš ruku u gaće
A samo o tom maštaš
Ali kuda to vodi
Nikuda
Zašto pišeš ta sranja
Živi stara živi ionako si odavno polovna roba
Bolje je da te trošimo dok još ima što da se troši
Dok još ima ispravnih dijelova
Dok još nisi sva pokvarena kao tvoje misli
Negdje si topla i meka
Još uvijek
postoje mjesta na kojima počinje sve ispočetka
dotakni ih stara

TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ (1977, Zadar; Banja Luka), iz zbirke pjesama “RAZMNOŽAVANJE DOMAĆIH ŽIVOTINJA”, Buybook, 2018.

na slici: autorica čita pjesmu “Mjesta na kojima počinje sve iz početka” na drugoj večeri festivala; youtube screenshot

TRI PJESME MILICE BEŠIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “PRAZNA MESTA”

POĐITE SVOJIM KUĆAMA

Kašikom zahvata supu odozgo, kao da pribor nije dovoljan
da pokupi zalogaj, već hranu mora poterati k sebi.
Budućnost stiže s nama,
da se ne biste čudili kad nas jednom vidite, a nismo,
recimo, tu. Pođite svojim kućama, ukletim sećanjima,
naduvenim srcima, sparušenim očima. Životinje kokodaču,
muču, grokću puštene i snažne. Meštani imaju svoje dane,
ali se ipak jave vratima, obzirno prema okvirima,
iz straha da neko stoji uz zid prav, ćutljiv, očiju šupljih oraha.
Jednostavno more možda je toplo, drago jer mestimično postoji
u godini. Na groblja i pijace nailazim kao na uraslu prošlost,
neodvojenu od sebe, korisnu svima. Dočekaću u počecima
da je iza brda iza kuće okean, ispred kapije plićak kao šećer.
Primetićeš da mi je malo hladno, samo ne zatvaraj prozore,
ručke su im namerno polomljene.
Očekujem pozdrave i puno popravki,
sve dok je kvar još uvek spoljašnjeg karaktera, pa ćemo zvati stolara,
čiji je dolazak uvek mutna rabota,
koji se sam javlja na telefon, koji mi je sigurno i komšija.

***

JASNO GROTLO

Useci na licu kao korita planinskih reka
što dođu sa severa pokorenih kraljevstava
i zaspu na zatvorenim kapcima. Težila je sve više,
a da tome nije bilo uzroka, samo jasno
grotlo čija gravitacija vuče s pola magneta. Tlo joj je
pucalo pod leđima, dok ih nije probudio tresak u zatvorenu pećinu.
Zubi su se zatezali u šuplji bol, u centar površine kopna.
Objasni mi oči na osnovu mraka:
kad u usta ne bi mogle stati jabuka, koren celera, mala dinja.
Beskrvni zubi znaju samo za prostor, noću životinje slobodno šetaju.
Mrak se grejao vlažan od izdaha, grumenje zalogaja tame
postajalo je prah, pa voda, zatim molećivi vazduh.
Iz ispucale zemlje na glavi raste trava kao oko, kao satelit.

***

CRVENO

Krv se pretvara u zagađena mora čim stane.
Izuvena cipela oduzme vremenu, doda mestu.
Eksperimenti rađanja vrše se u uslovima nepotpunog odustva:
i ja sam nekada možda rođena. Pod vodom kao đubre otpočetka
ćute dani, ustani i obuci se ili samo kreni. Neonska magla blešti,
futer razvaljenih vrata znak je da stvari isparavaju,
sagorele, vruće, rođak koji crveni jer si ga uhvatila s rukom u gaćama.
Vidik zaklanja pojedinačna smrt. Leševi su, onda,
umorna deca. Ne zavise ni od koga, čak ni kada im se obraduju.
Mladi i bakarni. Iz njih raste drveće i predvidivo pitanje.
Sutra će biti isto, samo malo toplije, i to će sve promeniti.
Telu već sada fali života,
pa uzbuđenje zbog umiranja niko ne pokazuje.

__________________________________________________________________________

MILICA BEŠIĆ rođena je 1991. u Leskovcu. Studirala je italijanski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Živi i radi u Beogradu.

PJESMA

Jednog ću dana uhvatiti malo vremena
I ovako umoran od života sjesti za stol
Primaknuti moj stari royal
I napisati strašno lijepu pjesmu
S određenim praktičnim ciljem
Da zaradim nešto novaca
Ili pomaknem pokvareni automobil na cesti

Pjesma će imati oblik križa
Uravnoteženi pogled smrti
Bit će to zacijelo pjesma za koju sam se
Pripremao svo ovo vrijeme: u njoj
Ničega neće nedostajati
Nitko neće biti uskraćen
Štakori će naslijediti kuhinju
Žohari kupatilo

Ni ti se ne moraš bojati

Kao Nijemci, kao juha u prahu
Ta strašno lijepa pjesma
Imat će i svoje slabe strane
U njoj će tvoje dojke visiti kao
Bespomoćne noge oduzetog
U njoj ćeš stanovati bez ostatka
A da nikad ne platiš stanarinu

Uravnoteženi pogled smrti
Bit će uvijek tu kao tijesne cipele
Kao kamate Gospodina Boga

Nitko ništa ne može izgubiti
Ako prihvati stvari kakve jesu
Usput, dok sam bio mlađi nikad ne pomislih
Da i ljubav ima probavne organe
Sad će i ta stvar biti napokon stavljena
Na svoje mjesto

Strašna ljepota narečene pjesme
Proizlazit će iz činjenice
Da ne zaboravlja ništa, ne izostavlja ništa
Da je podjednako sklona ratniku i lešu
Dalekom ozračju i najmanjem crvu
Da nepristrano spominje vjeru, politiku
Narod, svaku iglu i ušicu svake igle
Govori o tebi, ljubavi moja
Općenito o svijetu i pojedinačno
O svemu

Najviše o ničemu.

BORIS MARUNA (Podprag, 1940 – Zagreb, 2007), iz zbirke pjesama “SVIJET KOJI ZNAM – Izbor iz poezije”, Društvo hrvatskih književnika, 2015; izvorno iz zbirke “Ograničenja”, 1986.

POEZIJA OGNJENA PETROVIĆA (iz rukopisne zbirke “JESEN U VRTOGLAVICI”)

I
What’s the most you’ve lost on a coin toss?
A. C.

U kasno popodne poći
pravo ka zapadnoj strani:
do opustelog metroa,
haustora i mesta
na kom sam nastavio pravo –
kroz zločin,
između koraka osluškujući
kako samo otmeno zvuči
reč: predaja.

Sasvim prava ulica
nestala je u sfumatu od kiše,

gledao sam udaljena sobna
sunca, horizonte
koji se upotpunjuju,
jesen u vrtoglavici.

Probudi se, kažeš,

požuri kroz buknula
moždana stabla,

spusti se niže
do poslednje ulice u nizu,
tamo gde blešte
sasvim ogoljena prazna mesta.

Кažeš: tek kad ti stvarnost
opusti ruke
bez opiranja
u trenutku prepoznaćeš sve:

tišinu kao pred nastup
crkvenog hora,
figure zamrznute
u jutarnjem svetlu,
blizinu koja nas
ne ume

učiniti nepoznatima.

II
Nowhere in the corridors
of pale green and gray –
nowhere on the suburbs
in the cold light of day.

Fever Ray/Mercy Streets

Predgrađe lepo toliko
da se u njemu
može umreti:

pravolinijski raspoređene
kocke i u visokim
prozorima: žene –

snene kao prosenjen crtež.

Кada se udaljim –
opet bih nazad, tamo
odakle sam upravo
došao, gde mi se gole

krošnje četinara
unose
u lice,
povijaju se do zemlje:

kao da se klanjaju.

Dok prolazim krošnje
tiho šapću:

kako je dobro
dok se hoda,
dok se misli da možda
postoji i put.

III
Horizont eksplodira tamo
gde se auto-put
spušta naniže, u sinopsis,
bez kraja i početka:

gde tvoj gradić već liči
na bajku,
na cirus koji
vetar nosi

preko zaliva.

U dubokim jezerima
očiju mogu se
videti još: kupači,
plastika, sitan
šljunak, svi rekviziti
nekadašnjeg života

i daleko negde,
pod svodom –

obris kadra o flori
i fauni u predgrađima,
sudbini
bilja, tajnom
životu drveća u parku,

uzbudljivim sudbinama
gradskih pasa
u egzilu,
po prerijama.

IV
Ulazak u grad ličio je na ulazak
u rashodovani teatar.
Кulise su škripale.
Senke se povlačile u dublje senke.

Vozio sam cele noći kao statista
kroz dugi kadar –

preko pasarela i mosta
u luku izvijenom
nad prazninom
sve do zatvorenog bioskopa.

Hladna dvorana,

klavsen u uglu,

crvene zavese koje su me zatrpavale
uporno, dugo –
bilo je sve što sam video.

Ostalo je sasvim malo vremena
da se pojavim
u sledećoj inkarnaciji,

nasmejan u najdubljoj fazi sna,

opkoljen tihim svedocima
koji će me dočekati
povicima mržnje –

ljubavi, dakle, nikada zaslužene.

V
Bio sam ubeđen da ću je ugledati
na zapadnoj strani:
dosadne
patricijske svečanosti
predugo su je zadržale.

Ohrabren usporavanjem
gradskih časovnika
setio sam se:
sve boje
jednom će se složiti u tami.

Prikladno: pojavila se u telu
sasvim stare žene,
mirno i tiho, bilo je uokolo:
a svet,
svet ni trepnuo nije.
Samo su se rumenilom
oblili obrazi

mermernih spomenika
u parku,

samo su citrusi
tiho goreli

u usnulim dvorištima.

VI
Noć se završila
zato što je simfonijskom
orkestru ponestalo leda
na dlanovima,
u džepovima kaputa.

Umesto svitanja: još jedan
zapaljen glagol.

Zar smo zaista
mirni samo dok je voda
glasna, dok smo
u pripravnosti:

iza ograde mosta, tamo gde teku:
barok, alge, fosforne
rečenice, gde je
svaka eksplozija
u stomaku precizno
podeljena na slog.

Noć se završila, muzika se
rastvorila u šumove,
u krvi, a mi smo tiho
brojali u sebi:

jedan i jedan su pet
i sve što nam se
već jednom dogodilo
nikada se ne sme
dogoditi opet

_________________________________________________________________________

OGNJEN PETROVIĆ (1981), rođen je u Beogradu. Piše poeziju i prozu. Objavljene knjige: Prekid prenosa (2011), Кečevi & Osmice (2011) i Potraži na zapadnoj strani (2018). Sarađivao sa dvadesetak časopisa, objavljivan u brojnim zbornicima, pregledima, panoramama i drugim zajedničkim publikacijama. Zastupljen u izborima iz nove srpske poezije: Prostori i figure (Službeni glasnik, 2012), Van,tu: free (Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2013) i Restart (DК Grad, 2014). Priredio i uredio nekoliko revijalnih knjiga. Živi u Mladenovcu.

KRATKA PRIČA LUIZE BOUHARAOUE IZ ZBIRKE “JESMO LI TO BILI MI”, Jesenski i Turk, 2019.

DVOTRAČNA SREĆA

Dan je bio zemljanosiv kao da nije ni svanulo. Nino me čekao u kafiću na kraju kolodvora sa šalicom vrućeg čaja ispred sebe. Nasmiješila sam se kad sam vidjela kako se bori s plastičnom vrećicom meda. Nespretnim trzajem potrgao je kesicu i dugi zlatni mlaz ljepljive tekućine potekao mu je niz prste. Kad me ugledao, brzo je ustao i pružio mi ruku.
– Oprosti, Lucija, sad sam te zalipija.
Poželjela sam mu polizati vrhove prstiju. Umjesto toga rekla sam samo:
– Neka.
Pogledao me u oči, ostavio čaj i zgrabio torbu.

Na ulazu u autobus, čiji je motor mazno preo, prislonio je svoje rame uz moje. Njegovi su prsti rastvorili moju ruku i uvukli se među moje. Ostali smo slijepljeni nekoliko trenutaka, ne zbog meda na našim jagodicama već zato jer smo htjeli. Onda smo raspleli prste da nas netko na kolodvoru ne bi vidio.

*
Spavao je kao dječak iscrpljen igrom. Provukla sam se ispod ruke koju je u snu prebacio preko mene i obujmila koljena. Zurila sam u svježe obojeni bijeli zid i čudila se kako ga ni sjene što su se hvatale po sobi nisu uspjele posivjeti. Jedino tamno u bespoštedno bijeloj sobi na bijelim plahtama još krutim od svježine bila su naša smeđa tijela – njegovo opušteno snom, moje sklupčano. Čak nas ni ulično svjetlo, koje je kao neodlučni voajer pokušavalo proviriti kroz škure, nije moglo posvijetliti.

Okružila sam oko kreveta na prstima da ga ne probudim. Kroz napola otvoren prozor nije dopirao nikakav zvuk, sve je bilo tako pažljivo omotano tišinom da se činilo da ne postoji ništa izvan sobe u kojoj čujem samo njega kako diše.

Navukla sam gaćice i podigla grudnjak s poda. Sjela sam na radni stol i širom otvorila prozor. Od hladnog noćnog zraka moje se tijelo naježilo više nego od njegovih dodira. Naslonila sam grudnjak na prozorsku dasku i gledala kako se ulično svjetlo igra na dugoj plavoj vlasi njegove žene. Vršcima prstiju polako sam podigla tu vlas koja je omeđila moj svijet i ispustila je kroz prozor.
– Lucija, šta radiš? – promrmljao je iza sna.
– Ne znam – rekla sam gledajući kako duga zlatna vlas lebdi s trećeg kata i nestaje mi iz vida.
– Dođi. Spavaj.
Zatvorila sam prozor i uvukla se u krevet.
– Zašto ne spavaš?
– Ne mogu.
– Zašto?
– Stalno ti svijetli mobitel.
Nije ništa rekao samo me privukao još bliže i poljubio u čelo. Pokušala sam sklopiti oči.

Ostao je sa mnom još nekoliko trenutaka pa me odložio na jastuk i otišao u kupaonicu s mobitelom. Širom otvorenih očiju slušala sam ga kako nas šaptom obje pokušava usrećiti. Kad je otvorio vrata i vidio da je svjetlo iz kupaonice obasjalo moje otvorene oči, gurnuo je mobitel duboko u džep kaputa koji je visio u predsoblju.

*
Svjetlo se zaigrano provlačilo kroz sukneni zastor oblaka i sudaralo sa staklom. Stalno sam žmirila, nikako se nisam mogla priviknuti na tu igru. Žena preko puta promatrala nas je od trenutka kad smo ušli u autobus. Krajičkom oka pomno je pratila svaki pokret naših tijela. Mi smo sjedili svatko u svom sjedalu, još uvijek toliko oprezni da nam se ni ramena nisu dodirivala. Gledala nas je kako se pretvaramo iz poznanika u ljubavnike bez ijednog dodira. Znala sam da zna, ali nju nismo poznavali, pred njom se nismo morali skrivati.

Kao da je i on to shvatio, zavukao se pod moju ruku i naslonio glavu na moja prsa. Svoj sam obraz spustila na njegovu kosu. Dok se pretvarao da spava, gledala sam kako more s lijeva, a brda zdesna jure pored nas. Pomislila sam da je sreća to što dišemo u mjestu dok nas obje strane svijeta mimoilaze bez da na nama ostave trag.

Autobus je gladno gutao udaljenost, a on je i dalje ležao na mojim prsima. Vrijeme je bilo gusto i lijeno se cijedilo po nama. Kao da je moje, njegovo se tijelo pomicalo sa svakim mojim udisajem. Provukla sam mu prste kroz kosu, pa ih brzo izvukla jer sam se sjetila da su još uvijek ljepljivi. Kao da ga je moj dodir prenuo, on se uspravio i zgrabio me za ruku. Nasmijao se, rastvorio moje prste i počeo lizati jedan po jedan. Glasno sam se nasmijala kad se toplina njegovih usta razlila po mojim rukama.
– Prestani – jedva sam izustila između dva hihota.
Moj kažiprst bio mu je još u ustima kad je zamumljao: – Neću.
Onda je premjestio svoj jezik s mojih prstiju u moja usta.

*
Omotao se oko mene, privukao me k sebi. U jednom pokretu osjetila sam svu snagu njegovog tijela. Oči su mi bile zalijepljene snom. Nisam ih mogla otvoriti. Koža mu je bila mokra i tako hladna od tuša da mi se učinilo da je ugasio svu toplinu mog tijela.
– Lucija – šapnuo mi je na uho.
Cijela strana mog tijela kojoj je govorio naježila se.
– Lucija, probudi se – rekao je i poljubio me u vrat. Stisnula sam oči.
– Lucija, moraš ići. Tanja će uskoro doći.
– Znam, Nino – promrmljala sam i čvrsto zatvorila oči.

*
– Rekli smo da ovo više nećemo raditi – rekla sam, a ipak sam sjedila na krevetu pored njega u obiteljskom hotelčiću koji postoji samo zato jer je u njegovom dvorištu nikla autocesta.
– I nećemo – rekao je i naslonio svoju glavu na moje rame.
Kosa mu je bila vlažna, a tijelo teško kao natopljeno. Znala sam da je otežao od ovih pola sata što je šaptao na mobitel pred hotelom na kiši.
– Ajmo spavat – rekla sam.
Krevet u koji smo legli učinio mi se neobično praznim.

Jutro je došlo iznenada, nekad između dva treptaja. Vrijeme koje je još jučer bilo tako lijeno, tako skromno da se pretvaralo da ga nema, sad se uzoholilo, uzlupalo i izjurilo kroz prozor. Nebo je od krvavomodrog u trenu postalo nevino rozo, nesvjesno svega što se ispod njega događa. Ili se bar meni tako činilo.

Ležala sam na krevetu i gledala sebe i njega kako se spremamo svatko za svoj put. Kao da gledam ubrzanu snimku vidjela sam nas kako se budimo, kako ustajemo, kako se vraćamo natrag u krevet. Čula sam nas kako se ponavljamo, čula sam šum odjeće koju smo najzad obukli. Onda sam čula sebe kako mu govorim: – Ja ću zaključati.

Dok smo hodali prema kolodvoru moji koraci su prazno odjekivali. Bilo je rano jutro pa je tek pokoji autobus brujao nestrpljiv da krene naprijed. Daleko ispred mene prljavosivo nebo rumenilo se pri korijenu i mutilo zamišljenu crtu koja ga je odvajala od zemlje. Htjela sam zatvoriti oči, ali već sam bila budna. Kada je kupio kartu prišao mi je s leđa i njegove su se ruke prekrižile na mojim prsima. Skliska, kao da sam još mokra od vode, okrenula sam se prema njemu i rekla mu rekla da uđe u autobus.

Mahnuo je kroz prozor. Čula sam zvuk motora prije nego je podigao ruku, ali nisam se pomakla. Autobus je prvo polako krenuo natrag, a onda zaokrenuo naprijed. Na trenutak su se obrisi svega oko mene – ljudi, oblaka, horizonta – izoštrili i zatreperili od života. Onda se svijet stopio natrag, vratio na mjesto.

Ispred mene su žurili putnici, pekari i dostavljači koji su punili kioske. Iza mene su prolazili konobari i služili gustu kavu i čaj s medom čije su vrećice s lakoćom otvarale spretne ruke šofera, konduktera, policajca na kraju smjene. Tik uz mene trafikantica je slagala još netaknute dnevne novine. Svuda oko mene svijet se žurio u danas.

_______________________________________________________________________

LUIZA BOUHARAOUA prozaistica je i prevoditeljica, rođena u Splitu 1985. godine. Zbirka priča “Jesmo li to bili mi” nagrađena je Prozakom za najbolji neobjavljeni rukopis autora/ice do 35 godina. Također, dobila je i nagradu za mlade autore Slavić za najbolji autorski prvijenac u 2019. godini te godišnju književnu nagradu ‘Edo Budiša’ Gradske knjižnice Pazin. Zbirka je, u izdanju Kontrast izdavaštva, objavljena i u Srbiji.

PET PJESAMA BOŽIDARA VASILJEVIĆA (iz poetskog ciklusa “SLIKE SA BOGOSLOVIJE”)

Da nije svete zemljine teže
survali bismo se dole
među zvezde
tamo nema obećanih rajeva
ni pravednih bogova
samo užareno kamenje
samo ključajući lonci
kojima naučeni da stvari
vidimo naopako
tepamo
zvezdano prostranstvo
i slične gluposti

***

Neću da budem svoj
tužno je biti sopstveni vlasnik
imati jedino sebe u vlasništvu

šta fali pahuljama
koje kao da nisu pri sebi
i nemaju vlast nad sobom
lete uokolo
slažući se u smetove

blistaju i bele se na gomili
dok ne naiđe prvo sunce

a onda poteku žuboreći
radujući se
u šta sve mogu da se premetnu

***

Gledao sam ratnički ples golubova
na ogradi terase
u krnjači koju bogovi nisu nikad posetili
i tuču kladioničara gledao sam
u kladionici mocart na bogosloviji
gde se kockaju budući sveštenici
budući saobraćajci budući socijalni radnici
zadivljen kako to golubovi rešavaju
nadigravajući se plesom
bez pozivanja ugojene policije
kojoj se pištolji i pendreci klatare
o kukovima
bez sudija advokata i lažnih svedoka
koji slabije pleše jednostavno odleti
ostavljajući suparnika
da vlada ogradom koji trenutak
pre nego što ovaj i sam
ne odleti

***’

Šta je miris lipe prema moći cokula
osvajača mesečine
koji mogu sve da zgaze
sve da zatru

ali u vreme cvetanja
lipa iznova cveta
kao da ne postoji ništa drugo
kao da zna jedino za pčele
i vetar
I vrtložnu ljubav
od nekoliko opojnih dana
sa pčelama i vetrom

***

Biti rob na zapadu je moći kladiti se
za poslednji cvonjak
u kladionici sa pisoarima
sa foot ćelijama
sa kabinom za muškarce
sa kabinom za žene
i kabinom za žene sa bideom
ovde kada ulažeš poslednji cvonjak
kladeći se na bogataške klubove
sereš i pišaš u jednu šolju
sa kladioničarima koji su izgubili novac
na grčki kino
na italijanski kino
na trke pasa
na poker aparate
na virtuelni fudbal
pišaš i sereš u istu šolju
zajedno sa devojkama i momcima
koji su pobegli sa časova
u nadi da će siću dobijenu od roditelja
za burek ili picu
pretvoriti u pečenog vola
ili letovanje na nekom moru
sereš i pišaš zajedno sa putnicima
koji čekaju na okretnici autobusa
jer nema toaleta
za desetine hiljada njih
koji čekaju
nego kad prigusti
sjure se u kladionicu
na onu jednu jedinu šolju
za koju je neko umislio
da može da primi u sebe
sva govna ovoga sveta
i da kao neki vrhovni cenzor
nadgleda sva dupeta
biti rob na zapadu
i biti rob ovde
nema suštinske razlike
osim u načinu
kako se sere

_________________________________________________________________________

BOŽIDAR VASILJEVIĆ (Jasenovo, 1951.) je autor dvadeset tri knjige poezije, proze i poezije za decu. Za sebe kaže da ima više prodatih knjiga nego neke stranke birača. Bio je urednik časopisa Zmaj, osnivač izdavačke kuće Lucifer, sa Draganom Stojanović, i časopisa Balkanski književni glasnik, sa Dušanom Gojkovim i Vasom Pavkovićem. Zastupljen u srpskim i stranim antologijama.