![](https://covjekcasopis.art.blog/wp-content/uploads/2020/08/sanjaradulo.jpg?w=960)
PRVI I POSLJEDNJI POKUŠAJ DA OBJASNIM SMRT
Možda sam prestala da živim
kad je počeo rat,
vatra na čiji dim se brže navikneš
nego što to možeš da objasniš.
Ili kad sam prošla kroz minsko polje
noseći punjeni svijet na leđima,
kao djed heroj poklone za djecu
koja još vjeruju u njega.
Možda kad su majku izbacili s posla,
a otac rat poricao,
u blatnjavim čizmama po rovovima,
jer nije uspio da ih ubijedi,
da to nije za njega,
ljekarskim nalazima.
Možda kad sam odabrala pogrešnog muškarca
jer sam bila usamljena,
ili pravog, dan pošto sam se zaklela
da se neću vezati više nikada.
Možda sam prestala da živim
kad me majka prvi put nazvala
pogrdnim imenima zbog njega,
bio je sve što majke ne žele kćerkama,
a sve ove godine hodam
s kovčegom pod rukom
i sudaram se s onima koji su znali
da rat neće prestati
ni kad budemo sve metke potrošili,
da neće na dobro ta veza izaći
jer otac mu je umro od alkohola,
a nema iverja boljih od klada.
On je, možda, prvi došao na sahranu,
jer oduvijek je htio da mi bude prvi.
***
SNIJEG LEŽI, JA STOJIM
Otkako su svijet podijelili
na uspješne i neuspješne,
više nema praznih stolica,
snijeg leži, ja stojim.
Politička stranka je novi biro za zapošljavanje,
kažem, snijeg ćuti.
Na birou rade izabrani,
dolaze na posao nadrndani,
viđam ih redovno svaka tri mjeseca,
beče se na mene,
jedu posne napolitanke i šute, kao ti sada.
Osjetljiva sam na zvukove,
mljackanje i šuškanje
to je ožiljak s jeftinih putovanja.
Oboljela od ekskurzijskog sindroma
i dalje se radujem sendviču i čipsu
ali samo u svojim rukama.
Ti si i ove godine pao, kažem mu,
sad lezi i ćuti,
radiš za platu kod univerzuma,
ja padam besplatno,
i slušam uputstva kako biti srećna osoba,
kako napisati dobru kratku priču,
intelektualno stanje naratorke mi izmiče
gubim magiju, dajem objašnjenje.
Dan je utornik
kako to Pavić jednom lijepo reče
u krčmi kod Patrijaršije.
Jutros su srušili jedan dio mog kupatila,
ne podnosim zvuke rušenja,
čak i kada znam da će izgraditi nešto novo.
Bole me kovrdže na glavi djevojčice
čijoj majci juče nisam dala marku.
Jer sam sav novac potrošila na trenerku.
Zato sad gladujem u trenerci
dok se ruši dio po dio lažne slike o uspješnima,
dok se neuspješni peru suzama.
Glupo je, vikala bih, napolju je snijeg
koji može postati grudva ako ga zagrlimo,
ali glupo je vikati na ljude u trenerkama
koji se lažu, plaču i pričaju sa zidovima.
***
ČOVJEK NIJE SUNCOKRET
Čekam splavara
da me preveze u grad
u kojem ću trčati ukrug
s dva miliona stanovnika
i misliti da sam korisna
u borbi protiv
vještačkih osmijeha,
nesavršenih porodičnih skupova,
kvazi poruka s pozadinom od knjiga,
licemjernih predstava o humanosti
i ljubavi, za drugačije i druge,
u svijetu u kojem
ne postoji statistika
koju zanima broj umrlih
od usamljenosti i tuge.
_____________________________________________________________________
SANJA RADULOVIĆ (Tešanj, 1975.)
Piše i objavljuje poeziju i prozu. Nagrađivana: „Ulaznica” Zrenjanin, „Zija Dizdarević” Fojnica… Objavljene knjige: „Lepet krila majke ptice” (2015, poezija), „Prstohvat maslačka” (2017, poezija) i „Nomad na štiklama” (2018, kratke priče).
Članica Udruženja književnika Republike Srpske. Pohađala radionicu kreativnog pisanja „Hila” (predavači Srđan Srdić i Vladimir Arsenić) u sezoni 2019/20.
Živi na relaciji Doboj‒Beograd.