kinezi su nam vratili dušu kad su nas obukli u roze kapuljače prošivene sintetičkim krznom i dali nam karirane krmače da vučemo robu gde god hoćemo po srbiji pa baterijske lampe koje se same pune merače drugačijih mera od naših i to imaju kad su dobre kinezima dobre su i nama nema šta pa table za šah od sto dinara na kojima je važno kako igraš i s kim a ne na čem dušice naše to je i marks tvrdio da se ideja materijalizuje kad siđe u mase pa eto
duša ti je naša ko nevidljivi čovek ako nema odelo ne vidiš ga spolja teška unutra šuplja sramota dušu da je vide golu i ofucanu pa kopa po rafovima robu koju kinez kupuje na veliko njemu žao da sitni i rasparčava i duša naša to razume pa kupuje sve isto što i druge duše i sve isto izgledaju samo da bi kinezu ugodile jer je kinez dobar nije lako biti pola sveta od kuće radiš ko crnac spavaš sa njih dvesta u stanu i još oblačiš ovo malo naše golotinje
a u kini pričaju kinezi svoju dušu niko ne opija toliko da se upiša u gaće niti se smuca po birtijama nije im erina kafana na ibarskoj srce istorije (imaju oni svoj veliki marš) niti se oblače u koještarije a šah igraju na velikoj tabli to je samo posao vele preozbiljno ste nas shvatili
PREDRAG MILOJEVIĆ (Beograd, 1974.), iz zbirke pjesama “Razgovori”, Presing, 2013.
Ne sjećam se ničeg prije kineske trgovine. Mora da sam već duže vrijeme živjela sa šnalama od plastičnih ruža, jer kad sam se probudila, primijetila sam da sam gotovo sva od prašine, a i jedan kristal sa lica mi je otpao.
To sam shvatila tek kasnije, kad su nad našom policom postavili mali regal sa ogledalima i kad se jedno od tih ogledala u padu zakvačilo za kvaku. No i pored tog nedostatka sam zastala i nekoliko trenutaka buljila u svoj odraz. Bila sam pristala šnala, to jest, ukosnica, pa čak i bez onog glupog citrina. Ali taj je kristal otpao i za sobom ostavio trag sekundarnog ljepila. Taj ožiljak od sekundarnog ljepila me je prilično iskompleksirao. Pa i danas me proganja. Još uvijek. Kao da svako mora znati da sam iz kineskog.
Bila sam lijepa šnala, to jest, ukosnica, jer mi nije bilo slične. Sastavljali su me čipka, paunovo perje i četiri nježna kristala. Na mjestu petog kristala, koji je otpao, nazirale su stvrdnute bijele mrlje, nesimetrične, izgrižene po rubovima.
Pripadala sam radnji koju su vodili nekakav žućkast trgovac i njegova najstarija kćerka. Na njihovim licima si, ako si se u njih dobro zagledao, uvijek mogao naći pokoju muhu – pa čak i mladunčad, tako mi se činilo, koja se hranila žutim bljedilom njihove kože.
Te muhe sam nazirala i zimi. Mogu da se zakunem, da su ih trgovac i njegova kćerka čuvali, možda ih čak uzgajali ili im rentali svoje obraze za prezimljavanje. Ponekad sam mislila da haluciniram i da su te stvari zapravo samo madeži. Ali oni su uvijek bili na nekim drugim mjestima, zbog čega sam zaključila da to moraju biti muhe.
Znale su se sklupčati u tananim pregibima lica, saviti nožice i namjestiti krila tako da skoro niko ne bi mogao posumnjati u njihov patvoreni identitet.
Ponekad su ležale obrnute na leđa, sa nožicama u zraku, zbog čeka su izgledale kao madež sa dlakama. A ponekad bi se, kada su bile posebno raspoložene, zapiljile preda se, nagnute nad strminama lica kao skijaši pred skakanje, koje sam ponekad viđala na upaljenom televizoru. Zatim bi se sa svojim crnim očicama zabuljile sagovorniku u lice, zbog čega su izgledale kao nabubren madež, sastavljen iz više manjih, koji samo što nisu puknuli.
Zahvaljujući onom ogledalu koje se zakvačilo preko puta mene, uspjela sam ih vidjeti u odrazu čak i prilikom hranjena.
Trgovac i njegova kćerka jeli su uvijek istu hranu, u nekim kartonskim šoljama i štapićima, koja je izgledala kao klupko žutih crva. Tada su i muhe sa njihovih lica poletjele, tiho zazujale oko hrane i pažljivo tapkale pipaljkama. Uvijek su pazile da slete na onaj dio kojeg trgovac i kćerka trenutno nisu jeli. Diskretno su čekale na rubovima kartona ili čak na stolu, da ih se ne vidi. Zatim su druga za drugom slijetale na hranu, i to baš u onom kratkom trenutku koji je proticao zaglavljen između žvakanja i priprave sljedećeg zalogaja
.
Bile su jako kulturne muhe.
Trgovac i kćerka se čak nisu morali brisati salavetom. Svaki žuti madež od začina oko usta, nosa ili na obrazima polizale su muhe – tako diskretno, da ih uopće nije svrbjelo. Bez obzira na neprestano otvorena vrata, kroz koja je tokom ljeta strujao vruć vazduh, u radnji nije bilo nijedne muhe.
Ljude koji su dolazili i plaćali na kasi uvijek je obuzimao neki čudan nemir, toliko da im je ispadao sitniš. To sam opažala, ali ne bih mogla reći da li su bili svjesni svoga nemira. Vidjela sam da oklijevaju uzimajući sitniš koji im je ispao. Neki ga čak i nisu uzimali, ili su ga uzimali sa vrhovima prstiju. Zaključila sam da to mora biti zbog gađenja kojeg su osjećali prilikom pogleda na njihova lica, koja su pomalo ličila na strvinu. Sa sigurnošću ipak mogu tvrditi da nisu bili svjesni muha, koje su bile profesionalke u kamuflaži.
Od tog trgovca sam i njegove kćerke, dok su neki dan premetavali stvari u radnji, načula priču o svojoj oštećenosti. U početku nisam znala kako to misle, pa sam upitala svoje susjede, umišljene šnale od velikih plastičnih ruža, koje su žene voljele kupovati i stavljati u punđe, da bi izgledale sličnije Španjolkama.
Samo su me ismijale.
Šutjeli su i grudnjaci preko puta mene, tromo se vioreći u smrdljivom zapahu plastičnih ventilatora, dok su ih polagano nagrizali žohari. Na kraju su mi se nekako smilovala pakovanja sa sekundarnim ljepilom, ali i to samo da me ponize, a možda čak i da ponize same sebe.
»Malo smo te poprskali hehe«, reče jedan paket sekundarnog.
»Otpao ti kristalčić, pa se vidi kako smo te… sastavili«, reče drugi.
»Moraš paziti ko te i kako lijepi. Nisi bila kvalitetna, a sada nisi ni nova«, namignu treći.
Četvrti paket, koji se zvao UHU, šutao je i gledao sa negodovanjem. Na kraju samo prosikta kako ne voli da ga se svrstavaju u isti koš. Njegovo slabašno protivljenje zaglušilo je obijesno smijanje drugih paketa, koji su bili mali i bijeli, začepljeni sa dugim, prozirnim i plastičnim glavama.
Njihova tjelašca su bila tako mala, da sam se čudila kako u njih stane i kap ljepila. Naravno da mi je otpao kristal, kada ga niste imali čime zalijepiti, mislila sam odgovoriti, ali suzdržala sam se.
Najviše zbog toga što su mi se gadili. Njihova tijela su bila ispisana nekim čudnim slovima, sa mnogo linija koje su letjele na sve strane. Ponekad sam, malo u šali a malo sa strahom, pomišljala, kako su trgovac i njegova kćerka, u nekom bizarnom afektu ili čak ritualno pobijali muhe, otkidali im nožice i lijepili na pakete sa sekundarnim ljepilom.
Sve tako, da su mustre sa nožicama izgledale kao prava slova, koja nešto znače, a ništa ne govore. Počela sam sumnjati da su neke muhe lijepili po obrazima. Možda one uginule. Bili su pravi taksidermisti.
Što sam ih više gledala, to su bili sličniji. Prljavobijelii paketi sekundarnog ljepila sa svojim prozirnim glavama i natpisima od mušijih udova počeli su da liče na trgovca i njegovu kćerku. Ponekad, kao nekim slučajem, bile su nožice muha raspoređene u obliku nečijeg lica. Ta lica su bila svedena, sa malim očicama i crtama umjesto usta i nosa, kao u trgovca i njegove kćerke.
Činilo mi se da gledaju van iz sekundarnog.
Od svega toga mi se vrtjelo u glavi i poželjela sam pobjeći. U meni nije bilo nikakve naivnosti: bila sam svjesna svog položaja.
Sa druge strane sam si morala priznati da nije bilo potrebe za takvim ponižavanjem: ipak sam bila lijepa šnala, to jest, ukosnica. Mislim da je moj najveći adut bio taj što u cijelom regalu, gdje sam živjela, nije bilo nijedne slične meni. Osim ako ih nisu držali drugdje u trgovini, što bi bilo besmisleno, ili čak na kasi, gdje bi ih lakše prodali. Ali čak ni to nije bio slučaj: otkad visi ono ogledalo pred mojim regalom imam dobar pogled na kasu, i više puta sam se dobro namučila da razlučim sve predmete koji tamo stoje. Nigdje nisam vidjela sebe. Bila sam jedina.
Postojao je nedostatak u mome položaju: iako nisam bila nevidljiva, moju izrazitost je umanjivala naslaga šnala sa plastičnim ružama, koje su se rado pokazivale. Svojim ispupčenim prsima su se tako razmetavale, da su se prevrćale iz regala i padale na pod. Na početku sam se nadala da bi to moglo nekako popraviti moj položaj, ali trgovac ili njegova kćerka su ih kupili sa poda brže nego što rečeš muha. Nabacivali su ih na mene, tako da sam tonula još dublje.
Srećom se situacija počela mijenjati. Prvenstveno zbog toga što su se onog ogavnog trgovca i njegove kćerke latili inspektori. Uočili su mnoge nejasnosti što se tiče poslovanja, te im ukazali da moraju na svaku stvar prilijepiti naljepku sa cijenama. Sve predmete su inače prodavali onako kako im se u datom trenutku prohtjelo.
Taj incident mi je omogućio da se izvučem ispod plastičnih guzica koje su pripadale šnalama od ruža, te se dočepam malo svježijeg vazduha. Na sve stvari su počeli lijepiti naljepke sa cijenama: ruže su ocijenili za četiri, a mene za dva evra.
U početku sam bila pogođena tom uvredom, čak sam se počela prepirati sa ružicama na čija zadirkivanja inače nisam odgovarala. U prepirci sam, koja je trajala zapravo jako kratko, računala na pomoć susjednih špangica – tobože, one će prepoznati moju estetsku vrijednost u odnosu na one plasteruše. Ali ništa se nije dogodilo. Dapače, špangice su nas gledale prezrivo, kako mene tako i ružice. Ta svađa je bila ispod njihovog nivoa: to su bile individualke, što se druže samo među sobom, vjerovatno lezbijke. Jednom su čak digle uzbunu kada su u radnji predstavili novu liniju šarenih špangica: ko su oni da mijenjaju naše tijelo, zašto omalovažavaju klasičnu, crnu špangicu i nameću joj smiješne ideale; ko bi pored prave, crne špangice htio neku umjetnu, šarenu, koja živi u fantazijama i koju ne možeš nositi u realnom životu?
Više mudra neko razočarana shvatila sam da tu nemam privrženika. Morala sam pametno promisliti svoj položaj: koštala sam dva evra i stavili su me na vrh, da bi me što prije prodali. Trebala sam se još samo namjestiti u najljepšem svjetlu i što prije otići.
Ipak mi nikako nije išlo u glavu zašto me trgovac i njegova kćerka nisu htjeli popraviti: možda nisu imali zamjenskog kristala, a možda im se jednostavno nije dalo. To sam nekako zaključila po njihovom mlitavom dodiru, koji se nije želio riješiti samo mene, već i drugih, cijelog prostora i trgovine, te pobjeći od svijeta i živjeti sa muhama.
U šali sam razmišljala kako bi im moglo pasti na pamet da na mjesto otpalog citrina zalijepe mušije nožice, možda ih prije toga umoče u svoju žutu hranu i naprave takav oblik, da izgledaju kao pravi citrin. Ali sam te misli brzo otresla, da se ne bi slučajno obistinile.
Čak sa tako jeftinom cijenom i na jako vidljivom mjestu situacija je bila daleko od onog što sam priželjkivala. Mnogo ljudi je prolazilo kraj našeg regala, ali svi su kupovali šnale sa ružama, pogotovo crvene i crne, koje su bile »egzotične« i trenutno u modi.
Sve me to tako očajavalo da mi je postepeno počelo otpadati paunovo perje. Naprije malo, a kasnije malo više. Tomu je pripomogao i vruć zrak u prodavaonici, a i onaj zakržljali ventilator koji je podrigivao u mome prvcu, šireći ogavan plastični zadah.
Za kupce ipak nisam bila nevidljiva. Štaviše, usudila bih se tvrditi da sam bila možda i previše uočljiva za njihov ukus. Često su zastajali da me dobro ogledaju, a neki su me uzimali i u ruke. Tako tiho komunicirajući sa njima u meni se porađala misao, kako nije možda nedostatak kristala to što ljudima najviše smeta (mada su ga primijećivali) već nešto sasvim drugo.
Ogledavajući me, ti ljudi su znali govoriti: »Ekstravagantna, neobična, malo starinska.«
Ili čak: »Lijepa, ima kvalitetno perje, a i čipka nije loša. Ali, gdje da to nosim?«
Neki su se dvolumili da me kupe, tobože, ja sam samo goli ukras koji ne služi ničemu. Mnogo njih je razmišljalo o mojoj praktičnosti i radije su se odlučivali da kupe dodatan paket šarenih špangica.
Praktične, a začine garderobu, govorili su.
Neki su se, po dugom razmišljaju, ipak odlučivali za kupnju, a onda su vidjeli cijenu i dva evra im je bilo previše. Najčešće je moj nedostatak samo pripomogao tome, da se umanji njihova neodlučnost i da odluka prevagne na jednu stranu. U međuvremenu su me svi opet tako razmetavali, da sam završila ispod ruža. Nevidljiva.
II
Ovdje su svi znali šta se dešava. Kada sam prvi put ušla u njenu sobu, pitala sam se da li čuje govor stvari. Soba sa malenim prozorima bila je zamračena. Jedva ju je osvjetljivala mutna lampa u kutu, za koju mi se činilo, da sam je vidjela u vitrini zapuštajući kinesku trgovinu. Cijela soba je bila pretrpana stvarima, koje su prekrivale, potiskivale i gnječile jedna drugu, kao da se bore za prostor kojeg ionako nije bilo. Ugledavši zatrpan pod, mislila sam da nećemo preći razdaljinu koja se gušila između ulaza i suprotne strane sobe. Ali ona je čak u polumraku, ne vidjevši skoro ništa, sa lakoćom prelazila taj put, kao što su neke životinje prelazile utaban krajolik.
Stvari su bile poredane na parketu, kvadrat po kvadrat. Među sobom su puštale tačno dovoljno prostora za njenu nogu.
Kada je došla do kraja sobe, zakvačila me na ogledalo koje stoji nasuprot njenom krevetu, gdje stojim i sada.
Ne razumijem kako i zašto je došlo do toga. Mislim da mi polako postaje jasno. Tog dana, jedinog među svim danima, došla je u trgovinu i zgrabila me. Njene oči su tako bljesnule da me zapekao onaj žig od sekundarnog ljepila. Gledala me dugo i ne znam zbog čega, ali mi je došlo da je udarim. Da je udaram tako dugo, dok joj ne bi potekla krv iz dugačkog nosa. Kao da je to osjetila, prestala me gledati. Dugo se razmišljala da me kupi. Ali to razmišljanje nije bilo slično onoj jadnoj sumnji, koja je mučila prijašnje mušterije. Bila je to prije agonija, nemilosrdno moranje, borba sa smim sobom.
Rekla je kolegici, a kao da je govorila samoj sebi: »Ova ukosnica je jedina među ukosnicama. Ona je sama, kao događaj koji se izvuče iz serije trenutaka. Neka ukosnica«.
Obratila joj se, kao da traži njeno dopuštenje. Ne znam zašto ga je tražila, kada je ionako znala šta će uraditi. Tu se u biti nije imalo ni šta odlučivati: odluka je bila jasna. Za nju je, kako sam kasnije uvidjela, bilo samo pitanje koliko će grižnje savjesti moći podnijeti.
Toliko je oklijevala da izvrši to što je već bilo urađeno, da sam je opet, iz nerazumljivog razloga, htjela udariti, tako da bi joj krv išla na nos. Najzad me plati, cjenkajući se sa onim ogavnim trgovcem i njegovom kćerkom, koji su imali muhe namjesto madeža.
Činilo mi se da je ona jedina koja primijećuje te muhe i da ih gleda izravno u oči. Čineći to, gledala je istovremeno u oči trgovca i njegove kćerke. Žutilo na njihovim licima zamijenila je prljava sivina, tako da više nisu ličili na strvinu, nego na one obloge za mumifikaciju što su ih ponekad prikazivali na televiziji. Tad mi je postalo jasno da su muhe neka vrsta živaca za te ljude; neke žice što što prenose slike iz spoljašnjeg svijeta. Do njih se moglo doprijeti jedino pomoću muha.
Uspjela me izvući za jedansedamdeset.
Pitala sam se zašto je to bilo potrebno, da me izvlači, kada sam bila toliko jeftina. A onda sam zaključila da je taj novac, što ga je potrošila na mene, bio jedini novac koji joj je preostao za cijelu sedmicu dana. Sve sam to shvatila iz sličnih primjera, kojima sam, ovako zakvačena za ogledalo preko puta njenog ležišta, bila neposredni svjedok.
Svaki dan je unosila nove vreće. Većinu njih je samo pustila negdje u kutu, a stvari nije vadila. Bez obzira što ih nije vadila, znala je šta su, gdje su, koliko ih je i zbog čega. Ako bar jedne stvari nije bilo na svojem mjestu, odmah je to znala. U ovoj sobi su stvari znale nestati same od sebe: samo u odsutnosti su opozoravale na svoje postojanje Možda ih zapravo nikad nije bilo. Tako je to sa ovom sobom: čini mi se da osjećam prisutnost stvari samo zato što ih nema.
S vremena na vrijeme mi se ipak neka od njih oglasi. Većinom pričaju o njoj, ženi sa dugačkim nosom, našoj gospodarici. Dosadili su i bogu i narodu. Radije bih slušala zujanje muha. Ovdje nema nijedne muhe.
Obraćale su mi se dvije stvari: njen mantil, iz bijelog zečijeg krzna i njena torbica, pravokutna, kupljena na nekoj pijaci.
Sa mantilom se ponašala perverzno. Skidala ga je tako što ga je bacala, ali ne previše jako, da se ne bi oštetio. Odlagala ga je na stol pun stvari, da ga malo bodu po unutrašnjosti njegove lijepe, štavljene kože. On joj se osvećivao tako da je svuda po stvarima puštao bijele dlake. Sviđalo joj se, kaže, da je mogla mučiti tako skupocijenu stvar, koju je kupila za male pare.
Mantil je ispričao sljedeće: bio je napravljen specijalno za neku bogatu ženu. Njoj je dosadio, pa je nekako završio u trgovini polovnom odjećom. Ocijenili su ga jeftino, zato što nisu znali šta je krzno. Zatim je došla ona, gospodarica, probala ga i stajala u svlačionici tri sata. Izbacili su je iz trgovine, a sutradan se držala za bravu sat vremena prije no što se trgovina otvorila. Dobila ga je za trideset evra.
A onda je, kao blentav, ponavljao sljedeće rečenice: Ovaj mantil je jedini među mantilima. On je sam, kao događaj koji se izvuče iz serije trenutaka. Neki mantil.
Toliko je mljeo da sam ga htjela odvaliti pleskom, neka se raspadne jednom, zec jedan maljavi. Od toliko drndanja sam se upitala, da li nije možda pogriješio profesiju, da li nije možda ona igračka što se navija sa ključem, sa ključem u obliku muhe, možda?
I torbica je govorila slično: kupljena na buvljaku, poslije tri sata nedoumice, cjenkanja i mrcvarenja, ostalo nisam čula, jer su se stvari krkljale u njoj kao crijeva.
Što su se jednoličnije krčkale, to su više počele nešto da znače. Ova torbica je jedina među torbicama. Ona je sama, kao događaj koji se izvuče iz serije trenutaka. Neka torbica.
Nisam mogla da slušam, toliko me boljela glava. Neka migrena, možda, jer me žigalo samo na jednoj strani, tamo gdje je bilo sekundarno ljepilo.
Toliko dugo stojim zakvačena za ovo veliko, ovalno ogledalo.
Svaki dan je gledam, tu ženu sa dugačkim nosom, i sve više me boli glava. Gledam je i sada, neposredno. Sjedi na krevetu preko puta, koji je jedino mjesto u cijeloj sobi gdje se može sjediti. Sa kreveta se satima posmatra u odrazu i samo jedan kut usne joj je podignut. Njene oči su uske kao da ih je neko prisilom otvorio. Izgledaju kao da u njih ne može ući ništa, već samo izaći.
Ne znam šta gleda u ovom glupom ogledalu: sa svojom žućkastom kožom izgleda kao da je maloprije krepala. Gledam je i ja, sve dulje i sve žešće. Sve bolje ju vidim: njena koža ima fleke.
Ogledalo se dere na mene, jer mu drobim okvir.
Samo jednom me je stavila na glavu, da mi kaže neke čudne riječi koje nisam razumjela. Sudbina sa predmeta se može utisnuti na čovjeka, rekla je, a isto tako se sudbina nekog čovjeka može utisnuti na predmete.
Približava mi se i čini mi se da čujem neki zvuk, sitan kao satna mašinerija. Njene usne se ne miču, ali zvukovi se pretvaraju u znakove. Ova ukosnica je jedina među ukosnicama. Ona je sama, kao događaj koji se izvuče iz serije trenutaka. Neka ukosnica.
Želim joj odvaliti plesku, tako da joj krv poteče iz dugačkog nosa. Ali ne znam kako bih to izvela.
Nešto pored mene zazuja i čini mi se da zuji u mome perju. Ona se približava, sa uskim očima i dugim, lovačkim nosom. Njen pogled postaje svjetliji i zjene joj se čudno tresu. Unosi se u ogledalo i skoro je već tako blizu da osjetim njen dah na sebi. Ova žena je kao događaj izvučen iz hrpe trenutaka.
Jebemti događaj i sve trenutke skupa. Ti premeteno, malo pseto. Tako si jeftina na raskošan način. Da se ne volim ovako mučiti, ubila bih se već davmo, govori u ogledalo.
Njene zjenice su sve manje, sve uže, sve sjajnije.Gledam kako se premiču po bjeloočnici, Namjesto zjenica stoje dvije muhe, uspravno na nožicama. Znala sam da moraju negdje biti, jer sam ih cijelo vrijeme osjećala. One fleke po njenoj koži mora da su izmet.
Okruglim, crnim zjenicama bulji direktno u ogledalo. Nešto se stvrdnulo na njenom obrazu. Sve su ovo stvari i stvari nisu za upotrebu. Ja volim da ih gledam, kao što volim gledati sebe.
Da nije možda sekundarno ljepilo?
Ti samo želiš da se spojiš sa svojom pohlepom. Tvoje stvari su tvoja pohlepa, govori.
Toliko se naginje nad mene i oči joj se sve više sužavaju. Izgledaju kao da me grabe: najprije perje, potom zlatnu čipku. Na kraju proguta i kristalčiće, koji su se i sami pretvorili u veliki, crveni pogled.
Predmeti imaju neku ćud, koju im ne pripisujemo mi, a nije ni njihova vlastita.
Ne osjećam bol od svoga ožiljka. Kao da sam se, konačno, sa nečim spojila.
ALENA BEGIĆ rođena je 1997. godine u Njemačkoj, gimnaziju završila u Bosni i Hercegovini, a trenutno živi u Sloveniji. Poeziju i prozu objavila u višejezičnom zborniku Biće Bolje/ Bo že, koji je nastao kao produkt literarnih radionica u organizaciji SKC Danilo Kiš Ljubljana, a koje je vodila Lidija Dimkovska. Njena poezija je objavljena u časopisu Koraci, kojeg izdaje Narodna biblioteka »Vuk Karadžić« u Kragujevcu, te na portalu astronaut.ba. Kratka priča »Kupatilizam« joj je objavljena na književnom blogu Čovjek-časopis.
Ušla je u finale 15. Međunarodnog književog natječaja za kratku priču Lapis Histriae, sa pričom »Selmin nišan«.
Studira filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.
prsti žuti od mandarina ili crni od kestena jesen je ponovo došla u grad koji ljudi stalno napuštaju – jutro je pravo vrijeme za prekomjernu stvarnost a posteljina tek reljef sinoćnjeg sna
era velikih diktatora je završena iako su sinoć svi prijatelji redom agresivno nametali isključivo svoje stavove i načine života:
Mars je nova Amerika Zemlja više nije u modi ljudi su užasno usamljeni – potrebno je sreću dobaciti do Marsa osvojiti dodatno osamljen prostor ispuniti ga lažnim osjećajem trijumfa
sinoć si me zagrlila kao Nietzsche konja tvoja briga za mene jača je od malih diktatora – jutros sam hitno morao pronaći novu tečnost nakon suza i rijeke i piva šta je drugo preostalo čovjeku kojem je jedino stvarna ostala njegova žena.
***
UVIJEK SPAVAM U TUĐEM TIJELU
među koljena zarobim deku balans pravim kukom i ramenom lijeva ruka uz tijelo desna na čelu
uspavljivanje je spremno ljuljam život cijeli hvatam ritam pratim disanje tako brzo da prestižem svjetlost
u glavi bijelo noć je bunar propadam kroz krevet parket komšiluk zemljinu koru utrobu
pozdravljam povijest gutam jezgro na suprotnoj majčinoj strani obrnutim smjerom prolazim kroz isto
izbijam kao lava mirno spavam u tuđem tijelu budim se u onom koje sam uspavao.
***
DOK PRATIM PODIZANJE OGRADA DILJEM EVROPE I SVIJETA
prisjećam se invazije skakavaca godinu dana nakon završetka rata i nas, djece kako ih brzim potezima lovimo ubacujemo u kartonsku kutiju na kojoj je otisnut logo humanitarne organizacije
nakon što bismo napunili kutiju u nju smo ubacivali petarde ili je bacali u vatru u ruševinama naše ulice
danas dok pratim podizanje ograda diljem Evrope i svijeta pred invazijom ljudi koji bježe od gladi i rata prisjećam se raznesenih udova insekata gnusnog pucketanja vatre obuzima me jeza da je moja generacija sazrela za nove metode mučenja.
***
VRATIĆU SE U VRIJEME VELIKIH OČIJU
kada je postojala magija u mirisima kuće stare majke u meni je sve raslo i ja sam u svemu bujao čist i prisutan kao brdo i rijeka i žega na plus 40 u hladu znoj kao smola curio je na kaldrmu koja je mirisala na sirovi život
majka je bila sigurnost a stara majka vrač sa oklagijom razvlačila je jufku tanku kao nebo bosonogi ljudi na sokaku kotrljali su velike crne šlaufe izvađene iz guma automobila ili kamiona za svečanost na rijeci spremali su sendviče i rezali kavade na četiri dijela za sve strane svijeta u svima nama disalo je sunce izlaskom iz rijeke bili smo ježevi modrih usana sa otiskom karpuze na ramenu i svrabom od žare na nogama
inicirani istom rijekom i divljom smokvom pod kojom je meditirao Buddha u ritmu pula i zara cijedili smo peškire u sumrak cvrčci bi započeli pjesmu slobode dočekujući mog oca sa ribičkim štapom u ruci i pletenom korpom sa rupom na poklopcu iz koje su virili repovi svetih pjegavih riba a moja sestra utjelovljena ljubav bila je sretna samo zato što smo postojali zajedno i postratno sretni u vremenu velikih očiju koje me ponovo očekuje gore u kumovoj slami.
MILI ĐUKIĆ rođen je 1987. u Mostaru. Živio, radio i školovao se u Adapazaru, Sarajevu, Kristian Sandu i Poreču. Objavio je zbirke pjesama “Sabrana djela iz oduzetog tijela” (Bratstvo duša, Zagreb, 2014.), “Zima će ponovo biti teška” (Bratstvo duša, Zagreb, 2015.) i “Pregaženi ježevi” (Treći Trg, Beograd, 2018.)
Po ulasku, zatičem sto i stolice u svom uobičajenom odnosu. Ljudi uvek okreću stolice ka stolu, okružujući nešto na njemu. Jedna stolica me gleda. Ima oblik i toplotu nečijeg sedenja.
Prazna kuća uvek izmiče pred mojim pogledom.
Srešćemo se kad naučim da uđem u kuću tako da ostane prazna.
***
O STOLICI
Naslon stolice Ima prednju stranu O koju se oslanjaju leđa. Druga strana, Slepa kao i leđa koja je nikad nisu dotakla, Postoji zbog one prednje.
Sedište takođe ima nevinu stranu. Da bi bilo odignuto od zemlje, koju zapravo oponaša, ono mora da je dotiče u nekoliko nepokretnih tačaka.
Nogari stolice slušaju priču stopala o sabranim putevima
U celini gledana, Uz stroge zakone geometrije Koji njome vladaju, Stolica je prepuna mogućnosti Koje ponekad prostor kristališu u čežnju.
***
LETNJA NEDELJA
Napolje me obavija meko. Debelo zelenilo mlitavo se njiše. Baba ima kožu kao rastegnuto testo. Dvorište je čaj. Povraća mi se od čaja ako nema šećera. Povremeno zagorči topli val balege. Staklast mlaz kravlje mokraće zvonko se razbija o beton negde levo. Ostavili su me na javi. Кuća slepi u bljesku svetlosti a unutra je mračno kao da sam u njihovom snu. Beton je kopriva. Pločice u hodniku su hladne, hodam prijatno kao da ližem sladoled. Gledam majku kako spava, kao da je negde otišla. Sitno hrče i hladi se kao i frižider što zuji. Soba brunda kao velika mačka. Moje glupo i toplo kuče ne može ništa da mi kaže: u njemu gledam majku i tatu kako spavaju. Čekaću na pragu: dvorište gori u suncu Кoža mi se ježi u hladovini sna mojih roditelja
***
OKO BAŠTOVANA
Prija ti u sluzokoži mog plastenika Vazduh je klizav i sladak ko mleko Prostor uzmiče pred naletom tvojih ćelija Proteže se tvoja topla senka. Nad praznom saksijom razlistava slutnja. Dole u semenu kunjaju bijka, mravi i hlad U sklopljenom kišobranu čeka suva glava. Joj kako u moju jabučicu stane ono drvo. Prava buba peče udavljena u mom oku. Izvučem je slepljenu. Biljka se u mene sklupčava i Pejzaž niče iz semena oka. Moje gluvo oko trepće kao da laje.
UROŠ STOJILJKOVIĆ (1997, Velika Plana) završio je osnovne akademske studije na slikarskom odseku Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu 2020. godine u klasi profesora Milete Prodanovića. Jedan od osnivača nevladine organizacije Obrazovno-kreativni centar Restart u Velikoj Plani, angažovan u radu sa decom i mladima. Član organizacionog tima međunarodne dečje izložbe malog formata Mini restART. Učesnik više kolektivnih izložbi. Poeziju objavljivao u Poljima.
Od svojih predaka pamtim onog djeda, hidalga u gunju potkresanih brkova, kako bere lobodu i maline u strmom vrtu, onaj orah i hren na brdu, a na drugoj strani gomila teta i ujaka, rastrčali se po sikavcu na sve strane, kao da nikad neće pobjeći od drugog djeda, težaka svijetlih gotovo prozirnih očiju, vječno namrgođenog i predvidivog poput njegova vršnjaka Jeana Gabina u jednom ratnom filmu koji smo rano poslijepodne zajedno gledali usred ljeta. Gabin je krijumčario oružje, a djed me je začuđeno pogledao i odmahnuo glavom, vjerojatno zbog onog ujaka koji je sredinom 1950ih preko Italije prebjegao čak u Brazil.
Prije njih, entropija i praznina, možda pokoji nečitki zapis u crkvenim knjigama. Obojica su mrzovoljni, stiješnjeni u svojim seoskim kućicama, jedna od tesanog kamena, druga od pljeve i blata, bijela mrlja na brijegu, nepoznati i strani jedan drugom.
Umrli su u razmaku od nekoliko godina,kao da su se držali prešutnog dogovora. Jedan pod teškom granitnom pločom, tamnom i crnom kao krivnja njegove mnogobrojne djece, drugi na rubu malenog groblja, kao da je ondje zastao, a zatim se predomislio i krenuo dalje prašnjavim putem, po vječnoj žezi, kroz bukovu i pokraj hrastove šume prema onom potoku.
***
TRGOVAČKI RATOVI
XIII. like a hot-air balloon over the stupendous balkans J. H. Prynne
Ako pomisliš da je to jednostavno, nećeš pogriješiti ni biti u pravu: opažaj je tvrd i priprost, krezubi češalj povijesti ne zadire dublje.
Nikad nije ni trebao jer naprosto broji. Odbacuje. Površina je u isti mah nedirnuta i preorana, bez trunke prašine i suvišne travke, savršeno
ravnodušna i razvrstana, uvijek dovoljno duboka kako bi se smjesta zaboravila i stoga očuvala. Opet? Sapletanje, po navici ili inerciji,
neće pomoći kao ni odmoći – nećeš vidjeti što je iznad ili ispod. Ishod je jednostavniji, dakle suvišan, unaprijed svrstan. Premda nismo ondje.
XX.
U Hošeinoj knjizi, nevelikom tekstu “prvog od dvanaest malih” pisaca, sročen je po narudžbi i stoga nabijen žestokim emocijama, seksom i politikom, negdje u sredini, u poglavlju naslovljenom “Uzbuna”, kad su političke strasti dovedene do usijanja i zatim usmjerene na sada poslovično zlatno tele, spomenut je i autor tog artefakta.
On je, naravno, anoniman, izvjestan je njegov rod, muški, dakako, međutim nije jasno o kome se zapravo radi. U raznim verzijama on je najčešće umjetnik, ili umješnik, zanatlija, neki već obrtnik, – Künstler художник artífice artigiano artisan – ali uvijek je jasno da jedino njegov rad, poreknut i izložen strašnim prijetnjama, bit će smrskan, razbijen, prometnut u komadiće, može pobuditi ovakve reakcije zadivljene publike i razjarenih kritičara.
I sljedeći redak, “Posijali su vjetar, i požet će oluju” govori o snazi tog djela, a onaj koji ga je izradio, proizvođač, taj umjetnik, ostao je zagubljen i bezimen u gomili, navodno ipak okrenutoj prema nekoj boljoj budućnosti.
MILOŠ ĐURĐEVIĆ (1961), pjesnik i književni kritičar, antologičar i prevoditelj, objavio je petnaest knjiga poezije, književnih kritika, antologija suvremene hrvatske i svjetske poezije te izbora iz pojedinačnih pjesničkih opusa (recentni objavljen naslov, Kreda in odtisi – izbrane in nove pesmi / Kreda i otisci – izabrane i nove pjesme, dvojezično izdanje, preveli Vera Pejovič i Peter Semolič, Ljubljana: Kulturno-umetniško društvo Poiesis, 2019). Sudjelovao je po pozivu na međunarodnim književnim programima i rezidencijama (Ledig House, NY, SAD; Civitella Ranieri Centre, Italija; IWP, Iowa City, SAD; Međunarodna književna kolonija Tršić, Srbija), brojnim seminarima i festivalima poezije. Njegova poezija prevedena je i objavljena na desetak jezika, zastupljen je u važnijim domaćim kao i stranim antologijama i izborima iz suvremene poezije. Živi i radi u Zagrebu kao slobodni književnik, urednik i prevoditelj.
Ljudski je na momente Pobjeći od svega Umori se čovjek razabirući so iz mora U vremenu sveukupnih znalaca Samoća zvuči poput najljepših razgovora Gledaj kalendar naše zbilje! Zbog prezasićenja umiremo siromašni. Uviđaš li da je čovjek pretrpan da do sopstvenog nestajanja trpi Ostavlja drugima koliko i sam ne može ponijeti Misleći da će biti prvi u hrpi A tamo, svi pojedinačno gradimo Zajedničku nam muku Tako da više nema, ko nama niti kome mi Da stisnemo, od sveopćeg laktanja Isčašenu ruku. I zato je ljudski na momente Pobjeći od svega Smori čovjeka lupati za iskru kamen od kamen A u vremenu vjetrova sa svih strana Nemudro je puhati u plamen
***
POTONJI
Majmunoliki čovjek zarađuje tako što igra u cirkusu svezan za ime žicama aluminijskim vraćali otpale đonove čizmama u zemlji rovova ušljemljeni naslonjeni jedni na druge pozaspali Probudila ih detonacija od dugog njegovanog sujevjerja u kurtoaznim aplauzima tačka za potonje: iznad čije zemlje na nebu ima više zvijezda?
***
HORIZONT
nekoć sam maštom palio horizonte, gazio po staklu krvavih peta, otvarao drugima zatvarao sebi od svekolike obmane obnevidjele oči, dokle ćemo sa teretom punih grudi tuge i ljubavlju neuhranjeni stići, gdje je ona što bi porezala dlan da joj srca bol bar na kratko mine i u tišini hladne sobe pjevala samoći jedan je dječak odbio da odraste, ostao da mašta i horizonte pali ne dajući da studen obraze joj ledi
***
OBEZRIJEČEN (kome o nepravdi da pjevam)
razvio sam osjećaj vlastite slabosti u krčagu zemlje zamiješenog vodom slagalicu što gledate, od mesa i kosti vrijeme vraća tamo, u iskonski dom u obećanu zemlju, naguraće tjela ona puna vinom i ona puna mlijekom. i ona crna kao i ona bijela. galama se čuje iz jama “čovjek je raskoštan!” čovjek je raskoštan!” na ulazu u greblje stoji klin na klinu okačen stav nenosan
OMER REDŽIĆ, teolog, vjerski službenik. Živi i radi u Prijedoru već 15 godina. Rođen u Bihaću 1984. godine, odrastao u Otoci. Piše i zapisuje. Objavio desetogodišnji Ljetopis Džemata Čaršija-Stari Grad. S rukopisnom zbirkom pjesama “Porodično ogledalo” konkurirao je za nagradu “Mak Dizdar” na ovogodišnjoj manifestaciji “Slovo Gorčina” u Stocu (izbor od deset najboljih rukopisa).
Dani sa sebe skidaju povodce sada smo razuzdani psi kažu dani sada nismo kućni čuvari nego lutalice koje mogu dugo noću ići za tobom i donijeti ti sreću ako vjeruješ da psi lutalice slijede dobre ljude i donose im sreću ili te možemo ujesti za nogu iza prvog ćoška ako vjeruješ da smo zli i da čekamo tvoju prvu neopreznost
Dani sa sebe skidaju uzde kažu sada smo divlji konji u galopu možeš na našim leđima svugdje stići ako vjeruješ u našu brzinu i ne misliš puno o smislu ove jurnjave sad te možemo pregaziti u galopu ako zastaneš uplašen ljepotom podivljalih konja ili te zanese fijuk vjetra u grivi
Dani sa sebe skidaju okove kažu sada smo robijaši koji su odslužili svoje sada dolazi sloboda i naša strast za njom je veća od našeg razuma i zidovi zatvora su smiješne trice konjokradice su nam drugari raspustan svijet pije sa nama ulice su nas pune mi pjevamo o zanosnim stvarima još otkad postoji svijet ako nisi siguran u našu pjesmu zatvori se u kuću dok prolazimo gradom zaključaj vrata možemo te opustošiti pokrasti i ostaviti
Dani sa sebe skidaju kožu kažu ispod je sve meko možeš zagristi u nas kao u meso možeš gledati drhtanje živaca i najnježniji krvotok u kojem počinje vrijeme možeš se obući u nas u našu pokožicu u koju pakujemo ljudima trajanje u naše tajne o bivanju o oduzimanju i sabiranju u kojem mi računajući s prolaznim pravimo neprolazno možeš zidati vrijeme rušiti staro praviti novo možeš se igrati s nama pomjerajući redoslijed prošlog i budućeg sada smo rasuti špil karata u rukama kartaroša ako umiješ igrati karte i ako tvoji ulozi u kockarnici nekim čudom bivaju dobitni sada smo loši za gubitnike sada smo propast i tma za one kojima zadrhti ruka dok se klade na nas
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ (1977, Zadar; Banja Luka), iz zbirke pjesama “Razmnožavanje domaćih životinja”, Buybook, 2018.
KATARINA FIAMENGO ALISPAHIĆ rođena je 10.3.1984. u Kladovu (Srbija). Piše poeziju, haiku i kratke priče. Urednica rubrike poezije u elektronskom časopisu ,,Afirmator”. Živi u Beogradu. Knjige: ,,Rcioadina” (zbornik radova sa književne radionice CSM-a, 6 autora, radionicu vodio Draško Miletić, Beograd, Srbija, 2005), ,,Profili” (zbirka poezije, KK ,,Branko Miljković”, Knjaževac, Srbija, 2007), ,,Veče pre” (zbirka poezije, nagrada Spasoje Pajo Blagojević, Pivske večeri poezije, Centar za kulturu Plužine, Crna Gora, 2009), ,,Simbiozi” (zbirka poezije u prevodu Elene Prendžove na makedonski, ,,Sovremenost”, Skoplje, Makedonija, 2015). Prevela sa makedonskog izbor iz poezije Elene Prendžove ,,Politički korektna poezija/ Ljuboljubiva’’ (,,Sovremenost’’, Skoplje, Makedonija, 2015).
kad si me ostavio noći su izrasli zubi do jutra me premetala po kutnjacima nabadala sam se na očnjake vremena koje odjednom ne prolazi
kazaljke su me potepljale tijelo sam si pronašla ujutro sklupčano na uzglavlju kreveta izgleda da se nisam ni izula
pregovarala sam cijelo dopodne s kapcima samo da mi razbistre oči i ostanu otvoreni džabe, izlijevala sam se sama iz sebe
kad sam shvatila da si stvarno otišao sukrvica od misli razvlažila se u ranu
moram izučiti zanat postati majstorom pokrpati rupe naoštriti rubove naučiti ponovno pokretati motor
cirkuliram besprizornim kružnicama užasava me reći otkad ili domišljati dokad
moram postati majstorica rastavljene dijelove ponovno učiniti cjelinom izgubljene komade uspješno zamijeniti novima
volim gledati kako radiš na suncu ti je koža još ljepša u rukama ti i štap i stari lonac i blatna boca rakije izgledaju čarobno dok držiš volan traktora, zabijaš čavao u komad drveta podižeš solarnu ploču držiš me u šaci
iz kojeg si svemira i šta će ti uopće moja utroba pored svega
kako da ti kažem od tebe mi se nadimaju pluća petlja mi se želudac srce mi prerasta prsa vene zabezeknuto pulsiraju ni njima nije jasno kamo će sva ta krv odjednom puni su mi te obrazi
kad si otišao dekonstruirao si me poispadali su čavlići komadi su se ispremetali ne znam gdje šta ide kako da pokrenem noge kako da ispružim ruke nešto nedostaje
kako se otvaraju oči kako se zaustavlja poplava kako se pravi kraj šta ću s ovim požarom u stomaku gdje su uputstva i što si odnio baš sav alat
pokušavala sam se popraviti čekićem sam lupala čvorišta ne bih li se preoblikovala prenamijenila za samoću ili neko drugo zajedništvo ništa
pokušala sam si odvaliti lijevo rame koje bi prije poljubio dok se budiš pajserom sam iz uha čupala ušaptane riječi kojima si umio ispuniti cijeli šator u šumskim noćima ništa
kliještima sam odvrtala misli u jednu stranu pa u drugu, strpljivo čekala sam mali škljoc i zvuk otpuštanja ništa
zamišljam tu nevidljivu vezu s tobom u mislima uzimam ručnu pilu škare za željezo skalpel ništa
sve što osjećam u jednoj je točki u mislima uzimam ubodnu pilu bušilicu svrdlo ništa
lemilicom talim osjećaje izlijevam ih u kalupe svojih beskorisnih pjesama gledam kako se hlade i postaju još teži znači, ništa
posve nemjerljiva moja ljubav je imaginarna jedinica jesi li prestvaran da ju pojmiš?
***
NEMAŠ NIŠTA S TIM
volim pisati o tebi čak i sad, jer imam pernicu punu veznika uz pomoć kojih ponekad učinim da opet izgledamo kao cjelina
volim pisati o tebi, kao i prije jer, okitim te posvojnim zamjenicama i pretvorim točke u zareze kraj tad prerasta u trajanje prestanak se rastapa u nastanak i opet smo
znaš li da postoje tisuće vrsta ljubavi mi smo jedna od onih zauvijekastih, s repom, što mile u tišini i mraku, postojane koliko i zrak u zraku
mi smo jedna od zauvijekastih zato mi uvijek ostaješ stih i kad ostariš i kad mi zaboraviš ime i jasno da imaš ali, nemaš ništa s tim
***
PRIDJEVI
snova izranjam te iznova iz snova
želim otkupiti tvoje pridjeve učine me manje prijesnom
i riječi mogu termički obraditi
ako me opet zagradiš zagrljajem nosit ću te uvijek u svojim temeljima armiraj me prstima kao šipkama tako zamješani, postanimo kretnja
prelijevaj me iz lijeve u desnu dok si ne postanemo istok i zapad
osmislit ćemo se iznova nova sezona (ti i ja) poboljšana verzija (ja i ti) drugo izdanje (nas) idući level (mi)
MARTA DŽAJA rođena je 1994. godine. Magistra je ruskog jezika i književnosti i sociologije. Tijekom pet godina studirala je u Zadru, Brnu i Moskvi. Za vrijeme studiranja jedan semestar radi kao demonstratorica na Odjelu za psihologiju pri kolegijima Kazalište i terapija, Ekspresivne scenske metode, Performans u svakodnevici te Poezija i trauma. Tijekom studija radila je kao nastavnica ruskog jezika i književnosti u privatnoj gimnaziji NOVA te kao voditeljica kreativnih radionica za djecu u privatnoj osnovnoj školi NOVA. Tijekom studija djeluje pri studentskoj “Književnoj udruzi Ludens” u Zadru, a od srednje škole do danas aktivna je članica “Udruge za promicanje urbane kulture ARLA” u Đakovu. Niz godina organizira promocije knjiga suvremenih autora i autorica, čitanja poezije, kreativne radionice pisanja, književne razgovore, predavanja, znanstvene skupove, festivale. Dosad objavila izbor pjesama u časopisima „Zadarska Smotra“ i „Nova Istra“ te grupnim zbirkama poezije „Poetski maraton – Riječi iznad svega“ i „Tragovi u snijegu: Sjeme za budućnost“.
Bio je poseban dan. Miris pasulja širio se kućom i pomalo prelazio u dvorište, a ona ga je otpuhivala nadajući se da će i komšinice osjetiti miris. Djevojčica je mirisala kosu svoje lutke i mršteći se došla do mame: Smrdi joj kosa od tvog ručka. Majčine oči dobile su izraz zle maćehe iz „Snježane i sedam patuljaka“ , djevojčica je znala da dalje nema komentarisanja. Jutro je počelo sasvim obično, kao i svakog dana, dok mama nije negdje pronašla novi, neotpakovan pretis lonac, koji nikada nije koristila. Iako su je sve njene prijateljice ubjeđivale da joj ne prijeti nikakava opasnost od njega, nikada se nije usudila da ga koristi. Do danas. Danas je bio poseban dan. Izvadila ga je, oprala, proučila uputstvo i odlučila da se suoči. Dok je pištao i upozoravao da je ventil iskočio i da je pod punim pritiskom, evakuisala je djevojčicu na drugi sprat i zaključala u sobi. Vrisak djevojčice koja je željela napolje i pištanje pretis lonca pod punim pritiskom poklopio se, a ona je ruku pod ruku sa leksilijumom koji se topio u želučanim sokovima krenula hrabro prema kuhinji. Stala je pored njega i drhtavim rukama isključila ringlu. Odmakla se brzo nekoliko metara i čekala da se ventil ponovo uvuče. Vilica joj je drhtala dok je čekala taj trenutak pobjede. Nekako se poklopilo da je uvlačenje ventila i prestanak pištanja lonca utišalo djevojčicu, koja je u sobi čekala ručak vijeka. Otac i sin stigli su sa stadiona i ona ih je sve okupila za stolom. Cijela porodica gledala je u pretis lonac, koji je na sredini stola stajao kao pehar u rukama olimpijskog pobjednika. Majka je držala govor i povremeno gestikulacijom pokazivala na lonac. Svi su je zbunjeno gledali, a djeca bi povremeno gledala u oca i kao da su očekivali od njega neku naredbu, da li da se smiju, tapšu, govore tako je ili hura. Ali otac je zanijemio i gledao u neku prikazu koja je do juče bila njegova žena, a danas je, preobražena svojom pobjedom, izvodila predstavu. Sve im je retrospektivno pripovijedala, od dana njenog vjenčanja, kad je na poklon dobila ovaj pretis lonac, pa preko raznoraznih priča o opasnosti njegovog korištenja, hvalisanja svojih prijateljica koje su ga koristile, pa do današnjeg dana, njene hrabrosti i suočavanja sa neprijateljem. Čak je i njen izgled bio drugačiji. Ona je za ovu priliku obukla malu crnu haljinu. Čitala je u časopisu da svaka žena mora imati jednu takvu za posebnu priliku. Posebniju priliku ona nije mogla zamisliti. Stavila je i bisere, a kosu je svezala u punđu. Usta su joj se krivila, a crveni karmin obojio je njene jedinice. Onda je prešla na uopštene stvari i izgovorila sve one rečenice koje je zapamtila čitajući savremenu psihologiju: o vjerovanju u vasionu koja ispunjava sve želje ako zaista, zaista nešto želiš, o moći podsvijesti i o tome da su pobjednici samo oni koji ne odustaju i imaju jasan cilj. Onda su svi prisustovali otvaranju pretis lonca, koje je ona izvela tačno prema uputstvu koje je cijelo jutro proučavala. Nikom nije dozvolila da joj pomogne. Bojala se samo ako ga neko dotakne da će poslije sve njene zasluge pripisati sebi. Kad je poklopac škljocnuo, malo se zatresla, a djeca su začepila nos i javio im se nagon za povraćanjem. Svi su ustali i zurili u dno pretis lonca, za koje su se zrnca pasulja zalijepila i gledala u njih vapeći za vodom. Miris zagorjelosti širio se po njihovoj kući, a ona ga je skupljala u svoj zagrljaj, plašeći se da bi mogao doći i do komšiluka. Nisi stavila dovoljno vode, to je to, govorio joj je muž tapšući je po ramenu. Njena ramena su se savila, haljina je odjednom izgledala nekako velika i izgužvana, a kosa joj se raspustila. Skinula je bisere i napravila sendviče. Dok su oni jeli sendviče, ona je spakovala lonac i spremila ga u crnu vreću. Baciće ga kad komšinice zaspe. Svi vole da se slade kad pobjednik gubi. Ona im to neće dozvoliti. Neće.
MILANKA BLAGOJEVIĆ rođena je u Banjaluci 1982. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Piše kratke priče koje je objavljivala u više zajedničkih zbirki mladih autora, književnim časopisima i internet portalima. Majka Andrije, Arsena i Aljoše. 2018. godine objavila je svoju prvu zbirku priča, „Mandarinske patke“ (Imprimatur), za koju je dobila nagradu Branko Čučak za najbolju debitantsku knjigu.
čovjek-časopis 