Stalno žurim zato što mi nedostaješ, i želim da uronim glavu među tvoje noge dok me ti pitaš jesam li ikad ovako zadovoljila ženu, muškarca, životinju, biljku, ne znam ni šta ili koga. Smijem se. Strast je bezumna, teška i vesela. Bilo je, zapravo, umirujuće sve te godine spavati uz svoje zamrznuto tijelo. Nije bilo nesanica. Bilo je mirno. To mi je davalo čudnu sigurnost. Kao kada pospremiš veš u ormaru i pomisliš: sada je sve uredno složeno i sada je dobro jer znam gdje se šta nalazi.
Znala sam gdje se šta nalazi u meni i oko mene. Ali sada, sada ti se rastvaraš preda mnom i moje tijelo drhti. I nesigurna sam. Nervozno brišem slike u glavi. Nasuprot mene sjedi neko ko nije sasvim ni dijete ni žena, neko mlad, zaogrnut kožom, čaršafom i osmijehom. Neko ko očima pita o sebi. Neko kom ne znaš dati odgovore koji su mu potrebni. Ništa ne znaš osim da se rasipaš na čestice čežnje za izgubljenim rajem u koji nema povratka. Ima samo žeđ koju se ne da ugasiti. Ima glad prstiju koja se ne da zasititi. I taj pljusak osjećanja kao kada pukne cijev. Voda prska svud.
Dok se snađeš, već je sve mokro.
Ti govoriš o tom kako sve nastaje u praznini.
I dok nam se dotiču prsti, mislim kako se prvo pojavljuju oni, pa toplina, tek potom lice.
„O čemu to govoriš?“ pita glas koji se javlja posljednji i hoće da imenuje, odredi i razgraniči. Pred njim sve drugo nestaje. Kada se pojavi glas, praznina dobija ime, bore na licu, svjesnost, ona prestaje biti puko bivanje. Ona objašnjava samu sebe. I izmišlja sve druge.
Valjda zato kaže nemoj imati drugih bogova osim mene. U svakom biću kljuca po jedan pretendent na apsolutnu istinu. Bogovi zatočeni u vlastitim grudima zbunjuju smrtnike. To im je posao. Ti treba da imaš svoj glas. I da mojim rečenicama postavljaš zasjede.
Znam da hoćeš. Prvo ćeš izbaciti bogove.
„Živi i zaboravi na bogove! Današnji bogovi premeću stvari po marketu i traže nešto jeftino. Previše psihotično je oslanjati se na njih. Dok svijet krizira. Samo veća glad odvaja bogate od siromašnih. Oni žele više. Kao nas dvije. Više ljubavi. Više novca. Isti je princip proklete nezajažljivosti. Treba zaboraviti na bogove.“
Ne slušam te. Puštam da mi vrijeme zuji u ušima. Veliki prasak. Šum vode u radijatoru. Šum na ekranu. Šum vjetra koji donosi i odnosi tuđe glasove. Na rijeci nije bilo ni trunke magle. Iako magle ima često. U šta da se umotam kad je nema. I jutro je providno sasvim.
„Sve se vidi“, govorila si ti dok smo se ljubile iza stakla auta.
„Stid me je. Ti ne znaš kako često mislim o nama kao grešci.“
Niz staklo klizi para od ljudskog daha. Jutra su svježa. Ti ćeš sad ići, a ja ću nastaviti da se stidim.
„Šta ako neko sazna za nas? Mogli su nas vidjeti.“
U glavi pravim spisak svih onih koji su nas mogli vidjeti; ljudi što idu na posao. Mladići što idu sa pijanki. Svijet što dokono baulja ili ide po hljeb, mlijeko ili novine.
„Šta ako moja majka sazna? Samo joj još to treba.“
Još to. Meni zapara uši uvijek neka sporedna riječ. Mislim da istine spavaju u sporednim riječima. One glavne se previše upinju da ih izreknu. Još to je sigurno neko božanstvo za onu čudesnu i odlučujuću kapljicu prekomjernog. Da li me je Još to dovelo ujutro do rijeke.
Samo jedna šetnja bosim nogama po obali.
Ne treba previše misliti o povezanosti priče. Ona će doći sama od sebe. Kao ti na moja vrata. Uvijek neko ti kojem pišemo, govorimo, kojem se kazujemo i povjeravamo jer našu dušu zaposjeda preteško Još to božanstvo čiji teret moramo pozajmiti riječima i licima.
Početak je dok te iščekujem i tvoja majka mirno spava jer je još nije napalo Još to. Mirno spava u svom lijepom neznanju. Sve majke imaju istog kućnog ljubimca kad su u pitanju njihova djeca, zove se Neznanje.
Kraj je trenutak kad se topli vazduh pretvara u kapljice na prozoru. Kapljice na prozoru se pretvaraju u uspomene. Tvoji prsti se pretvaraju u uspomene. Besmisleni razgovori takođe, i oni se pretvaraju u uspomene. I trenutak kada ti ulaziš na vrata i pogledaš me u oči, i on se pretvara u uspomene.
I mi.
I mi smo uspomene.
Od one vrste kao kad ljudi opisuju kako su preživjeli neku opaku bolest.
I što je bolest teža njima je draža jer je veća i snaga njihove pobjede.
Tijelo je savladalo tu neman. S tom razlikom što su neman bila naša osjećanja.
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ (1977, Zadar; Banja Luka)
čovjek-časopis 