IZGUBLJENE
Majka sjedi u dnevnoj sobi i oplakuje me.
Dan je na izmaku, sivilo umjesto svjetlosti pada na starinski namještaj u stanu. Ona sjedi u jednom od naslonjača, pred njom album s mojim fotografijama i velika kutija uspomena koju sam ostavila ovdje kad sam odselila. Iz kutije je izvukla drndavu budilicu s likom Disneyjevog Šilje i navila je. Sad svakih sat vremena budilica se oglasi. Tuturutu.
Majci su prije dvije godine dijagnosticirali jedan oblik demencije. Vrijeme uglavnom provodi mirno, gledajući kroz prozor i čekajući da dođe moj otac od kojeg se razvela prije petnaest godina. Ili je zabavljena sitnicama poput traženja starih brojeva časopisa koji je tko zna kad prestao izlaziti, zatim preslagivanjem računa, uređivanjem ladice s potvrdama, slaganjem čarapa, krpanjem moje stare odjeće koja je ostala u ormaru, listanjem albuma, kopanjem po svojoj i mojoj kutiji za uspomene.
Jutros je bila na policiji i prijavila moj nestanak. Rekla im je da ne zna točno otkad me nema, ali da nije luda i naravno da svaka mater primijeti kad joj dite nestane. Pružila im je potom moju fotografiju i nastavila sjediti u postaji dok nisam došla po nju.
Umrla sam od srama kad sam vidjela koju je sliku donijela. Sjećala sam se trenutka kad je nastala, par mjeseci prije mog šesnaestog rođendana. Bila sam se vratila doma s koncerta, još pijana, umorna i vesela. Majka je bila taman ustala i spremala se za posao.
„Moraš vidit na šta ličiš“, rekla je, dohvatila fotoaparat i slikala me.
Na slici mi kričava crvena kosa proviruje pod vunenom, crnom kapom. Osmijeh mi je širok i divlji, usne pretjerano namazane, obrazi obli. Oko očiju ističu se elipse od traljavo nanesenog sjenila i crne olovke. Na sebi imam džemper boje senfa, iskidane traperice, na nogama čizme Dr. Martens.
Kad sam došla po majku u postaju, policajac kojem je prijavila moj nestanak, nije me prepoznao. Danas imam kosu medene boje, lice mi se izdužilo i ispuhalo s ostatkom kilograma. Oči su mi se nekako uvukle, valjda za životom koji se sad više odvija u meni, a ne kao nekad, oko mene. Usne su se izdušile, a šminka na njima sad je oprezna. Dr. Martens čizme leže u kesi u majčinom zidnom ormaru.
Kad sam došla po nju, nije me prepoznala. Morala sam je uvjeriti da me idemo čekati u stan, da je to prijedlog policije. Otad sjedi tamo u naslonjaču i kopa po mojim stvarima.
Tuturutu.
Majka rukom poklopi budilicu. Priđem joj i sjednem na pod do kutije.
„Nisan ni znala da je sve ovo sačuvala“, kaže mi.
U ruci joj je lutka, nešto veća od dlana, crne kose u ogulinskoj narodnoj nošnji. Lutkine plastične ručice negdje su po kutiji, a noge su davno nestale. Bila je to moja najdraža igračka. S tom sam lutkom pričala, spavala, tukla je. Značila je i kraj prijateljstva s jednom susjedom. Ta mi je mala bila ukrala lutku. Plakala sam cijelu noć. Na kraju je majka otišla do njene bake i vratila se s lutkom. Nemam pojma što im je rekla, ali susjeda više nije dolazila.
Vadim razglednicu sa školskog izleta na Šoltu. Slika uvale i napisano Nečujam preko cijele slike.
„To je bilo kad je moja Maja išla u drugi razred“, kaže mi majka. „Krenile smo u trajektnu puno ranije da joj na pazaru stignen uzest kapu.“
Toga se sjećala detaljno. I učiteljica i pratnje i tko je koga doveo. Ja se sjećam nove crvene kape i prvog ulaska u katamaran.
Svako malo majci se oči ispune suzama.
„Oćemo je provat opet nazvat?“ pita me tada.
„Može“, kažem i glumim da zovem, pa je nakon nekog vremena obavijestim da se ne javljam.
Tuturutu
U kutiji su narukvice s festivala, karte s koncerata, posteri sa selotejpom po rubovima, papiri na kojima su nacrtane gatalice; – Maja i Jakov – brijanje.
Zaboravila sam da smo tako govorili. Netko je zabrijao s nekim. Nasmijala sam se, nisam to dugo čula. Čak smo i riječi napuštali.
Našla sam lančiće za koje sam tada mislila da ih moram imati i nosila ih svega par mjeseci, potom istu tu kategorija prstenja, bedževe na Sida i Nancy, na Kiss, Black Sabbath, Clash.
Jedna mala srebrna naušnica vratila me u noć kad je moja najbolja prijateljica iz srednje morala prisilno prespavati kod mene. Ja sam probušila obrvu, ona nos. Moja majka je rekla da izgledam kao muško. Njoj njezini nisu dali u kuću dok ne skine piercing s nosa.
Odmotala sam jedan od postera. Na njemu je, crvenim ružem više puta izljubljen, Paul Simonon iz Clasha kako pozira pred oldtajmerom. Iz istog je doba ona fotografija koju je majka dala policiji. Zidovi moje sobe bili su obojani u crno i prekriveni posterima. Kad je majka bila na poslu, tu sam dovodila prvog momka i s njime brijala. Ponosila sam se raspojasanošću svoje sobe u kojoj sam mogla što sam htjela.
Tuturutu
Majka ponovo poklopi budilicu.
„Šta misliš, da je nazovemo?“ upita me.
„Posli ćemo“, kažem joj. „Sigurno je ostala kod neke prije.“
Majka kimne i ode do prozora. Sada će neko vrijeme čekati tatu. On dolazi svaki dan i nikad nije siguran koju će mamu zateći. Nekad ona misli da su još u braku, pa mu sjedi u krilu. Nekad od nas traži da ju fotografiramo, a ona se presvlači. Nekad traži od njega da ju odveze na posao jer u njenom autu nešto šuška.
Vratim se kutiji i u njoj pronađem CD na kojem piše Maja&Deni. Znam da su na tom CD- u slike, čak i znam koje točno premda su slikane prije milijun godina. – Prelistala sam ih stotinu puta onog dana kad me Deni ostavio. Obožavala sam ga, bila sam spremna umrijeti za Denija, za njegove uvijek crvene usne, vojnički ošišanu kosu i izbočene stroge arkade.
Ljubav prema Deniju sad leži tu s mojim starim posterima i kartom za „Eru s onoga svijeta“ koju sam sačuvala jer je prijateljicu i mene izbacilo iz kazališta jer smo bile preglasne.
Majka odjednom podivlja. Odjuri u sobu, izvuče putnu torbu iz zidnog ormara, ode zatim u moju sobu i stane trpati moju odjeću u torbu.
„U drugoj ladici u kredencu je baterija. Dodaj je dok ja obujen patike“, dobaci mi.
„A di ćeš?“ pitam i doista odem po bateriju.
„Odnit ću im njenu robu da je pasi ponjuše i iden je tražit. Pala je noć.“
Ukipim se.
„Majko“, zazovem je blago. Ona se ne odazove.
„Mama!“, ponovim.
Ona se zabulji u mene. „Šta vam je?“ upita.
Mahnem glavom i kažem: „Zvali su iz policije. Našli su je. Dolazi kući.“
Majka brizne u plač.
*
Dvije tisuće i pete sam zidove svoje sobe obojala u crno. Majka i otac su se te godine razveli. Dvi i sedme sam završila srednju, ona je došla po mene na hitnu, završila sam na ispumpavanju. Majka se te godina uključila u dramsku u našem kotaru i tamo upoznala svog drugog muža. Dvi i osme sam prestala jest kruh i slatko i smršavila, dvi i devete me Deni ostavio, dvi i desete sam odustala od faksa. Majka je tih godina završila višu upravnu, udala se za glumca iz kotara, ošišala svoju dotad dugu, svijetlu kosu.
Dvije tisuće i dvanaeste sam se vratila na faks, a majka se vratila, nakratko, mom ocu. Dvi i petnaeste sam se ponovo zaljubila, u jednog studenta na Erasmusu, iste godine ponovo skoro umrla kad je otišao, a majka je s prijateljicama otišla na prvo putovanje izvan države. Dvi i sedamnaeste sam odselila, majka je otišla u mirovinu. Godinu poslije, počela se gubiti.
Negdje usput sam usvojila feniranje kao obvezni tjedni tretman, kao i mjesečno čupanje obrva i pedikuru. Naučila sam se buditi u sedam, jesti voće, odlaziti u teretanu. Usput sam se i stišala, čak mi ni mobitel više ne zvoni nego vibrira.
Prošla su tri dana otkad je majka prijavila moj nestanak. Tata je sada stalno s njom, njega prepoznaje, a mene smatra službenicom u policiji. Odbija jesti, svako malo kopa po mojoj kutiji i traži od mene da se ponovo nazovem.
Željela sam da mama prestane toliko patiti. Našminkala sam se upadljivo, zaokružila oči crnilom i dodala tamni ruž. U zahodu sam, sama kao nekad, obojala kosu. Kričava crvena ispala je još drečavije. Izvukla sam marte iz zidnog, navukla iskidane traperice i sada preširoku, staru crnu majicu. Ono što je nedostajalo umjetnoj verziji prošle, napuštene mene nisam mogla nacrtati šminkom ili vratiti potrganim hlačama, no vrijedilo je pokušati.
Iz kutije sam izvukla postere i izravnala ih peglom. Zalijepila sam ih po zidovima svoje sada bijele, minimalističke sobe.
Onda sam prišla naslonjaču u kojem je majka sjedila i zazvala je.
„Bila sam u sobi“, rekla sam, a ona je skočila iz naslonjača i stala mi ljubiti lice.
Postidjela se što je onoliko plakala.
„Baš sam bedasta“, rekla mi je. „Brinila sam se di si. Zaboravila sam da si u sobi i učiš.“
„Nisi bedasta mama“, kažem dok sjeda natrag u naslonjač.
Sjedam do nje i grlimo se.
_______________________________________________________________________
MARINA GUDELJ rođena je 1988. godine u Splitu. Završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru i otada ponekad radi kao profesorica hrvatskog jezika u školi.
Prvu književni rad, kratka priča “Semafor, šahta, apoteka, birtija” objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču “Kamo idu irske mačke”.
2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču “Lee”. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu.
2018. godine osvaja treće mjesto s pričom “Dulcinea na konjaku” na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom “Vještica”.
2019. godine njezin roman “Nedovršena” ulazi u polufinale nagrade V. B. Z.-a. i osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti.
2020. izdana joj je zbirka kratkih priča “Fantomska bol” (Prozak & Jesenski i Turk)
čovjek-časopis 