DVIJE SUBOTE POEZIJE MILIJA ĐUKIĆA (iz rukopisne zbirke “LJETNO KINO”), drugi dio

LJUBAV JE TEČNOST A MARS
NOVA AMERIKA

prsti žuti od mandarina ili crni od kestena
jesen je ponovo došla u grad koji ljudi stalno napuštaju –
jutro je pravo vrijeme za prekomjernu stvarnost
a posteljina tek reljef sinoćnjeg sna

era velikih diktatora je završena
iako su sinoć svi prijatelji redom
agresivno nametali isključivo
svoje stavove i načine života:

        Mars je nova Amerika
        Zemlja više nije u modi
        ljudi su užasno usamljeni –       
        potrebno je sreću dobaciti do Marsa
        osvojiti dodatno osamljen prostor
        ispuniti ga lažnim osjećajem trijumfa

sinoć si me zagrlila kao Nietzsche konja
tvoja briga za mene jača je od malih diktatora – 
jutros sam hitno morao pronaći novu tečnost
nakon suza i rijeke i piva šta je drugo preostalo
čovjeku kojem je jedino stvarna ostala njegova žena.

***

UVIJEK SPAVAM U TUĐEM TIJELU

među koljena
zarobim deku
balans pravim
kukom i ramenom
lijeva ruka uz tijelo
desna na čelu

uspavljivanje je spremno
ljuljam život cijeli
hvatam ritam
pratim disanje
tako brzo da
prestižem svjetlost

u glavi bijelo
noć je bunar
propadam kroz
krevet parket komšiluk
zemljinu koru
utrobu

pozdravljam povijest
gutam jezgro
na suprotnoj
majčinoj strani
obrnutim smjerom
prolazim kroz isto

izbijam
kao lava
mirno spavam
u tuđem tijelu
budim se u onom
koje sam uspavao.

***

DOK PRATIM
PODIZANJE OGRADA DILJEM EVROPE I SVIJETA

prisjećam se invazije skakavaca
godinu dana nakon završetka rata
i nas, djece
kako ih brzim potezima lovimo
ubacujemo u kartonsku kutiju
na kojoj je otisnut logo
humanitarne organizacije

nakon što bismo napunili kutiju
u nju smo ubacivali petarde
ili je bacali u vatru
u ruševinama naše ulice

danas
dok pratim
podizanje ograda diljem Evrope i svijeta
pred invazijom ljudi koji bježe od gladi i rata
prisjećam se raznesenih udova insekata
gnusnog pucketanja vatre
obuzima me jeza da je moja generacija
sazrela za nove metode mučenja.

***

VRATIĆU SE U VRIJEME VELIKIH OČIJU

kada je postojala magija
u mirisima kuće stare majke
u meni je sve raslo
i ja sam u svemu bujao
čist i prisutan
kao brdo i rijeka i žega
na plus 40 u hladu
znoj kao smola
curio je na kaldrmu
koja je mirisala
na sirovi život

majka je bila sigurnost
a stara majka vrač
sa oklagijom
razvlačila je jufku
tanku kao nebo
bosonogi ljudi na sokaku
kotrljali su velike crne šlaufe
izvađene iz guma automobila ili kamiona
za svečanost na rijeci
spremali su sendviče i rezali kavade
na četiri dijela
za sve strane svijeta
u svima nama
disalo je sunce
izlaskom iz rijeke
bili smo ježevi modrih usana
sa otiskom karpuze na ramenu
i svrabom od žare na nogama

inicirani istom rijekom
i divljom smokvom pod kojom je meditirao Buddha
u ritmu pula i zara
cijedili smo peškire
u sumrak
cvrčci bi započeli pjesmu slobode
dočekujući mog oca
sa ribičkim štapom u ruci
i pletenom korpom sa rupom na poklopcu
iz koje su virili repovi
svetih pjegavih riba
a moja sestra
utjelovljena ljubav
bila je sretna samo zato
što smo postojali
zajedno i postratno sretni
u vremenu velikih očiju
koje me ponovo očekuje
gore u kumovoj slami.

________________________________________________________________________

MILI ĐUKIĆ rođen je 1987. u Mostaru. Živio, radio i školovao se u Adapazaru, Sarajevu, Kristian Sandu i Poreču. Objavio je zbirke pjesama “Sabrana djela iz oduzetog tijela” (Bratstvo duša, Zagreb, 2014.), “Zima će ponovo biti teška” (Bratstvo duša, Zagreb, 2015.) i “Pregaženi ježevi” (Treći Trg, Beograd, 2018.)

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.