PRIČA ALENE BEGIĆ: SA OGLEDALA

I

Ne sjećam se ničeg prije kineske trgovine. Mora da sam već duže vrijeme živjela sa šnalama od plastičnih ruža, jer kad sam se probudila, primijetila sam da sam gotovo sva od prašine, a i jedan kristal sa lica mi je otpao.

To sam shvatila tek kasnije, kad su nad našom policom postavili mali regal sa ogledalima i kad se jedno od tih ogledala u padu zakvačilo za kvaku. No i pored tog nedostatka sam zastala i nekoliko trenutaka buljila u svoj odraz. Bila sam pristala šnala, to jest, ukosnica, pa čak i bez onog glupog citrina. Ali taj je kristal otpao i za sobom ostavio trag sekundarnog ljepila. Taj ožiljak od sekundarnog ljepila me je prilično iskompleksirao. Pa i danas me proganja. Još uvijek. Kao da svako mora znati da sam iz kineskog.

Bila sam lijepa šnala, to jest, ukosnica, jer mi nije bilo slične. Sastavljali su me čipka, paunovo perje i četiri nježna kristala. Na mjestu petog kristala, koji je otpao, nazirale su stvrdnute bijele mrlje, nesimetrične, izgrižene po rubovima.

Pripadala sam radnji koju su vodili nekakav žućkast trgovac i njegova najstarija kćerka. Na njihovim licima si, ako si se u njih dobro zagledao, uvijek mogao naći pokoju muhu – pa čak i mladunčad, tako mi se činilo, koja se hranila žutim bljedilom njihove kože.

Te muhe sam nazirala i zimi. Mogu da se zakunem, da su ih trgovac i njegova kćerka čuvali, možda ih čak uzgajali ili im rentali svoje obraze za prezimljavanje. Ponekad sam mislila da haluciniram i da su te stvari zapravo samo madeži. Ali oni su uvijek bili na nekim drugim mjestima, zbog čega sam zaključila da to moraju biti muhe.

Znale su se sklupčati u tananim pregibima lica, saviti nožice i namjestiti krila tako da skoro niko ne bi mogao posumnjati u njihov patvoreni identitet.

Ponekad su ležale obrnute na leđa, sa nožicama u zraku, zbog čeka su izgledale kao madež sa dlakama. A ponekad bi se, kada su bile posebno raspoložene, zapiljile preda se, nagnute nad strminama lica kao skijaši pred skakanje, koje sam ponekad viđala na upaljenom televizoru. Zatim bi se sa svojim crnim očicama zabuljile sagovorniku u lice, zbog čega su izgledale kao nabubren madež, sastavljen iz više manjih, koji samo što nisu puknuli.

Zahvaljujući onom ogledalu koje se zakvačilo preko puta mene, uspjela sam ih vidjeti u odrazu čak i prilikom hranjena.

Trgovac i njegova kćerka jeli su uvijek istu hranu, u nekim kartonskim šoljama i štapićima, koja je izgledala kao klupko žutih crva. Tada su i muhe sa njihovih lica poletjele, tiho zazujale oko hrane i pažljivo tapkale pipaljkama. Uvijek su pazile da slete na onaj dio kojeg trgovac i kćerka trenutno nisu jeli. Diskretno su čekale na rubovima kartona ili čak na stolu, da ih se ne vidi. Zatim su druga za drugom slijetale na hranu, i to baš u onom kratkom trenutku koji je proticao zaglavljen između žvakanja i priprave sljedećeg zalogaja

.

Bile su jako kulturne muhe.

Trgovac i kćerka se čak nisu morali brisati salavetom. Svaki žuti madež od začina oko usta, nosa ili na obrazima polizale su muhe – tako diskretno, da ih uopće nije svrbjelo. Bez obzira na neprestano otvorena vrata, kroz koja je tokom ljeta strujao vruć vazduh, u radnji nije bilo nijedne muhe.

Ljude koji su dolazili i plaćali na kasi uvijek je obuzimao neki čudan nemir, toliko da im je ispadao sitniš. To sam opažala, ali ne bih mogla reći da li su bili svjesni svoga nemira. Vidjela sam da oklijevaju uzimajući sitniš koji im je ispao. Neki ga čak i nisu uzimali, ili su ga uzimali sa vrhovima prstiju. Zaključila sam da to mora biti zbog gađenja kojeg su osjećali prilikom pogleda na njihova lica, koja su pomalo ličila na strvinu. Sa sigurnošću ipak mogu tvrditi da nisu bili svjesni muha, koje su bile profesionalke u kamuflaži.

Od tog trgovca sam i njegove kćerke, dok su neki dan premetavali stvari u radnji, načula priču o svojoj oštećenosti. U početku nisam znala kako to misle, pa sam upitala svoje susjede, umišljene šnale od velikih plastičnih ruža, koje su žene voljele kupovati i stavljati u punđe, da bi izgledale sličnije Španjolkama.

Samo su me ismijale.

Šutjeli su i grudnjaci preko puta mene, tromo se vioreći u smrdljivom zapahu plastičnih ventilatora, dok su ih polagano nagrizali žohari. Na kraju su mi se nekako smilovala pakovanja sa sekundarnim ljepilom, ali i to samo da me ponize, a možda čak i da ponize same sebe.

»Malo smo te poprskali hehe«, reče jedan paket sekundarnog.

»Otpao ti kristalčić, pa se vidi kako smo te… sastavili«, reče drugi.

»Moraš paziti ko te i kako lijepi. Nisi bila kvalitetna, a sada nisi ni nova«, namignu treći.

Četvrti paket, koji se zvao UHU, šutao je i gledao sa negodovanjem. Na kraju samo prosikta kako ne voli da ga se svrstavaju u isti koš. Njegovo slabašno protivljenje zaglušilo je obijesno smijanje drugih paketa, koji su bili mali i bijeli, začepljeni sa dugim, prozirnim i plastičnim glavama.

Njihova tjelašca su bila tako mala, da sam se čudila kako u njih stane i kap ljepila. Naravno da mi je otpao kristal, kada ga niste imali čime zalijepiti, mislila sam odgovoriti, ali suzdržala sam se.

Najviše zbog toga što su mi se gadili. Njihova tijela su bila ispisana nekim čudnim slovima, sa mnogo linija koje su letjele na sve strane. Ponekad sam, malo u šali a malo sa strahom, pomišljala, kako su trgovac i njegova kćerka, u nekom bizarnom afektu ili čak ritualno pobijali muhe, otkidali im nožice i lijepili na pakete sa sekundarnim ljepilom.

Sve tako, da su mustre sa nožicama izgledale kao prava slova, koja nešto znače, a ništa ne govore. Počela sam sumnjati da su neke muhe lijepili po obrazima. Možda one uginule. Bili su pravi taksidermisti.

Što sam ih više gledala, to su bili sličniji. Prljavobijelii paketi sekundarnog ljepila sa svojim prozirnim glavama i natpisima od mušijih udova počeli su da liče na trgovca i njegovu kćerku. Ponekad, kao nekim slučajem, bile su nožice muha raspoređene u obliku nečijeg lica. Ta lica su bila svedena, sa malim očicama i crtama umjesto usta i nosa, kao u trgovca i njegove kćerke.

Činilo mi se da gledaju van iz sekundarnog.

Od svega toga mi se vrtjelo u glavi i poželjela sam pobjeći. U meni nije bilo nikakve naivnosti: bila sam svjesna svog položaja.

Sa druge strane sam si morala priznati da nije bilo potrebe za takvim ponižavanjem: ipak sam bila lijepa šnala, to jest, ukosnica. Mislim da je moj najveći adut bio taj što u cijelom regalu, gdje sam živjela, nije bilo nijedne slične meni. Osim ako ih nisu držali drugdje u trgovini, što bi bilo besmisleno, ili čak na kasi, gdje bi ih lakše prodali. Ali čak ni to nije bio slučaj: otkad visi ono ogledalo pred mojim regalom imam dobar pogled na kasu, i više puta sam se dobro namučila da razlučim sve predmete koji tamo stoje. Nigdje nisam vidjela sebe. Bila sam jedina.

Postojao je nedostatak u mome položaju: iako nisam bila nevidljiva, moju izrazitost je umanjivala naslaga šnala sa plastičnim ružama, koje su se rado pokazivale. Svojim ispupčenim prsima su se tako razmetavale, da su se prevrćale iz regala i padale na pod. Na početku sam se nadala da bi to moglo nekako popraviti moj položaj, ali trgovac ili njegova kćerka su ih kupili sa poda brže nego što rečeš muha. Nabacivali su ih na mene, tako da sam tonula još dublje.

Srećom se situacija počela mijenjati. Prvenstveno zbog toga što su se onog ogavnog trgovca i njegove kćerke latili inspektori. Uočili su mnoge nejasnosti što se tiče poslovanja, te im ukazali da moraju na svaku stvar prilijepiti naljepku sa cijenama. Sve predmete su inače prodavali onako kako im se u datom trenutku prohtjelo.

Taj incident mi je omogućio da se izvučem ispod plastičnih guzica koje su pripadale šnalama od ruža, te se dočepam malo svježijeg vazduha. Na sve stvari su počeli lijepiti naljepke sa cijenama: ruže su ocijenili za četiri, a mene za dva evra.

U početku sam bila pogođena tom uvredom, čak sam se počela prepirati sa ružicama na čija zadirkivanja inače nisam odgovarala. U prepirci sam, koja je trajala zapravo jako kratko, računala na pomoć susjednih špangica – tobože, one će prepoznati moju estetsku vrijednost u odnosu na one plasteruše. Ali ništa se nije dogodilo. Dapače, špangice su nas gledale prezrivo, kako mene tako i ružice. Ta svađa je bila ispod njihovog nivoa: to su bile individualke, što se druže samo među sobom, vjerovatno lezbijke. Jednom su čak digle uzbunu kada su u radnji predstavili novu liniju šarenih špangica: ko su oni da mijenjaju naše tijelo, zašto omalovažavaju klasičnu, crnu špangicu i nameću joj smiješne ideale; ko bi pored prave, crne špangice htio neku umjetnu, šarenu, koja živi u fantazijama i koju ne možeš nositi u realnom životu?

Više mudra neko razočarana shvatila sam da tu nemam privrženika. Morala sam pametno promisliti svoj položaj: koštala sam dva evra i stavili su me na vrh, da bi me što prije prodali. Trebala sam se još samo namjestiti u najljepšem svjetlu i što prije otići.

Ipak mi nikako nije išlo u glavu zašto me trgovac i njegova kćerka nisu htjeli popraviti: možda nisu imali zamjenskog kristala, a možda im se jednostavno nije dalo. To sam nekako zaključila po njihovom mlitavom dodiru, koji se nije želio riješiti samo mene, već i drugih, cijelog prostora i trgovine, te pobjeći od svijeta i živjeti sa muhama.

U šali sam razmišljala kako bi im moglo pasti na pamet da na mjesto otpalog citrina zalijepe mušije nožice, možda ih prije toga umoče u svoju žutu hranu i naprave takav oblik, da izgledaju kao pravi citrin. Ali sam te misli brzo otresla, da se ne bi slučajno obistinile.

Čak sa tako jeftinom cijenom i na jako vidljivom mjestu situacija je bila daleko od onog što sam priželjkivala. Mnogo ljudi je prolazilo kraj našeg regala, ali svi su kupovali šnale sa ružama, pogotovo crvene i crne, koje su bile »egzotične« i trenutno u modi.

Sve me to tako očajavalo da mi je postepeno počelo otpadati paunovo perje. Naprije malo, a kasnije malo više. Tomu je pripomogao i vruć zrak u prodavaonici, a i onaj zakržljali ventilator koji je podrigivao u mome prvcu, šireći ogavan plastični zadah.

Za kupce ipak nisam bila nevidljiva. Štaviše, usudila bih se tvrditi da sam bila možda i previše uočljiva za njihov ukus. Često su zastajali da me dobro ogledaju, a neki su me uzimali i u ruke. Tako tiho komunicirajući sa njima u meni se porađala misao, kako nije možda nedostatak kristala to što ljudima najviše smeta (mada su ga primijećivali) već nešto sasvim drugo.

Ogledavajući me, ti ljudi su znali govoriti: »Ekstravagantna, neobična, malo starinska.«

Ili čak: »Lijepa, ima kvalitetno perje, a i čipka nije loša. Ali, gdje da to nosim?«

Neki su se dvolumili da me kupe, tobože, ja sam samo goli ukras koji ne služi ničemu. Mnogo njih je razmišljalo o mojoj praktičnosti i radije su se odlučivali da kupe dodatan paket šarenih špangica.

Praktične, a začine garderobu, govorili su.

Neki su se, po dugom razmišljaju, ipak odlučivali za kupnju, a onda su vidjeli cijenu i dva evra im je bilo previše. Najčešće je moj nedostatak samo pripomogao tome, da se umanji njihova neodlučnost i da odluka prevagne na jednu stranu. U međuvremenu su me svi opet tako razmetavali, da sam završila ispod ruža. Nevidljiva.

II

Ovdje su svi znali šta se dešava. Kada sam prvi put ušla u njenu sobu, pitala sam se da li čuje govor stvari. Soba sa malenim prozorima bila je zamračena. Jedva ju je osvjetljivala mutna lampa u kutu, za koju mi se činilo, da sam je vidjela u vitrini zapuštajući kinesku trgovinu. Cijela soba je bila pretrpana stvarima, koje su prekrivale, potiskivale i gnječile jedna drugu, kao da se bore za prostor kojeg ionako nije bilo. Ugledavši zatrpan pod, mislila sam da nećemo preći razdaljinu koja se gušila između ulaza i suprotne strane sobe. Ali ona je čak u polumraku, ne vidjevši skoro ništa, sa lakoćom prelazila taj put, kao što su neke životinje prelazile utaban krajolik.

Stvari su bile poredane na parketu, kvadrat po kvadrat. Među sobom su puštale tačno dovoljno prostora za njenu nogu.

Kada je došla do kraja sobe, zakvačila me na ogledalo koje stoji nasuprot njenom krevetu, gdje stojim i sada.

Ne razumijem kako i zašto je došlo do toga. Mislim da mi polako postaje jasno. Tog dana, jedinog među svim danima, došla je u trgovinu i zgrabila me. Njene oči su tako bljesnule da me zapekao onaj žig od sekundarnog ljepila. Gledala me dugo i ne znam zbog čega, ali mi je došlo da je udarim. Da je udaram tako dugo, dok joj ne bi potekla krv iz dugačkog nosa. Kao da je to osjetila, prestala me gledati. Dugo se razmišljala da me kupi. Ali to razmišljanje nije bilo slično onoj jadnoj sumnji, koja je mučila prijašnje mušterije. Bila je to prije agonija, nemilosrdno moranje, borba sa smim sobom.

Rekla je kolegici, a kao da je govorila samoj sebi: »Ova ukosnica je jedina među ukosnicama. Ona je sama, kao događaj koji se izvuče iz serije trenutaka. Neka ukosnica«.

Obratila joj se, kao da traži njeno dopuštenje. Ne znam zašto ga je tražila, kada je ionako znala šta će uraditi. Tu se u biti nije imalo ni šta odlučivati: odluka je bila jasna. Za nju je, kako sam kasnije uvidjela, bilo samo pitanje koliko će grižnje savjesti moći podnijeti.

Toliko je oklijevala da izvrši to što je već bilo urađeno, da sam je opet, iz nerazumljivog razloga, htjela udariti, tako da bi joj krv išla na nos. Najzad me plati, cjenkajući se sa onim ogavnim trgovcem i njegovom kćerkom, koji su imali muhe namjesto madeža.

Činilo mi se da je ona jedina koja primijećuje te muhe i da ih gleda izravno u oči. Čineći to, gledala je istovremeno u oči trgovca i njegove kćerke. Žutilo na njihovim licima zamijenila je prljava sivina, tako da više nisu ličili na strvinu, nego na one obloge za mumifikaciju što su ih ponekad prikazivali na televiziji. Tad mi je postalo jasno da su muhe neka vrsta živaca za te ljude; neke žice što što prenose slike iz spoljašnjeg svijeta. Do njih se moglo doprijeti jedino pomoću muha.

Uspjela me izvući za jedansedamdeset.

Pitala sam se zašto je to bilo potrebno, da me izvlači, kada sam bila toliko jeftina. A onda sam zaključila da je taj novac, što ga je potrošila na mene, bio jedini novac koji joj je preostao za cijelu sedmicu dana. Sve sam to shvatila iz sličnih primjera, kojima sam, ovako zakvačena za ogledalo preko puta njenog ležišta, bila neposredni svjedok.

Svaki dan je unosila nove vreće. Većinu njih je samo pustila negdje u kutu, a stvari nije vadila. Bez obzira što ih nije vadila, znala je šta su, gdje su, koliko ih je i zbog čega. Ako bar jedne stvari nije bilo na svojem mjestu, odmah je to znala. U ovoj sobi su stvari znale nestati same od sebe: samo u odsutnosti su opozoravale na svoje postojanje Možda ih zapravo nikad nije bilo. Tako je to sa ovom sobom: čini mi se da osjećam prisutnost stvari samo zato što ih nema.

S vremena na vrijeme mi se ipak neka od njih oglasi. Većinom pričaju o njoj, ženi sa dugačkim nosom, našoj gospodarici. Dosadili su i bogu i narodu. Radije bih slušala zujanje muha. Ovdje nema nijedne muhe.

Obraćale su mi se dvije stvari: njen mantil, iz bijelog zečijeg krzna i njena torbica, pravokutna, kupljena na nekoj pijaci.

Sa mantilom se ponašala perverzno. Skidala ga je tako što ga je bacala, ali ne previše jako, da se ne bi oštetio. Odlagala ga je na stol pun stvari, da ga malo bodu po unutrašnjosti njegove lijepe, štavljene kože. On joj se osvećivao tako da je svuda po stvarima puštao bijele dlake. Sviđalo joj se, kaže, da je mogla mučiti tako skupocijenu stvar, koju je kupila za male pare.

Mantil je ispričao sljedeće: bio je napravljen specijalno za neku bogatu ženu. Njoj je dosadio, pa je nekako završio u trgovini polovnom odjećom. Ocijenili su ga jeftino, zato što nisu znali šta je krzno. Zatim je došla ona, gospodarica, probala ga i stajala u svlačionici tri sata. Izbacili su je iz trgovine, a sutradan se držala za bravu sat vremena prije no što se trgovina otvorila. Dobila ga je za trideset evra.

A onda je, kao blentav, ponavljao sljedeće rečenice: Ovaj mantil je jedini među mantilima. On je sam, kao događaj koji se izvuče iz serije trenutaka. Neki mantil.

Toliko je mljeo da sam ga htjela odvaliti pleskom, neka se raspadne jednom, zec jedan maljavi. Od toliko drndanja sam se upitala, da li nije možda pogriješio profesiju, da li nije možda ona igračka što se navija sa ključem, sa ključem u obliku muhe, možda?

I torbica je govorila slično: kupljena na buvljaku, poslije tri sata nedoumice, cjenkanja i mrcvarenja, ostalo nisam čula, jer su se stvari krkljale u njoj kao crijeva.

Što su se jednoličnije krčkale, to su više počele nešto da znače. Ova torbica je jedina među torbicama. Ona je sama, kao događaj koji se izvuče iz serije trenutaka. Neka torbica.

Nisam mogla da slušam, toliko me boljela glava. Neka migrena, možda, jer me žigalo samo na jednoj strani, tamo gdje je bilo sekundarno ljepilo.

Toliko dugo stojim zakvačena za ovo veliko, ovalno ogledalo.

Svaki dan je gledam, tu ženu sa dugačkim nosom, i sve više me boli glava. Gledam je i sada, neposredno. Sjedi na krevetu preko puta, koji je jedino mjesto u cijeloj sobi gdje se može sjediti. Sa kreveta se satima posmatra u odrazu i samo jedan kut usne joj je podignut. Njene oči su uske kao da ih je neko prisilom otvorio. Izgledaju kao da u njih ne može ući ništa, već samo izaći.

Ne znam šta gleda u ovom glupom ogledalu: sa svojom žućkastom kožom izgleda kao da je maloprije krepala. Gledam je i ja, sve dulje i sve žešće. Sve bolje ju vidim: njena koža ima fleke.

Ogledalo se dere na mene, jer mu drobim okvir.

Samo jednom me je stavila na glavu, da mi kaže neke čudne riječi koje nisam razumjela. Sudbina sa predmeta se može utisnuti na čovjeka, rekla je, a isto tako se sudbina nekog čovjeka može utisnuti na predmete.

Približava mi se i čini mi se da čujem neki zvuk, sitan kao satna mašinerija. Njene usne se ne miču, ali zvukovi se pretvaraju u znakove. Ova ukosnica je jedina među ukosnicama. Ona je sama, kao događaj koji se izvuče iz serije trenutaka. Neka ukosnica.

Želim joj odvaliti plesku, tako da joj krv poteče iz dugačkog nosa. Ali ne znam kako bih to izvela.

Nešto pored mene zazuja i čini mi se da zuji u mome perju. Ona se približava, sa uskim očima i dugim, lovačkim nosom. Njen pogled postaje svjetliji i zjene joj se čudno tresu. Unosi se u ogledalo i skoro je već tako blizu da osjetim njen dah na sebi. Ova žena je kao događaj izvučen iz hrpe trenutaka.

Jebemti događaj i sve trenutke skupa. Ti premeteno, malo pseto. Tako si jeftina na raskošan način. Da se ne volim ovako mučiti, ubila bih se već davmo, govori u ogledalo.

Njene zjenice su sve manje, sve uže, sve sjajnije.Gledam kako se premiču po bjeloočnici, Namjesto zjenica stoje dvije muhe, uspravno na nožicama. Znala sam da moraju negdje biti, jer sam ih cijelo vrijeme osjećala. One fleke po njenoj koži mora da su izmet.

Okruglim, crnim zjenicama bulji direktno u ogledalo. Nešto se stvrdnulo na njenom obrazu. Sve su ovo stvari i stvari nisu za upotrebu. Ja volim da ih gledam, kao što volim gledati sebe.

Da nije možda sekundarno ljepilo?

Ti samo želiš da se spojiš sa svojom pohlepom. Tvoje stvari su tvoja pohlepa, govori.

Toliko se naginje nad mene i oči joj se sve više sužavaju. Izgledaju kao da me grabe: najprije perje, potom zlatnu čipku. Na kraju proguta i kristalčiće, koji su se i sami pretvorili u veliki, crveni pogled.

Predmeti imaju neku ćud, koju im ne pripisujemo mi, a nije ni njihova vlastita.

Ne osjećam bol od svoga ožiljka. Kao da sam se, konačno, sa nečim spojila.

_________________________________________________________________________

ALENA BEGIĆ rođena je 1997. godine u Njemačkoj, gimnaziju završila u Bosni i Hercegovini, a trenutno živi u Sloveniji. Poeziju i prozu objavila u višejezičnom zborniku Biće Bolje/ Bo že, koji je nastao kao produkt literarnih radionica u organizaciji SKC Danilo Kiš Ljubljana, a koje je vodila Lidija Dimkovska. Njena poezija je objavljena u časopisu Koraci, kojeg izdaje Narodna biblioteka »Vuk Karadžić« u Kragujevcu, te na portalu astronaut.ba. Kratka priča »Kupatilizam« joj je objavljena na književnom blogu Čovjek-časopis.

Ušla je u finale 15. Međunarodnog književog natječaja za kratku priču Lapis Histriae, sa pričom »Selmin nišan«.

Studira filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.